Nije Bakir Izetbegović kriv za sve loše što se Hrvatima događa u političkom smislu u BiH. Puno toga je i do hrvatske politike koja je dozvolila velikom broju karijerista nedoraslih bilo kakvoj funkciji da se uspnu po društvenoj ljestvici, piše mostarski portal Dnevnik bau komentaru koji prenosimo u cijelosti.
Dok su jutros na Rostovu iznad Bugojna otkopavani posmrtni ostatci triju osoba, u ratu nestalih bugojanskih Hrvata, u Zastupničkom domu Parlamenta BiH je izglasavano povjerenje Selmi Cikotiću, kadru SDA, za novog ministra sigurnosti BiH.
Veza između otkopanih posmrtnih ostataka nestalih Hrvata i Cikotića je golema, a današnja simbolika snažna poruka Hrvatima Bosne i Hercegovine kakva ih sudbina čeka ukoliko sarajevske političke stranke, predvođene SDA, ostvare ono što godinama pokušavaju – pretvore Federaciju BiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom.
Kao dodatni „začin“ današnjem „općem napadu na Hrvate Bosne i Hercegovine“, Središnje izborno povjerenstvo BiH, pod kontrolom SDA, donijelo je odluku da se izbori za Gradsko vijeće Grada Mostara održe mjesec dana kasnije nego u drugim jedinicama lokalne samouprave u BiH.
Sva tri događaja su međusobno povezana – riječ je nastavku rata protiv bh. Hrvata „drugim sredstvima“ kojem je konačan cilj ukidanje konstitutivnosti naroda, odnosno promjena ustavne arhitekture Bosne i Hercegovine. Želi se, pojednostavljeno rečeno, Hrvate svesti na folklornu zajednicu, privjesak za dokazivanje sarajevske multietničnosti.
U srpnju 1993. godine dogodio se e masovni progon hrvatskoga naroda iz Bugojna i to kao naznaka onoga što ih očekuje diljem BiH. Kroz desetak dana tog srpnja 1993. sa svojih ognjišta je protjerano 15.000 Hrvata Bugojna, uključujući i moju obitelj, na stotine njih, uključujući i moga oca, završilo je u logorima smrti, koje bošnjačka politika naziva „sabirnim centrima“, uništene su na tisuće hrvatskih kuća, sustavno je opljačkana njihova imovina, desetine obitelji su razorene, crkve, kapelice i groblja su devastirana, dok je „posebna pozornost“ posvećena intelektualcima kao i vojnim i političkim liderima Hrvata Bugojna koji su pali u šake bošnjačke Armije BiH.
O njima je posebnu brigu poveo i Selmo Cikotić, danas izabrani ministar sigurnosti BiH, koji je u to vrijeme bio zapovjednik Operativne grupe zapad 3. korpusa bošnjačke ARBiH.
Cikotić je, zajedno s Dževadom Mlaćom, u ratu svoj posao odradio „besprijekorno“. U Bugojnu nije ostao ni „hrvatski kamen na kamenu“, oni koji nisu uspjeli pobjeći pred bošnjačkom ARBiH zlostavljani su, opljačkani i ubijani. Upravo ovih dana se bugojanski Hrvati u tišini sjećaju tih žrtava. Oni koji su se nakon rata htjeli vratiti u tom procesu su sustavno sabotirani… Danas je tako Bugojno u potpunosti bošnjački grad, u kojem ulice nose imena osmanskih osvajača i bošnjačkih povijesnih ličnosti. Bilo kakav trag hrvatske kulturne prisutnosti u gradu je izbrisan, osim nekoliko crkava i katoličkih grobalja.
Za dobro obavljeni posao SDA je danas nagradila Cikotića pozicijom ministra sigurnosti. S te pozicije on će moći i dovršiti ono što je eventualno ostalo nezavršeno u srpnju 1993. Recimo, s pozicije ministra sigurnosti, on će nedvojbeno moći utjecati na istragu o sudbini 19 nestalih bugojanskih Hrvata, od kojih su ostatci njih trojice danas vjerojatno pronađeni. Izgleda da je Cikotić na dužnost stupio baš u pravom trenutku.
Zanimljivo, njegovo imenovanje su podržali zastupnici SNDS-a u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, što puno govori i o famoznom savezu predsjednika HDZ-a BiH i SNSD-a Dragana Čovića i Milorada Dodika. Preciznije, današnje glasovanje zastupnika SNSD-a jasno govori koliki su dometi tog političkog saveza. Doseg tog saveza su imenovanja i po neki zakon, ali Dodikovi ljudi neće podržati Hrvate ako u tomu ne vide vlastiti interes. To je i razumljivo. Što se SNSD-a tiče, Cikotić je „čist k’o suza“ jer nije imao puno veze s bošnjačko-srpskim ratnim sukobom.
U pozadini ovih događaja, SIP je danas donio odluku da se izbori u Mostaru razdvoje od lokalnih izbora u ostatku zemlje. Takva odluka je visoko sporna jer otvara mogućnost bošnjačkoj strani da snažno manipulira izbornim rezultatima u Gradu Mostaru, a dužnosnici HDZ-a BiH i HNS-a BiH jasno su kazali kako se izbori u Mostaru moraju održati isključivo kad i u drugim jedinicama lokalne samouprave.
Hrvati po tom pitanju imaju još neke mehanizme kako bi se izbori održali isti dan i u Mostaru, i u Travniku, i u Odžaku, i u Prnjavoru, i u Sarajevu, i u Banja Luci…
No, o svemu nabrojanom kasno je bilo misliti danas ili jučer ili u zadnjih 15-ak dana. Riječ je o vrlo ozbiljnim procesima koji se planiraju čak i godinama unaprijed i bošnjačka politika je činila upravo to.
Istovremeno, dojam je kako je hrvatska politika, čast izuzetcima kojih uistinu ima, bila zabavljena sama sobom i još važnije, institucijama, agencijama ili javnim poduzećima s hrvatskim predznakom.
Tako je izgleda puno važnije tko i kako vodi Hrvatsku poštu ili Elektroprivredu HZHB i po kojoj cijeni, tko se uhljebio u kojoj instituciji i po čijem nalogu, tko ima bolju ljubavnicu i je li ona trudna, čiji je džip noviji i skuplji, tko je postavio bolju kovanu ogradu na svome „ladanjskom imanju“ na kojem se okuplja novokomponirana hrvatska „elita“, nego što je s 19 nestalih bugojanskih Hrvata, konstitutivnosti ili izborima u Mostaru.
Bošnjačka politika je jasna oko svojih ciljeva. Iako im retorika govori jedno, njihova djela nedvosmisleno kazuju drugo. Bošnjačka politika jasno zna svoje ciljeve, jasno zna poteze putem kojih te ciljeve ostvaruje, pomno bira vrijeme kad vuče određene poteze i zapravo polako ali sigurno se približava svome cilju: pretvaranju Federacije BiH u unitarni entitet s bošnjačkom dominacijom. Ako nekomu nije jasno, to znači da su Hrvati svakim tim potezom korak bliže pretvaranju u nacionalnu manjinu u vlastitoj domovini.
No, mnogi u hrvatskoj politici i pripadajućoj joj javnosti to ne vide. Zaokupljeni su uhljebljivanjem, švalerkama, kupovinom doktorata i lažnog ugleda, džipovima, bazenima i kovanim ogradama.
Nije, naime, Bakir Izetbegović kriv za sve loše što se Hrvatima događa u političkom smislu u BiH. Puno toga je i do hrvatske politike koja je dozvolila velikom broju karijerista nedoraslih bilo kakvoj funkciji da se uspnu po društvenoj ljestvici.
Sada to svima dolazi na naplatu. U međuvremenu, i dalje se čeka hrvatski odgovor.
Piše: Jurica Gudelj/ Dnevnik.ba
