Sve ima svoj početak i kraj. U srijedu je let za Bosnu a spremam, po prvi put „onako“, bez neke radosti i žara. Splet nepovoljnih okolnosti naveo na najdramatičnije dane u životu. Dovoljno napisano i hvala svima koji su pomogli.
Posebno Örebru na inspiraciji oko zaokruživanja mirovnog i autorskog angažmana/ Internacionalna dječija galerija „Fredssvampen“, Škola za dječije ambasadore mira i tri „Barnens fredsgale“; ovdje nastalo idejno rješenje za štafelaj „Gljiva- poklon s pričom“ (medjunarodna nagrada za dizajn i ostvario cilj da na kutiji piše Made in Bosnia and Herzegovina), spomenik Kazanbašča, knjige Novo sunce i Bijeli cvijet iznad puta, tri eksponata za Bijenale umjetničke minijature Bosne i Hercegovine, MatchBlad za FK Bosna 92 u Örebru, predavanja, promocije…
Ako se dodaju dva norveška grada, Leirvik i Bergen- taman ostaće skandinavskih tragova. Najvažnije, imaće ko nastaviti „priču“ i razlog da ponekad dodjem. A neki dan ganut simboličnim poklonom za „dovidjenja“ i lijepo uklopiti u najnovoje što se piše.
LAURIE BELL: Trebalo je nekoliko dana da još jednom obidjem favorit mjesta. Na jezeru Hjelmaren, koje seže sve do Stokholama, pažnju zaokupio mladjahni Englez. Stigao biciklom sa nekom skalamerijom. Kad je otpakovao, ukazala se „daska“, pumpa i veslo. Ubrzo sklopio, na ledja zabacio malešni ruksak i zaveslao prema sredini jezera. U povratku nisam izdržao da ne uradim par fotosa. Primijetio i zamolio da mu pošaljem.
Laurie Bell, fudbaler Örebro Syrianska. Malo začudo da je ovamo zapucao iz „kolijevke fudbala“. Pa još u klub doseljenika..! Nejse, što bi rekao dobri Isko Taljić.
Za razliku od „upetog“ zemljaka u Bergenu, o kojem sam davno pisao i nemal svadja ko će ribu očistiti („udvarački“ se ponudio jedan Vijetnamac), Laurie s prve „legao“ i bićemo na vezi. I ponoviti onu moju: „Mostove graditi treba…“. Medju ljudima i narodima, naravno, naravno!
NE PRISJEDATI NA MUKU: Kad je čovjek u nevolji nije dobro prisjedati. Nikako što nije ovako ili onako- zakašnjeli „savjeti“ od kojih nema fajde i samo navlaće gorčinu. A ne zamjeram prijatelju što me u dobroj namjeri obavijestio da je na Google „vidio“ moje dječije knjige. Onomad pisao o tome kako se u državi Srbiji „regularno“ prodaju dvije prijeratne, „Dva splavara mala“ i „Prava domovina“. Osvajači/ pljačkaši Zvornika odnjeli iz prostorije Filmskog kluba što se nalazila u zgradi Z-14. I kako je skoro pola tiraža pred rat „beogradska linija“ ovu drugu bez traga u Štutgartu makla, a ni glasa šta se desilo sa paketima u Insbruku i Beču.
„Neka se čitaju…“, tješio Goran Mulahusić, majstor umjetničke fotografije. Halalio bih knjige, samo da nije „sklonjeno“ još vrednije- kompletan filmski opus sa dosta žive slike onih kojih više nema. A raznih je „nivoa“ mahera i pljačkaša. Davno je bila 97. kada sam „blehnuo“ šta kod nas znači IMT. Danas po raznim linijama uznapredovalo i usavršilo. Na koncu nadošao da nije pametno prevaljivati preko jezika da me niko ne može pokrasti, koliko mogu novog napraviti…
————–
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na više mejl adresa.
Piše: Sead Hambiralović
