Mogućnost neograničene konzumacije nacionalnih prava očito nije dovoljan uvjet za dostojanstven život, koliko god nacionalne vođe uvjeravale u suprotno
Jedan moj prijatelj, koji je inače jedan od važnih javnih intelektualaca pa je moguće da ste ovu misao već negdje čuli, voli reći: ako želiš pomoći jednoj zajednici, primjerice nacionalnoj, nipošto nemoj osnovati stranku koja štiti ekskluzivno prava te zajednice.
to u razgovoru potkrepljujemo zgodnim primjerima: dok su Hrvati živjeli u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini unutar Jugoslavije, u toj “tamnici naroda” u kojoj nije smjela postojati stranka koja posebno njih štiti i o njima posebno brine, u BiH je živjelo gotovo 800.000 Hrvata. Onda se pojavila stranka koja je te ljude uzela u posebnu brigu i zaštitu i rezultat je da se broj prepolovio, s tendencijom daljnjeg opadanja kome se ne nazire zaustavljanje.
Slično se može reći i za položaj drugih nacionalnih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u BiH i Hrvatskoj.
Primjerice, dok se nije pojavila stranka koja štiti ekskluzivna prava Srba u Hrvatskoj, u toj zemlji živjelo ih je oko 600.000 – nakon nekoliko godina aktivne brige o njima, broj je spao ispod 190.000.
Naravno, sve te podatke treba gledati u kontekstu međuodnosa nacionalnih politika 1990-ih i njihove čežnje da se “riješe” nacionalno Drugih, što je uostalom rezultiralo i agresijama i građanskim ratovima, kao i u kontekstu suvremenih demografskih kretanja, no proste činjenice su neumoljive – svim narodima Jugoslavije, specijalno Bosne i Hercegovine, bilo je mnogo bolje i bili su življi i brojniji dok nisu postojali oni koji su ih uzeli u posebnu “zaštitu” i “brigu”.
Rezultat HDZ-ove brige za Hrvate u BiH vidi se, tako, između ostalog, i u naslovima članaka objavljenih prije nekoliko dana: “Samo za pet godina skoro 5 tisuća djece manje – najkritičnije u HBŽ-u”, “Sve je manje hrvatske djece u BiH, pogledajte podatke!” i tako dalje.
Saznajemo ono što je jasno i odavno i što je trend već godinama: „već po još uvijek neslužbenim podacima o broju upisane djece u prve razrede u školskoj 2020/2021 godini, a kojima će se nastava izvoditi po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku, bilježi se drastičan pad broja prvašića.“ Za brojke iz Herceg-bosanske županije, odnosno Livanjskog kantona, kaže se da su „stravične“, s obzirom da se u četiri godine broj učenika gotovo prepolovio, dok je stanje u Posavskom kantonu opisano kao „alarmantno“.
Ni u drugim kantonima stanje nije dobro, no Livanjski i Posavski su najbolji primjeri: u njima su Hrvati apsolutna većina, ključnu ulogu od svog nastanka do danas ima HDZ, pa ipak odatle odlaze u ogromnom broju. Mogućnost neograničene konzumacije nacionalnih prava očito nije dovoljan uvjet za dostojanstven život, koliko god nacionalne vođe uvjeravale u suprotno.
Nastavi li se ovako, a sve su prilike da hoće jer se nacionalisti ne bave konkretnim ljudima i njihovim životnim potrebama, područja BiH na kojima žive Hrvati ostat će pusta zemlja na koju će još neko vrijeme djeca iz dijaspore dolaziti posjetiti svoje ostarjele roditelje ili se okupljati na ljetnim feštama.
Iako iza tih majstora opsjene ostaje pustoš, stanje „identitarnog grča“ u kome se bosanskohercegovački Hrvati nalaze ne dozvoljava im da objektivno i racionalno sagledaju svoj položaj i prepoznaju uzroke tog položaja. Nastavljaju se vrtiti u začaranom krugu u koji su upali i što se više batrgaju u živom blatu, sve više tonu. Vrlo konkretno: što se više vežu uz HDZ, sve ih je manje i sve im je gore, a što ih je manje i što im je gore, sve se više vežu uz HDZ, i tako jedno za drugim.
U pustoši koja ostaje sve su življi nacionalni murali i nacionalističke poruke po zidovima – što je vidljivo svakom putniku kroz hrvatska sela u BiH – kao svjedočanstvo grča i jedne nemoći i kao svojevrstan spomenik jednoj promašenosti i katastrofi.
Ovo su tužne činjenice koje ni najzluradijima ne bi trebale biti milozvučne. Mada je najočitija kod Hrvata, demografska katastrofa pogađa cijelu BiH i ni najtvrdokornijem nacionalisti ne bi trebala biti utjeha što neki nacionalni udjeli i procenti rastu, a neki padaju.
Ključno pitanje je kako preostale građane BiH spasiti od troglave kriminalne i korumpirane nemani koja ih tjera iz ove zemlje, sve ih u ime svojih svetinja braneći i čuvajući od nacionalno Drugih.
