Svaki dolazak u Gradišku iz Švedske, gdje živi više od dvije decenije, Sadik Tabaković koristi za boravak na Savi. On ovu rijeku svoje mladosti i poetskog nadahnuća, njene obale najčešće pohodi pješke ili biciklom.
Sjenke na površini vode, odbljesci okolnih kuća izgrađenih u davnašnje vrijeme ili mosta, kao mjesečevog luka koji spaja dvije obale, Tabakoviću su se davno urezali u sjećanje. Svaki put, kaže, iste slike, identični prizori u talasima široke i lijene rijeke se ponavljaju.
-Meni je ovdje najljepše, Gradiška ima dušu koja me, odavno žednog zavičaja, toplo i neštedimice poji svakog ljeta, kada najčešće dolazim ovamo. Isto uzbuđenje me opsijeda, zbog mnogih ljudi koje srećem i prelistavam sjećanja, budim davnašnje uspomene kao kakvu knjigu najljepših stihova – priča Sadik Tabaković koji u rano jutro, prije nego što sunce izađe visoko i zagrije ovu ravnicu, prolazi dionicu od Sušare do Ciglane. To je gradsko šetalište u dva kraja grada, gdje su od davnina mnogi nalazili inspiraciju, lijek za dušu, pjesmom i stihom iskazivali osjećanja, sretali srodne duše ili sabesjednike. Odlazak u Švedsku, kada je počela da se raspada bivša Jugoslavija, za Sadika Tabakovića bio je težak, neprebolan korak iznuđen sveopštom nesrećom.
-Prvu godinu ili dvije, moja supruga Fatima i ja, redovno smo u Švedskoj, kao na kraju svijeta, zemlji na hladnom sjeveru, išli na željezničku stanicu kao da ćemo baš tog jutra ili dana otputovati nekamo, negdje, zauvijek, bez povratka i žaljenja. Htjeli smo zapravo kući, među svoje i na svoje, srce je htjelo ali nije moglo da se izbori protiv tuge i beznađa – priča Sadik u mirnom kutku pored Save, na starom mjestu, gdje je nekada vrvilo od omladine, od naroda. Ispod lipa, gdje je napisao mnogo poezije, ovaj lirik otvara srce, kao veliku čitanku života i sjetno priča.
-Evo, suze mi naviru kada se toga sjetim. Dakle, idemo supruga i ja svakoga jutra, ko’ bajagi, negdje, ispraćamo vozove, ispijamo kafu na stanici i vraćamo se u svoju izbjegličku sobicu. Jedno drugome ništa ne govorimo, samo se pogledima sporazumijevamo. Čekajući voz za nigdje, godine su prolazile – opisuje Tabaković dolazak u Švedsku, u grad Erebro, gdje i sada živi ali ne piše, samo pamti i pripovjeda.
-Poslije mnogo knjiga, vrijednih nagrada, književnih dostignuća, aktivnog rada u Udruženju književnika BiH, osjećam da se u meni ugasila tanana, zlatna pjesnička nit. Istina je da pjesnik iz čovjeka nikada ne može da izađe i to me tješi. Pokušavao sam u Švedskoj pisati pjesme i priče, zbirke poezije i romane ali nije išlo, nije moglo. Samo ovdje, pored Save, u zavičaju gdje sam svijet spoznao, to je moguće, više nigdje – opisuje novu životnu i umjetničku epizodu, Sadik Tabaković, nekada laureat uglednih pjesničkih priznanja među kojima je njemu najdraža nagrada “Antun Branko Šimić”.
-Imam svoje poroke, lijepe i nesvakidašnje. Ovisnik sam o zavičaju i uspomenama, sjećanjima na vrijeme kada sam, zbog primjerka novina koje nisu stizale u Gradišku, ili zbog nove knjige, objavljene pjesme, putovao u Banjaluku ili Sarajevo. Nije za mene bilo veće sreće i radosti, nego kada svoju pjesmu vidim u “Putevima”, “Životu”, “Poljima” ili drugim književnim časopisima toga doba. Od tog osjećaja i sada me prolaze trnci, hvata jeza i budi osjećaj beskrajnog poetskog prostranstva koje mi se otvara – opusuje Sadik Tabaković, davnašnja iskušenja i izazove koji su ga uveli u svijet literature, drugačijeg posmatranja i doživljaja svijeta koji ga okružuje, otvara i nudi se kao rascvjetala livada u Lijevču ili potkozarski voćnjaci u proljeće.
Kafa u novinama
Da bi privukli čitaoce, izdavači novina sedamdesetih godina prošlog vijeka, prisjeća se Tabaković, davali su po 100 i 200 grama kafe uz revijalna izdanja.
Književni opus
Sadik Tabaković je rođen u Dubravama kod Gradiške. Napisao je nekoliko knjiga poezije i proze a najznačajnije su “Imaginarna zemlja” (1969.) “Noć prije iskoni” (1970.), “Prometejevo izgnanstvo” (1970.), “Predjeli punjenih ptica,” (1983.) Zastupljen je u više antologija BH poezije, a dobio je značajne nagrade za literarni rad.
