Dino Šoše je poznato ime mostarske muzičke scene, ali on već dugi niz godina živi u Austriji gdje vodi uspješan posao, a muziku tretira kao skup hobi. Baš u toj slobodi, da ne živi od muzike, već za nju, Šoše stvara pjesme za čiju vrijednost dobiva komplimente i od najvećih zvijezda.
Šoše posljednjih godina živi u Austriji, gdje vodi uspješan posao, a u Mostar se vraća svako malo i kaže nam da se grad na Neretvi mijenja kako se mijenjaju i ljudi.
“Zadržiš u mislima onog sebe koji je odrastao u Mostaru i onda kad se vratiš uporno ga tražiš. Ta potraga je uvijek lijepa, a veoma je lijepo doći u mjesto koje savršeno dobro znaš. Kroz to savršeno dobro poznanstvo se održava ta ljubav. Mostar se podrazumijeva, on je korijenje u meni”, kaže nam na početku razgovora.
priča nam kako lokalitet nije presudan za muzičara, već poznavanje sviranja instrumenta i maternjeg jezika.
“Kantautor možete biti i u Sydneyju i u Čapljini, a kombinacija tih života, različitih mjesta i putovanja, je lijepa stvar. Nošenje više identiteta u sebi, nakon nekih sukoba, samo te može obogatiti. Bogatstvo je kad se u više gradova osjećaš kao kod kuće, a ja se tako osjećam u Beču, Minhenu, Mostaru, evo sad i u Sarajevu… Prošlog vikenda sam bio u Beogradu, snimali smo spot. Treći dan sam se počeo pozdravljati s ljudima u pekari”, ispričao nam je.
Dinu su roditelji sa šest godina upisali u Muzičku školu, kaže nam da je on tako htio. Počeo je da svira violinu, ali kako je “ekstremni ljevak” prebacili su ga na klavir. Pjevati je počeo još kao dijete na nekoj hotelskoj terasi na Pelješcu.
“Nisam nikada gradio karijeru u muzici, već ljubav. U Desetoj osnovnoj sam imao bend u kojem sam ja svirao klavijature. Kad je moj prijatelj Jesa otišao u vojsku, ja sam svirao klavijature u Šekspiru, tad poprilično poznatoj grupi u Mostaru. Negdje u ratu sam počeo svirati klavijature u Šarenom kamenju, čuvenoj mostarskoj grupi koja tada nije imala klavijaturistu”, prisjetio se.
Dino je tada imao svoju pjesmu koja je nosila ime “Mostar”, a i danas kao najveći kompliment ikad dobiven izdvaja riječi Hare Ovčine, koji mu je jednom prilikom usred ratnih razaranja kazao: “I ovo će jednom proći, bi li ti pjevao u Šarenom kamenju”. Kako ga je kasnije životni put odveo u Minhen, tako je i nastavio da nastupa po kafićima i diskotekama sve do 2010. godine.
“Opuštanjem od tezge i vraćanjem u pravom smislu instrumentu i bavljenju muzikom desila mi se prva pjesma mog prvog albuma – ‘Sljedeće noći dvije'”, kaže nam Šoše dodajući kako je njegov prvi album zanimljiva imena “Anhedonija” prošao veoma dobro.
Kaže nam da nije čuo nijednu negativnu reakciju, da je produkacija urađena vrhunski, a posebno jer klasičnog popa nema na našoj sceni.
“Čisti pop je kod nas poprilično rijedak. Kad kažeš pop, obično se danas misli na moderni narodnjak, a stvarni pop je kod nas poprilično rijedak. Mnogi me pitaju za naziv ‘Anhedonija’, što je jedan od simptoma depresije. Stanje u kojem čovjek od razočarenja ne može da osjeti i prihvati ništa lijepo”, pojasnio nam je.
Novi album, koji je u procesu stvaranja, je pozitivniji i izlazi 9. februara. Trebao bi se zvati “Četiri ljubavna doba”, a prva pjesma posvećena je Dininom ocu i zove se “Očeva pjesma”.
“Biografski imam privilegiju da se muzikom mogu baviti i pri tome ne voditi računa koliko će to biti slušano, prihvaćeno ili plaćeno. Tako ovaj album nije napravljen po receptu, već iz duše. Ovo je poprilično autobigrafsko bavljenje muzikom… Naravno da mi je drago da se šire prihvata, ali ako nemaš teret prihvaćanja, onda si poprilično slobodan. Biti slobodan i svoj u ova vremena je popriličan luksuz”, ispričao nam je.
Na kraju razgovora vratili smo se na Mostar, na neki novi Mostar i njegove ljude koje Dino sada prvi put upoznaje.
“Moguće je da Mostarci naprave novi Mostar, ali ga ne trebaju graditi kao Mostarci, već kao građani. Samo građani i građanke mogu napraviti jedan ljepši grad bez obzira na to kako se on zove. U gradu u kojem nisi građanin nema perspektive, a tu ne mislim na odnos selo i grad”, kazao nam je na kraju Dino Šoše.
