Zbog dramatične situacije dalju komunikaciju sveo isključivo kako Majku prevesti u Zvornik. Molim za razumijevanje, a već sam se javno zahvalio na porukama saučešća koje još stižu. Na sve to u predvidjenom roku odjaviti stan. Namještaj i ostalo pokloniti „Mirorni“, ali najteže sa pakovanjem obimnog umjetničkog i mirovnog opusa nastalog u Skandinaviji proteklih 28 godina- spomenuto u prošloj objavi.
Nebilo čudno što sam zaboravio šifru velikog kofera. Uvijek je pri ruci da pomogne prijatelj Esad. Pozvao sina Emira i objasnio „zadatak“. U dječakovim očima ukazao se sjaj i ushićenje- nije uspio otključati, ali je nekako otvorio kofer!
„Biće od njega nešto“, naumpale očeve riječi upućene majci, kada sam ni kriv ni dužan onomad „zabrljao“ u školi. Zvali ga, ali prvo naredio da napišem moju verziju. Vjerovao mi je- nije otišao i ispadne da nekoga treba da moli. I, odgojiše ondašnji „pedagozi“ brojne generacije i eto dokle smo stigli.
Biće nešto i od Emira Canića i njegove sestre Merri. I do roditelja je- oboje su dobri učenici, treniraju karate i u njima sam vidio neku Novu Bosnu.
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na više mejl adresa.
Piše: Sead Hambiralović
