Mlada pjesnikinja iz Rožaja Zerin Murić objavila je svoju drugu zbirku poezije ,,Poljubac mjeseca. ” Poezija je nezaobilazan element u intelektulnim krugovima mlade autorke. Autorka prati svoja snažna emotivna osjećanja koja vješto prilagođava dinamičnim oblicima čovjekove mentalne svijesti u fokusima odlazaka, ljubavi, sakrivenih osmjeha, čežnji i vječitog traganja za sobom. Poezija sama spada u red najvećih umjetničkih i često najuspjelijih samospoznaja čime se dostižu najviši estetski dometi. Zerin Murić vrlo uspješno oblikuje odnos prema poeziji usmjeravajući je ka čitaocu, koji autorkine asocijacije i najemotivnija lirska stanja doživljava budeći u njemu jak naboj. Dobra poezija nikada ne nastaje iz površnih emocija, ona je uvjek dragocjeni dar intezivnog duševnog traganja.
U pjesmi ,,Odlazak” Zerin Murić ističe:
Ostao je tužan
Kućni prag
Okvašen majčinom suzom
Nazvan njenim jecajem
U ovoj pjesmi autorka smatra da se samo ličnim primjerom pokazuje put u kome pragovi i odrastanje njenog djetinjstva su vezani za majku koja je onaj lirski a često i (životni) subjekt koji nas prati na svim našim usponima i padovima. Odlasci znaju da budu bolni a taj bol se manifestuje svijetom harmonije i sklada čime njena poezija dobija na autentičnosti i snazi. Poezija Zerin Murić ima svoju sugestivnost zbog koje se svaki čitaoc poistovjećuje sa njom i u njenim stihovima pronalazi istančani dio sebe. Na ovaj način, pored estetske, etičke funkcije poezija eksplicitno ispoljava još jednu, praktičnu funkciju. Pjesnikinja, sueriše i postiže duševnu, harmoniju oslobađa se frustracija i stega savremenog društva pri tome ne izazivajući paradoks. Autorkina poezija spaja i intelektualnu i emotivnu viziju. Ako nema emocija nema ni poezije. Murićeva poezija nije samo obična emotivna ispovjest već vješto satkana misaona dubina, kroz koju se modifikuje aura njene lične mističnosti.
U odlomku svojih stihova Zerin ističe:
Smrt priželjkuješ
Zagrljaj joj spremaš
Topao poput majčinog
Veseo nalik očevog
A znaš da neće doći
I nadaš se biće bolje
Što je zapravo smrt da li je to sublimacija elegorije kakvu je imala Silvija Plat u svojim stihovima ili je to samo poetski performans kakav imamo i u pjesmi ,,San ili smrt” ili je to poetsko proviđenje sa još jačom tendencijom ka ljubavi. Pjesnikinja ima moć nad samom sobom i želi da svojom poezijom elaborira svijetla ljubavi koja postoje u njoj. Ona je hrabri graničar ljepote i mudrosti što postaje svjetlost kojom se obasjava onaj najbolji dio sebe taj jezik poetskog bića kao trajanje, i neraskidiva nit kao što je i njena poezija, je svjesno ,,proganjanje smrti.” Autorkina poezija stvarana je na osnovu njenih ličnih iskustava i iskustava mladalačkog poleta. Ona je iskusila ljubav, gubitak, bol, preživljavanje i isceljenje u nizu životnih poglavlja idući korak dalje u sopstvenu dušu i piše o boli, fizičkoj i psihičkoj, gubitku, predrasudama, ambicijama, snovima, željama. Spartanski odnos autorke koja svojim zanosom želi postići jako samopouzdanje i očvrnsuti ženu u proživljavanju emocionalnih i drugih problema, a i naučiti je da je nepogrešiva put sreće samo onaj koji sam izgradiš.
U pjesmi ,,Strah” autorka ističe:
Nećeš primijetiti
Kako je svaka riječ
Za tebe
Tebi
Koji je došao
Sa prvim jesenjim kišama
I otišao u buđenju proljeća
Šta nam, zapravo, pjesnikinja sugeriše u ovim stihovima poezije prepoznajemo ljubav ali i strah da ona neće biti prepoznata od onog kome je posvćena. Zar to nije pjesnikinja ćežnja i usud o kojoj autorka pjeva. Zato je melanholija njenih stihova, zapravo, melodija njenog života zato i svijet njenih traganja pripada mističnom neznancu. Sa jedne strane njenu poeziju krasi anonimnost, u kojoj se nalaze problemi usamljenosti i otuđenja, a sa druge mogućnost oslobađajućeg osjećanja koje nikada ne blijedi već sa svakim stihom dobija na svojoj snazi. Otkrovenje poetske cjeline se ne zaustavlja samo time da oživi unutrašnji život Alter ega (kako i glasi jedna njena pjesma), ona ga ponovo stvara u obliku vrlina, mladosti radosti i patnji, posmatranjem bliske prošlosti. Strasti pjesnikinje sastoje se upravo u tome da se sjedini sa svojom unutrašnjom energijom, da se nastani u mnoštvu, svojih percepcija. Lirski subjekat kroz svoj sopstveni zanos otkriva duhovnu istinu o ljudskoj egzistenciji i to da se čovjek nikada ne bi utješio ako bi mu se iluzije raspršile, zato je potrebna bezuuslovna ljubav i težnja da se ona dosegne, jer ljubav je stvarnost, ali je ljubav i iluzija. Kada budete čitali ove poetske emocije, imajte uvjek na umu da istinsku poeziju može ispisivati samo čista, kristalisana duša, izavajana od beskrajnog univerzuma kojem Zerin Murić pripada.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
