GENOCID U PRIJEDORU: ISTINA ĆE VJEČNO ŽIVJETI
Uprkos vanrednim okolnostima izazvanim koronavirusom, život mora ići dalje, događaji prestižu jedni druge, pa savjesni ljudi, zreli narodi i odgovorne države moraju biti spremni odgovoriti na nove izazove.
Iako se često trenutno stanje u našoj državi, pa i među Bošnjacima prikazuje veoma deprimirajućim, ipak, ako se stvari gledaju iz jedne druge perspektive, može se zaključiti, da smo mi jedan žilav narod, da posjedujemo nacionalnu i državotvornu svijest, da se znamo nositi sa izazovima, a posebno moramo biti ponosni na izuzetno veliki broj pojedinca, koji širom svijeta dokazuju snagu našeg naroda.
Jedan od primjera, da smo ipak zreo narod, govore aktivnosti koje su urađene u povodu 31. maja – kada se obilježava Međunarodni dan Bijelih traka. Jako puno energije, znanja, odricanja je trebalo uložiti, pa svijetu predstaviti istinitu priču o zločinu i metodi, koji je se desio tog 31. maja u Opštini Prijedoru i cijeloj ovoj regiji. Po svim događajima u vremenu agresije na RBiH 1992 – ’95, zatim naučno-istraživačkim radovima i drugim elementima, ima sve oblike genocida, pa iako sudski nije tako okvalifikovan, odnosno do sada, odgovorni zločinici nisu kažnjeni na adekvatan način. Što nam na jedan način ukazuje i na političke presude. Ali naša dužnost i svih boraca za ljudska prava i boraca protiv genocida, stalno govoriti i podsjećati na brutalnost same ideje, kao i njenih posljedica.
Zato je bitan svaki zapis, svjedočenje, napisana pjesma, kasida, muzički spot, protestna šetnja, simbolično vezana trake oko ruke ili logo na na nekom profilu, kako bi opiminjalo, ne samo nas kao narod, nego i cjelokupno čovječanstvo.
Jedan takav, hvale vrijedan prilog, da o je i mladi Kozarčanin, koji je svoj maturski rad u prestižnoj švicarskoj gimnaziji posvetio upravo „Danu bijelih traka“ (njemački – „Weisse Bänder“), hrabro dodavši u naslov i «Genocid u Prijedoru (1992-95)».
I kako narodna mudrost kaže „Jabuka ne pada daleko od stabla“, Ibrahim Hrustić, sin neumornog bh aktiviste Nihada (i Mirzete) Hrustića, je poput svog oca, nastavio stazama služenja svom narodu i domovini.
Nije se bilo lahko odlučiti ovom golobradom mladiću, pisati na ovu tematiku, jer to zahtjeva veliku odvažnost, odgovornost, a ponaosob, može donijeti i traumu, a ponekad i reperkusiju, jer tematika je veoma teška sama po sebi.
Ništa to nije pokolebalo mladog Ibrahima, da naučno dokumentuje šta se to desilo u rodnom kraju njegovih predaka i time dadne svoj doprinos ovom događaju.
Pored već dobro poznatih razmjera stravičnog zločina u Prijedoru, većeg motiva za pisanje, Ibrahim nije mogao naći od činjenice, da je njegov otac Nihad, baš u njegovim godinama, još kao maloljetnik bio zatočenik u zloglasnom srpskom logoru.
Maturski rad se sastoji 85 stranica, izuzetno profesionalno koncipiran, temeljito obrađen, obuhvaćene su mnoge teme, historijske periodi, statistički podaci, događaji koji su prethodili zločinu, tako da ovaj rad prevazilazi gimnazijalski nivo i zasigurno i ima kvalitet visokoškolske ustanove. Svako ko pročita ovaj rad, zasigurno će naučiti nešto novo, a posebno je bitan segment rada na terenu, gdje je autor obišao lokacije logora oko Prijedora, razgovarao sa preživjelim logorašima i zapisao mnoga svjedčenja, tako da ovaj zločin ne padne u zaborav vremena.
Kada se u Švicarskoj za ovakav rad dobije najveća moguća ocjena, onda to govori o kvalitetu rada i njegovog autora. Inače, ovakve teme i nisu popularne u završnim radovima, i obično nose rizik da ocjena bude nešto slabija. Očito, Ibrahima nije vodila ideja ocjene, nego ideja ideala, istine, nacionalnog ponosa, pa zašto ne reći i bosanskog inata. Pored ovog doprinosa izuzetno je bitno, da je ovaj mladi Bosanac jako aktivan u mnogim organizacijama, te da će zasigurno ovim gestom, dati motiva i svojim vršnjacima da se bave temom svoje svojih korijena i promicanja istine o svojoj domovini.
Ovaj rad svakako zavrjeđuje da se nađe u arhivi Instituta za izučavanje genocida i zasigurno nosi svoju težinu, jer je nastao od mladog autora, pred kojim je zasigurno blistava naučna karijera.
Mensud Alićušić/ B.net
