Šurovanje Dodika i Čovića, čitaj SNSD-a i HDZ-a BiH, ili preciznije Srbije i Hrvatske, nastavlja se s ciljem destabilizacije države BiH, koje bi se trebalo oploditi stvaranjem trećeg entiteta i postavljanjem roka u kojem bi se Rs sjedinila sa Srbijom, što bi u konačnici značilo samo korak do raspada države BiH…i stvaranja Velike Hrvatske i Velike Srbije. Iz BiH poručuju – “To se neće nikad dogoditi”, a šta se preduzima da se namjere secesionista iz Srbije i Hrvatske osujete i onemoguće?!
Sa odlaskom Dodika u Banske dvore i na Pantovčak, u pohode Milanoviću i Plenkoviću, samo postaje vidljivije i očiglednije ono na čemu Hrvatska i Srbija istrajno rade, a što se zadnjih desetak godina sve bučnije iza brda valja. Naravno, svi znaju da Dodik nije dorastao toj ulozi, nije takvog kalibra da može voditi razgovore na tom nivou, ali može nastupati kao izaslanik i prethodnica onom i onima kojima se utire put. A to je već ozbiljna prijetnja suverenitetu i integritetu Bosne i Hercegovine.
Dodikovom odlasku u Zagreb prethodio je kraći boravak u Mostaru, gdje su se on i Čović, Kobac i Jastreb, vinuli još malo više u visine, iznad Banja Luke i Mostara, da zadovolje bolesnu težnju i pohlepu, da osmotre i makar iz neba podijele bosansku zemlju ispod sebe, koju ni prepravkom katastarskog operata ni falsifikovanjem gruntovnice nisu i neće nikad moći podijeliti, ni oni ni oni koji ih za tu ulogu pripremaju. A o čemu bi drugom mogla razgovarati ta dvojica s kormilarom, koji ne mogu očima vidjeti jedan drugog, nego kao dvije ptice grabljivice o podjeli plijena.
Zaneseni požudom nasljeđenom od dida Franje i zavedeni vašingtonskim dočekom i “historijskim” sporazumom Hotija i Vučića, čelnici R Hrvatske su izgubili iz vida da nije baš pametno prijateljevati sa čovjekom sa američke crne liste ili ih je pohlepa za tuđim toliko ponijela, da svjesno idu u rizik i zamjere se najmoćnijem lideru današnjice.
Ali kako se danas sve može upakovati u različito pakovanje, što ni pas s maslom ne može pojesti, tako se i u njihovom saopštenju za javnost o razgovorima vođenim između njih i Dodika kratko kaže “da se razgovaralo o stanju u BiH”, o majorizaciji Bošnjaka i ugroženosti konstitutivnih naroda Srba i Hrvata…Pri tome je po stoti put ponovljena notorna laž, koju kao onomatopeju izgovaraju skoro svi hrvatski lideri, kako je “Interes Hrvatske stabilna i funkcionalna BiH”. A sa istom dozom licemjerja takve poruke još češće dolaze i iz Srbije. Naravno da su na Pantovčaku i u Banskim dvorima, u rukavicama ili bez njih, nastavljeni razgovori između Plenkovića i Milanovića sa Dodikom o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske započeti prije 30-tak godina u Karađorđevu između Tuđmana i Miloševića. Samo ovom prigodom nisu morali iznova crtati karte, jer ih već imaju iscrtane, niti pominjati Bosnu ni bilo šta bosansko, jer su dobro znali o čemu se radi i radi čega se sastaju.
A samo dan nakon proslave novog srpskog praznika “Dana srpskog ujedinjenja” sa Vučićem u Banja Luci član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, Neprijatelj br. 1 države Bosne i Hercegovine, dao je izjavu “Danas imamo dvije države, Srbiju i Rs, a težnja je da bude samo jedna država” – s kojom je nastavio provocirati i prijetiti,…Imponiralo je to čuti ne samo u Banskim dvorima već i na Kaptolu. Plenkovićeva izjava da se susreo sa Dodikom da spriječi rušenje kuća Hrvata na trasi autoputa Banja Luka – Prijedor je priča za malu djecu.
Zagreb se i ovaj put, kao niz puta do sada, narugao Predsjedništvu BiH i ignorisao BiH kao državu, ponizio BiH Predsjedništvo i zvanične državne institucije, ali i debelo okaljao obraz R Hrvatske. Grliti se sa gostom, Neprijateljem br 1 komšijske Bosne i Hercegovine, koji je samo dan ranije potvrdio svoje stvarne namjere, je duboko uvredljivo i ponižavajuće prema BiH, ali i najniži moralni pad i diplomatski fijasko hrvatske diplomatije.
U kontestu i ovih događanja, sve i jedan građanin BiH, za kojeg je BiH jedina njegova domovina, treba znati i ne zaboravljati kakve sve klipove podmeću Bosni vodeći lideri Srbije i Hrvatske, počev od optužbi za majorizaciju, terorizam, produbljivanja podjela, otimačini na moru i kopnu, emigrantskoj krizi, pa do guranja atomskog otpada pod nos i marifetluka oko Izbornog zakona BiH, naročito s dolaskom Vučića i od Kitarovićke na ovamo. I ptice na grani vide, od kada Hrvatska pomaže BiH na putu ka euroatlanskim integracijama BiH se nije ni stopu primakla EU, a laži i obećanja im puna usta. Uzalud se očekuje pomoć i intervencija od evropskih institucija, međunarodnog suda pravde, svi oni igraju u istom kolu.
BiH političari i politika stvar moraju uzeti u svoje ruke. Uzalud čekaju pomoć MZ, EU, SAD, koji samo gledaju svoje interese. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Problem čelnog organa države, Predsjedništva BiH, je što je podjeljeno kao i država, ali i u tome što dva člana predsjedništva koji brinu o sigurnosti države (za razliku od trećeg koji je ruši) i dalje samo odgovaraju na provokacije i pitanja, umjesto da ih nameću; svaku partiju igraju sa crnim figurama, dok Čović i Dodik, koji uporno ruše BiH, igraju s bijelim, uz punu podršku Hrvatske i Srbije, a Komšić i Džaferović imaju samo verbalnu podršku uspavanih građana.
Savjetujemo Džaferoviću, Komšiću, ali ne samo njima, već svima koji stoje u temeljima bh državnosti i vrše povjerene im funkcije, da prestanu odgovarati na pitanja, kao da su na optuženičkoj klupi, već da ih počnu sami energičnije i ultimativno postavljati i tražiti odgovornost i odgovore, ne samo od Dodika, Vučića, Čovića, od Hrvatske i Srbije, već od EU, SAD, UN…Možda ostanu bez odgovora, ali ne bez prava da ih ponovno postave, ne bez prava da optuže i zatraže odgovornost zbog neodgovornosti. Ne može Ćović nekažnjeno blokirati rad vitalnog organa države, bez obzira ko iza njega stoji. Ne može Dodik nekažnjeno kršiti Ustav BiH, baz obzira ko iza njega stoji.
Po čemu Bošnjaci kao najbrojniji konstitutivni narod moraju konstantno slušati pridike, neargumentovane optužbe, kritike, sumnje i insinuacije, koje im direktno ili preko svojih ekspozitura u BiH upućuju secesionističke vlasti Srbije i Hrvatske, koje ni čemu ne stoje i konstantno ruše ugled u očima svijeta? Zašto trpiti, a ne uzvratiti?! Zar nije vrijeme Dodiku i Čoviću začepiti pogana i žvaljava usta? Ništa nije vječno. Sve je podložno promjeni. Dejtonski ugovor nije nepromjenljiv. Previše je razloga koje upućuju na njegove greške i propuste, koje treba popraviti kako bi i dalje bio koristan svim narodima i građanima BiH, a ne štetan.
Krajnje je vrijeme da odbrana BiH, kojoj su na čelu Džaferović i Komšić, preuzme igru s bijelim figurama, da aktiviraju jače figure i konačno pokrenu zahtjeve države i građana BiH pred EU i međunarodnim institucijama za zaštitu BiH od udara sa strane. Ne može EU stalno žmiriti i praviti se da ne vidi stvarne namjere bh susjeda. Potrebno je ustati, podići se i postaviti pravedne zahtjeve EU, Vijeću sigurnosti UN…a prvi od njih treba da bude zahtjev za promjenu Dejtona, ukidanje entiteta, prevashodno genocidne Rs. Argumenti za takve zahtjeve su čvrsti i neoborivi. Dovoljan je samo jedan – ne može postojati ni grad, ni regija, ni entitet, a još manje entitet u formatu kao što je Rs, izgrađen na krvi Bošnjaka, na genocidu. Ni jedna institucija pravde u svijetu ne može podržati pravo takvoj tvorevini na postojanje, a još manje podržavati je i garantovati njen opstanak. Od predsjednika SDA Bakira Izetbegovića se očekuje i zahtjeva da opovrgne i demantuje svojevremeno izrečene nebuloze da je opstanak Rs neupitan.
Ključno pitanje BiH nije i ne može nikad biti opstanak BiH već prelazak sa etničkog na građanski model, u kojem bi jedinstvenu državu bez entiteta predstvaljao jedan predsjednik, kojeg biraju građani. Entiteteti ne samo što dijele državu već koštaju toliko da takav trošak ne bi mogle podnijeti ni mnogo veće i bogatije zemlje od BiH.
Dogovori u Zagrebu imaju ambicije da ostvare dogovor iz Karađorđeva, postinut prije 30-tak godina. Ali kako se do tog cilja ne može doći bez rata i proljevanja krvi, što nikom razumnom ne odgovra, traže se alternativni putevi. Jedan od njih je nova podvala, koja dolazi iz Srbije, iz usta lažljivog slatkorječivog Vučića, je “mali Schengen”, koji bi u prvo vrijeme možda i značio samo slobodni protok i razmjenu roba u zemljama Zapadnog Balkana. Naravno, svaki savez ima svoje prednosti, imao bi ih i ovaj, ali je svima na Balkanu savršeno jasno da bi sa “malim Schengenom” Srbija bez ispaljena metka ponovno vratila Crnu Goru, dobila Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, ali mnogo više. Jer ekonomska dominacija uvijek otvara vrata političkom uticaju. Potsjećamo da su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev i premijer Albanije Edi Rama već potpisali Deklaraciju o namjeri za uspostavljanje “malog Schengena”, između njihove tri zemlje. Pozvane su Crna Gora, Kosovo i Bosna i Hercegovina da se pridruže. I o tome će se još dugo razgovarati i praviti kalkulacije. A šta će od toga imati Hrvatska? Da li će ostati kratkih rukava?
Nakon bruke i sramote u Zagrebu, da malo zaglade, sačuvaju renome i sebe opravdaju u zemlji i svijetu, ljigavi Milanović i Plenković će vjerovatno pozvati u goste Džaferovića, možda čak i Komšića, da njih i sve nas uvjere da se ne radi o nastavku razgovora iz Karađorđeva, već o komšijskoj saradnji.
“Dabogda kćeri da te paša uzme, ali cigani se oko tebe vrzmaju!”
Burlington, 19. Septembar 2020
Zijad Bećirević
