Organizovanjem vaspitnog i obrazovnog rada na maternjem jeziku može pomoći djetetu da što brže usvaja i razvija maternji jezik
Djeca koja žive u stranoj sredini nalaze se u posebnoj situaciji koja gotovo uvijek otežava njihov govor i cjelokupni razvoj. Takvo dijete sluša i govori maternji jezik samo u svojoj porodici i, to često, nedovoljno. Za razvoj maternjeg jezika ne dobiva potrebne poticaje od šire društvene sredine, koje bi dobijalo da živi u domovini, jer šira društvena sredina govori drugim jezikom. Govor jezika ne obogaćuje se onako kako bi se to dešavalo u uobičajenim uslovima života u njegovoj zavičajnoj sredini.
Mnogi roditelji ne mogu djetetu puno pomoći jer nemaju ni vremena ni pedagoškog znanja, a budući da je veoma značajno da i drugi ljudi sudjeluju u odgoju djece na maternjem jeziku, prijeko je potrebno da se sistematski organizira vaspitni rad na maternjem jeziku i izvan porodice.
Organizovanjem vaspitnog i obrazovnog rada na maternjem jeziku može pomoći djetetu da što brže usvaja i razvija maternji jezik, da stekne povjerenje u sebe i u druge ljude, da stvori prijateljstvo i razumijevanje u krugu porodice i izvan nje, da osjeti ljepotu maternjeg jezika, da govorom sređuje i izražava svoje znanje o svijetu.
Govori – da te vidim!
Jezik je prva karika u stvaranju i očuvanju vlastitog identiteta. Jedna njemačka poslovica kaže: Govori – da te vidim! Očuvanje svoga jezika i svoje kulture ne odvraća nas od privikavanja životu u novim sredinama, ali nam pomaže da se ne asimiliramo, ne utopimo u novu sredinu. Njegovim korištenjem pokazujemo da smo odlučni da svoju kulturu njegujemo na maternjem jeziku – ma gdje se u svijetu nalazili. Samo ona djeca koja govore maternji jezik svojih roditelja, sutra neće imati predrasuda da kažu: Mi smo iz Bosne i Hercegovine!
Aktivisti BiH u svijetu koji shvataju značaj očuvanja maternjeg jezika i identiteta, nisu držali „glavu pod tepihom“ i čekali da država ili neko treći riješi njihove probleme. U većini slučajeva, sami su se organizovali i najviše zahvaljujući njima i roditeljima djece, u dijaspori i danas djeluju bosanske dopunske škole u kojima djeca građana iz BiH i onih porijeklom iz BiH uče na svom maternjem jeziku o osnovnim postulatima naše domovine.
Primjera radi, zahvaljujući bh. aktivistima, samo u Njemačkoj osnovane su 52 dopunske škole BiH u kojima djeca mogu pohađati dopunsku nastavu na bosanskom jeziku. Do 2008. godine bilo ih je samo šest. Radeći kao novinar, najviše kao dopisnik Oslobođenja iz ove zemlje (od kraja 1994. godine), u razgovorima sa našim građanima, često sam slušao njihova nezadovoljstva stanjem u dopunskom obrazovanju njihove djece na maternjem jeziku. Od građana iz Bosne i Hercegovine, ovim problemom posebno su bili pogođeni Bošnjaci i drugi koji za svoj maternji jezik smatraju – bosanski jezik. Njihova djeca su „visila u vazduhu“. Ostali nisu imali problema, jer su njihova djeca mogla (mogu i danas) pohađati dopunsku nastavu na srpskom i hrvatskom jeziku koje organizuju Republika Srbija i Republika Hrvatska.
Iz želje da sačuvaju veze sa domovinom, da im se djeca ne pogube po tuđim svjetovima, građani BiH u SR Njemačkoj su prije 11 godina intenzivirali projekat Očuvanje maternjeg jezika i identiteta građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole BiH i kulturne djelatnosti. Zahvaljujući tom projektu koji koordinira Savez dopunskih škola BiH, u saradnji sa DKP-om BiH, u ovoj zemlji djeluje najviše bosanskih dopunskih škola koje su u proteklom periodu postigle izvanredne rezultate na polju dopunskog obrazovanja. Volontarizam ima svoje granice, pa tako i u ovoj oblasti. Kako u Njemačkoj, tako i u drugim zemljama svijeta u kojima žive građani BiH i u kojima je organizovano dopunsko obrazovanje na maternjem jeziku, nažalost, teško će biti postići veće rezultate bez adekvatnog i konkretnog uključivanja države Bosne i Hercegovine, na koje građani dugo čekaju.
Fehim Okanović, Minhen
„Želite li upoznati i zavoljeti svoju domovinu, pođite u tuđe zemlje“, zapisao je poznati njemački književnik i novinar Ludwig Börne. Već je 45 godina od kada sam iz svoje rodne Miričine, općina Gračanica došao u Njemačku. Puno sam radio i lijepo živio, ali sam uvijek, kao hamajliju, Bosnu i svoj zavičaj nosio u srcu. Uvijek sam bio društveno aktivan. I danas sam ponosan što sam dio rukovodstva Saveza dopunskih škola BiH koji svakodnevno ukazuje na značaj očuvanja našeg maternjeg jezika i koji je inicirao otvaranje desetina bosanskih dopunskih škola.
Očuvanje maternjeg jezika i identiteta svakog čovjeka, ma gdje on živio, po meni je dug prema našim korijenima i najplemenitije što možemo uraditi za sebe i svoju djecu. Nažalost, svakodnevno srećem puno građana iz BiH koji sa svojom djecom komuniciraju na njemačkom jeziku. To je kao da bježite sami od sebe. Imali smo i slučajeva da osnujemo bosansku dopunsku školu u koju krene 30, 40 učenika, a ona nakon godinu, dvije, prestane sa radom.
Angažujući se na projektu Očuvanje maternjeg jezika i identiteta građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole BiH i kulturne djelatnosti, projekta koji je apolitičan, opšte koristan za sve nas, posebno za našu djecu i veze sa domovinom, često sam imao osjećaj da to nekome smeta. Na svu sreću, među nama u dijaspori, sve je više onih koji shvataju koliko je važno da sačuvamo svoj identitet, jezik i veze sa domovinom. Nadam se da će i nadležni u našoj matičnoj državi, u Bosni i Hercegovini to shvatiti i pomoći nam u tim aktivnostima.“
Borica Đekanović, Stuttgart
„Očuvanje identiteta, njegovanje maternjeg jezika, kulture i tradicije, primarni je zadatak svakog pojedinca/pojedinke, a naročito nas koji živimo daleko od svog rodnog ognjišta. Kao pjesnikinja, pokušavam da dam skroman doprinos ovom velikom cilju upoznavanjem naših najmlađih sa pjesmama koje pišem.
Smatram da je jako bitno da se kod djece od malih nogu razvija ljubav prema svojim korijenima, tradiciji i običajima, a preduslov za to je dobro poznavanje maternjeg jezika. Ukoliko zajedničkim snagama čuvamo svoj identitet i njegujemo maternji jezik, veza sa domovinom postaje čvršća i jača.“
Azra Hadžimahović, Sonderborg, Danska
„Većina današnje bosanske djece i omladine u dijaspori, mlađe od 25 godina je rođena u tim zemljama u kojima žive. Potpuno je normalno da je za tu djecu jezik zemlje u kojoj žive prvi jezik kojim se sporazumijevaju. To je jezik koji govore u školi, na ulici s prijateljima, čitaju literaturu na tom jeziku… Ali sve to nije razlog da zaborave svoj matrnji jezik, jezik kojim govore njihovi roditelji i njihova šira porodica. To sami ne mogu uraditi – trebaju našu pomoć. Obaveza svih nas pa i njih je da se što bolje integrišu u društva u kojima žive, da budu što bolji građani te zemlje u kojoj žive, što na svu sreću u velikoj većini slučajeva i jesu, ali ne i da se asimiliraju u ta društva i zaborave odakle dolaze i ko su. Čitavoj našoj bosanskoj mladoj generaciji prijeti problem asimilacije u države u koje su došli. To je nesvjestan proces onih koji žele da učine svoj život i bitisanje u tim zemljama što boljim i lagodnijim, ali asimilacijom se dovršava proces etničkog čišćenja Bosne. Eventualnom asimilacijom naše mlade generacije polako nestaje bosanska iskra. Što je najgore, taj dio etničkog čišćenja bismo uradili mi sami i ne bismo imali koga za to okriviti. Nas Bosanaca po svijetu je oko 1,5 milion što je više od polovine Bosanaca koji žive u Bosni, i ako ne učinimo ništa u vezi sa asimiliranjem naše djece, sami ćemo izbrisati veliki dio Bosne bez ičije pomoći. Upravo zbog toga, Bosansko udruženje ”Sønderjysk Bosnisk Forening” je pokrenulo Školu bosanske nastave koju danas pohađa 17 djece i kojima drže nastavu dvoje entuzijasta, predavač Emin Kazić i predavačica Medina Abadžija. Oboje su svjesni važnosti zadaće koju obavljaju i svoj posao rade s najvećim mogućim zadovoljstvom. To dvoje fantastičnih ljudi u saradnji sa savjetom roditelja pokušavaju napraviti što bolje uslove djeci da uče i zavole Bosnu onakvu kakva jeste.
Kada se spomene Bosanska škola, većina misli samo na bosanski jezik, ali isto toliko je za nas važno i obrazovanje o državi Bosni, njenoj historiji, njenim ljepotama, književnicima, slikarima, muzičarima, bivšim kraljevima i kraljicama i još mnogo toga. Jezik jeste najvažniji dio, ali naš cilj je da djeca zavole Bosnu i prihvate je kao svoju. Zbog toga je u udruženju pokrenuta i Likovna sekcija gdje djeca oslikavaju predjele i događaje iz Bosne i bosanske historije, kreativni kutak gdje uče praviti bosanska jela, izrađivati bosanske ornamente, recitovati bosansku poeziju…
Sljedeći korak je okupljanje bosanskih škola pod jedan krov. U Danskoj postoji Udruženje za očuvanje bosanskog jezika i njegovanje bosanske kulture (OBHU) u kojem je većina škola u Danskoj, pa je tako i naše udruženje aktivan član gdje imamo naše predstavnike u upravi udruženja. Članstvo u tom udruženju omogućava koordinaciju naših aktivnosti i zajedničkog predstavljanja problema i aktivnosti bosanskih škola.
Nadamo se da ćemo uskoro vidjeti inicijative u vezi sa udruživanjem na nekom većem, nivou, a malo veći interes bosanskih institucija da koordiniraju taj rad i unificiraju rad škola po svijetu. Obrazovanje naše djece i omladine je, možda, i najveći zadatak koji danas imamo. To je onaj dio rata koji ne smijemo izgubiti, jer ako tu bitku izgubimo, sve prethodne pobjede će pasti u vodu.
Piše: Haris Halilović
