Igor Dabić je rođen u Zenici. Djetinjstvo je proveo u Zavidovićima. Kao dječak 1991. godine, na festivalu Djeca pjevaju hitove, u olimpijskoj Zetri, pred 15.000 ljudi i uz direktan TV prijenos, tadašnje TV Sarajevo, osvojio je prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija. I postao prava mala zvijezda kojoj se smiješila velika muzička karijera. Međutim, život se iz temelja zna promijeniti. Izbio je rat i Igor je završio u Njemačkoj. U Stuttgartu. Važi za uspješnog biznismena s naših prostora u ovom gradu.
BOSANAC I ŠVABO
– U Stuttgart sam došao s mamom i tatom. Razlog zašto smo došli baš u ovaj grad je taj što sam ja, zapravo, s bakine strane porijeklom Nijemac. Kao dijete ja to nisam znao, a kasnije se ispostavilo da su moji pradjed i prabaka sahranjeni u Stuttgartu. To su stare, tzv. Podunavske Švabe (njem. Donauschwaben). Međutim, porijeklo mi nije puno pomoglo. Interesantno je da niko od tih Švaba nije želio biti povezan s nama. U početku smo mama, tata i ja živjeli u stanu od 32 kvadrata. Samo tata je malo znao njemački. Kao i svi stranci koji dođu ovdje, a ne znaju beknuti njemački, prvo sam bio prinuđen naučiti jezik. To sam uspio za tri mjeseca. Interesantno je da sam već u 9. razredu bio najbolji iz njemačkog jezika, što Nijemcima nije bilo baš normalno. Tada sam shvatio, koliko brzo sam učio strani jezik, tako sam zaboravljao svoj, pa mi danas fale neke naše riječi i na njemu kad komuniciram, nisam baš siguran. Bili smo na duldungu. Kad se rat završio, bilo je: “Izvolite, vratite se kući”. Ja sam imao potvrdu da me, dok sam na zanatu, ne smiju izbaciti iz zemlje. Zbog toga sam, iako sam bio za gimnaziju, išao na zanat za građevinskog tehničara. Nakon toga sam završio i zanat za informatičara, a, onda, enterijer i dizajn na Arhitektonskom fakultetu, tako da imam tri zanimanja. Kontao sam, nema veze, od svega što naučim, imat ću neke koristi. Posebno od informatike koja je ušla ili ulazi u skoro sve sfere i oblasti.
Rano ste se počeli baviti privatnim biznisom?
– Kad sam završio drugi zanat, otvorio sam firmu. Moji su se vratili dolje, od nečega se moralo živjeti. Počela je kao mala firma, s nekoliko klijenata i rasla je, tako da danas imam puno posla. Danas kada bi me neko pitao, da li bi se vratio tamo gdje sam rođen, definitivno bih rekao ne, jer je standard i okolina koju sam ovdje izgradio, jednostavno mnogo više od onoga što je bilo. Čovjek se navikne na privilegije, na standard, a kad vas kapital prihvati, teško se izvući iz toga.
Ipak ste ostali vezani za BiH. Koliko je još Bosanca ostalo u Vama?
– Jedno vrijeme se nisam bavio mislima o BiH i bivšoj Jugoslaviji. Moj cilj je bio izgraditi sebi nešto na socijalnom i egzistencijalnom nivou. Posljednjih godina ponovo sam počeo kontaktirati naše ljude i izlaziti u naše kafiće. Sa druge strane, nostalgija me vuče. Korijeni su korijeni. Šta god drugi mislili o bivšoj Jugoslaviji, ja im kažem da smo mi bili mala Evropa i prije nego što je Evropa i postojala. Kroz muziku sam shvatio koliki smo mi potencijal. Ne samo u muzici, nego u svim oblastima. Upoznao sam puno ljudi s našeg prostora koji su ovdje veoma uspješni, u svim oblastima. Dakle, nismo onakvi kakvima su nas predstavljali. Moje mišljenje je da zasluge za to pripadaju i dobrom edukativnom školskom sistemu koji smo mi imali. Mi smo u osnovnoj školi učili neke stvari koje se ovdje uče u gimnaziji, učili dva pisma, ćirilicu i latinicu i još mnogo toga pozitivnog.
MUZIKA U VENAMA
Kad smo već kod muzike, malo je poznato da potičete iz muzičke porodice i da ste kao dijete bili muzička zvijezda?
– Tata je bio muzičar i imao je ’70-ih godina svoj bend „Pauk“. Visio sam kod njega u radiostanici Zavidovići, gledao tada MTV i slušao muziku raznih žanrova. Tako je i došlo do toga da sam u decembru 1991. godine bio na takmičenju u Olimpijskoj Zetri i da pjevam pred 15.000 posjetilaca. Prenos je bio na RTV SA. Osvojio sam prvo mjesto, nagradu publike i drugu nagradu žirija. To super zvuči, ali od toga ne bi ništa.
Rat je prekinuo moju muzičku karijeru. Naravno, i danas volim muziku. Muzika je multikulturalna i definitivno spaja, a ne razdvaja ljude.
Rat je davno stao, a mladi i dalje napuštaju BiH. Zbog čega?
– Ima jedna anegdota koju mogu povezati s našom Bosnom. Dok sam studirao dizajn, jedan semestar sam boravio u Indiji. Pitao sam jednog Indijca, šta oni cijene u Njemačkoj, a Indijac meni odgovara da on cijeni ISO 9001 sertificiranje kvaliteta, menadžment i DIN norma. To možda nekome ne znači ništa, jer su to pojmovi iz ekonomije i mašinstva, a ja sam se prisjetio da je moj djed u Zavidovićima prevodio DIN (Deutsche Industrie Norme) na naš jezik da bi se to primijenilo u bivšoj Jugoslaviji, da bismo se i mi prilagodili tim kvalitetima. BiH jeste lijepa, ima dobar geografski položaj, ima svega, ali radi se o standardima koji se primjenjuju da bi se kontinuirani kvalitet cijelog sistema dobio, mora se izgraditi standard koji će se držati, a oni koji to ne drže, sankcionisati. Kod nas postoje teoretska pravila, ali mnogo se mulja, ljudi rade šta god hoće. Ovdje nije tako. Ovdje postoje pravila kojih se morate pridržavati i koja se moraju poštovati. Ovdje ima posla, nema čekanja plate po nekoliko mjeseci, ovdje postoji perspektiva za one koji hoće i znaju raditi. Novi val ekonomskih izbjeglica koje dolaze ovdje su kulturni, obrazovani ljudi. Moja želja je pomoći im koliko mogu svojim iskustvom. Poručujem im da budu strpljivi i da se pokrivaju koliko im je deka dugačka, jer Rim se nije izgradio za jedan dan.
S kim živite u Stuttgartu i da li ste zadovoljni, sretni?
– Ja sam vječiti pozitivac i uvijek zadovoljan. Živim sa suprugom Katharinom koja je Austrijanka i sinom Titusom koga ja zovem Tito. Prilagođeni smo sistemu u kome živimo. Suprugu sam upoznao na studiju. Medeni mjesec smo proveli u BiH. Obišli smo Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Mostar, Banjaluku. Htio sam joj pokazati u BiH sve ljepote i znamenitosti koje su mi pale na pamet. Obaveze mi ne dozvoljavaju da često idem u Bosnu, ali svaki put kad odem, lijepo se osjećam. Pogotovo u Zavidovićima u kojima sam živio. Tamo me neki ljudi još znaju. Tamo je ostalo još mene. Ja vjerujem u karmu i da, ako nekome nešto dobro uradiš, vratit će ti se kad-tad. Zato, nikad ne treba štedjeti dobrotu.
Haris Halilović
