”Jajce miriše domovinom”: ”… Domovina, najveća je sreća! / … Te mračne sile, sile strašne, na lijepo tlo baciše mržnju i zlo, / narode zavadiše, pobiše i rastjeraše, / čežnju za domovinom u srca im uliše…“
Tako je govorila svoje stihove Banjalučanka rođena u Bosanskoj Gradišci Sadeta Sokol (88), sada živi u švedskom gradu Växjö, koje je sa bh. udruženjem „Ljiljan“ predstavljala tog 2. maja 2015. na Saveznoj smotri kulture i školstva, koja se održavala baš u njenom gradu Växjö, i osvojila prvo mjesto!
Sadeta Sokol je objavila i dvije knjige: „Iskerane pjesme“ (2012) i „Gradovi u snovima i kerama – Pjesme i rukotvorine“ (2015); knjige su joj ispunjene ljubavlju i čežnjom za domovinom i ljudima.
Kao novinar i voditelj imao sam priliku više puta najavljivati Sadetu Sokol na regionalnim i saveznim smotrama kulture u Švedskoj, na kojima je Sadeta nastupala od dolaska u Švedsku 1. aprila 1995, pa sve do danas, i svaki put dobila najveće, gromoglasne aplauze. Ne samo zbog sadržaja, što je pjesnikinja sa damarom, već i učiteljicinog izvanrednog recitovanja i načina da ih prenese publici!
Tako se stvorilo i uzajamno prijateljstvo, pa mi je u svojoj prvoj knjizi „Iskerane pjesme“ napisala: „Vrsnom novinaru – humanisti Fikretu i njegovoj obitelji, s ljubavlju i poštovanjem …Sadeta Sokol“.
Upravo nakon 26 godina od dolaska Sadete Sokol u Švedsku, želio sam da napišem ovo sjećanje o snažnoj ženi koja Bosni „pjeva“ vezom i keranjem, poetesi, recitatorki, članici hora, društvenoj aktivistkinji, učiteljici i nadasve majci (sa divnom i uspješnom obitelji!) i ponosnoj ženi Sadeti Sokol!
Sokol je dragocjenost, vrijedna poštovanja, uzor svima, bir iladž! Nosi životnu radost koju nesebično dijeli; pokretač je i izvor ljepote za sve što njena umjetnička duša poželi, a misao i ruke stvore…
„Žal za prošlim…“
Poznati pjesnik Ismet Bekrić, priredio obje njene knjige, piše „O autorici“ u „Iskeranim pjesmama“:
„Kada sam ostala sama u svom gradu – djeca i unuci otišli su 1992. i 1993. godine u druge zemlje koje su im pružile ruke spasa – utjehu sam tražila u keranju“, sjeća se vrijedna Sadeta Sokol… „Keranje mi je mnogo pomoglo da u stvaralaštvu nađem bar mali smiraj i ublažim tugu zbog odvojenosti od najdražih zbog svih strahota koje su se dešavale na našim prostorima.“ … Dolaskom u Švedsku (1995), Sadeta Sokol nalazi novu utjehu u stvaralaštvu – piše pjesme, priče i zapise, pjeva u horu i svoje rukotvorine od niti, svile i suhog cvijeća predstavlja i na zajedničkim izložbama i prigodnim susretima. Nižu se, tako, specifični banjalučki vezovi, iskreni motivi i snovi, kolaži, te posebno pjesme u kojima žal za prošlim, za zavičajem i dragim slikama, rađa sjetne stihove o domovini, voljenom gradu, zelenom Vrbasu, alejama, ljepoti i dobroti koja mora nadvisiti, pobijediti svako zlo.“
„U izbjeglištvu pronaći sebe…“
U ”Predgovoru” drugoj knjizi „Gradovi u snovima i kerama – Pjesme i rukotvorine“, Azra Lokvančić:
„Koliko je samo ljubavi utkano u stihove pjesnikinje koja u izbjeglištvu pokušava pronaći sebe, pokušava izliti svoje misli i osjećanja i pretvoriti ih u stihove koji će ostati trajni zapis o njoj, i ne samo o njoj nego o milion i pol ljudi koji su doživjeli sličnu sudbinu. Pjesmama, ona doziva sve dobre i drage ljude, sve one koji su svojim radom željeli svijet učiniti ljepšim i boljim. Prosto, ona sanja o nekom boljem svijetu, gdje će ljubav biti najjače oružje. Možda bi sve ovo bilo manje zanimljivo kada bismo ispustili činjenicu da je to žena u devetoj deceniji koja je i dalje aktivna, motivisana da piše, željna svoje rodne grude, svih tih divnih gradova koji su stalno prisutni u njenim stihovima…“
Savezna smotra kulture Växjö 2. maja 2015.
… Scena sale Konserthus, pod reflektorima nastupa Sadeta Sokol, najavljujem članicu ”Ljiljan” Växjö, takmičarski dio, recitacija seniori, osvaja prvo mjesto, publika je nagrađuje gromoglasnim aplauzom, iz tek objavljene knjige ”Gradovi u snovima i kerama” recituje vlastitu pjesmu ”Jajce miriše domovinom”: ”… Domovina, najveća je sreća! / … Te mračne sile, sile strašne, na lijepo tlo baciše mržnju i zlo, / narode zavadiše, pobiše i rastjeraše, / čežnju za domovinom u srca im uliše.
Regionalna smotra kulture Landskrona 8. maja 2017.
Kao voditelj najavljujem: ”Sada će nastupiti žena koju trebate posebno slušati. Rođena je davne 1932, u Bosanskoj Gradišci, još uvijek neumorno piše pjesme iskerane i knjige vezom izvezene. Radila je kao učiteljica u seoskim školama, 1954. došla u Banjaluku, gdje je bila vaspitačica, djeca u duši ostala. Svoju Banjaluku je morala je napustiti kao prognanica 1995, kada je došla u Švedsku, u kojoj stvara i piše kao u najboljim godinama. Angažirana je u brojnim udruženjima, najviše u bh. udruženju ”Ljiljan” Växjö: kera i hekla, pravi tapiserije od „niti, svile i suhog cvijeća“, pjeva u horu i recituje vlastite pjesme. Priča je ovo o ženi koja Bosnu i vezom i keranjem kroz platno i stihove nosi.“
… „Danas je predstavljamo njenom vlastitom pjesmom „Žena“, koju govori kao natjecateljka u ime svog bh. udruženju ”Ljiljan” Växjö: Sadeta Sokol!“ … Aplauz se prolomio salom i čuje se bodrenje stotina gledalaca: „Sadeta! Sadeta! Sadeta!“ Ona prilazi mikrofonu dostojanstveno i recituje kao prava recitatorska diva. Svaka riječ odjekuje salom „Folketshus“, sve odzvanja od tišine, jer stihove, svoje stihove o bh. ženi, govori Sadeta Sokol, učiteljica po struci, vrsna recitatorka, poetesa u duši..!
Hedija za Srebrenicu
Kada je završila govorenje svoje pjesme ponosna je i ushićena, obraća se publici:
„Želim da vam kažem da sam na ovu pozornicu došla i sa hedijom za Srebrenicu. Naime, pošto sutra, 9. aprila (2017), u BiH putuju dva puna autobusa sa predstavicima Saveza bh. udruženja u Švedskoj, a to su oni najbolji, pobjednici sa prošlogodišnje Savezne smotre kulture i školstva, među kojima sam i ja, ali godine mi ne dozvoljavaju da toliki put prevalim za nekoliko dana, onda sam odlučila da pošaljem poklon za moju i našu dragu Srebrenicu. Poklon će u moje ime predati Izeta Burazerović“ …
… „To što se dogodilo u Srebrenici jako me pogodilo i dirnulo. Podsjetilo me na djetinjsto i Drugi svjetski rat kada je ubijeno više članova moje porodice, otac, dvojica daidža, dva tetka, sinovi od tetka… Suosjećam sa sudbinama žena koju su doživjele istu ili težu sudbinu u agresiji na BiH 1992 – 1995! Zato im šaljem moje dvije potpisane knjige sa porukom za Memorijalni centar u Potočarima. Šaljem i moj rad, iskeranu sliku, posebno uokvirenu, za majke Srebrenice..!“
Pjesme u relativno zreloj životnoj dobi
”Nikad nije kasno, ako nešto iskreno želite. Ja sam nostalgičar, posvećujem pjesme domovini, nepravdi, zavičaju, gradovima, dragim osobama. Objavljujem pjesme u raznim listovima. Pronosim istinu o agresiji na BiH, pišem o nepravdi i stradanju naroda. Volim sve što smo imali, patim što to više nemamo. Želim da se to nikada i nikome više ne desi, rat je stradanje, utjehu nalazim u stvaralaštvu i porodici.
Moje su pjesme iskrene, čiste i uvijene u svilene kere, one miluju i liječe rane što još nisu zacijelile. Svaka pjesma priča je satkana od najtanjih niti: sjećanja, čežnje, praštanja, ljubavi, pretvaranja gorčine u slast, sve u ime života, vječnosti i neprolaznosti, u ime mladosti, da nam se više nikada to ne dogodi.“
„Sa keranjem sam počela kada sam ostala sama u Banjaluci – muž Hamzalija (umro 1990) je bio poznati inženjer građevine, djeca i unuci otišli su 1992/93. u druge zemlje. Utjehu sam tražila u keranju, koje mi je mnogo pomoglo da nađem bar mali smiraj i ublažim tugu zbog odvojenosti od najdražih i zbog svih strahota koje su se dešavale na našim prostorima“.
Korijeni
„Zahvalna sam majci Vasviji Teljigović (rođ. Ćatić) i ebi Seniji Teljigović (rođ. Biberić), što mi uliše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, a ja dodah poeziju, ljubav staru. Svaka pjesma je istinita životna priča, minuli rat (1992-1995.) otvorio je tek zacijeljene rane 2. svjetskog rata, gdje izgubih odrasle muške članove porodice, ubijene po logorima smrti: Stara Gradiška, Jasenovac, Crna kuća u Banjaluci.“
Učiteljska sjećanja
U časopisu „Suza Dolinska“ XIX (2014) na strani 31, Sadeta Sokol (rođ. Teljigović) piše:
„Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima svih vrijednih i umnih ljudi“.
Kosmopolita, učiteljica Sadeta Sokol sa sjetom i ponosom sjeća se svojih učenika svih nacionalnosti,: … „Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše, ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena (rođ. Oršulić, udana Afgan), Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi… Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u Donjoj Dolini…“
Sadeta Sokol je pućena na rad kao učiteljica dekretom Ministarstva za prosvjetu od 1.8.1951. godine: selo Donja Dolina, smješteno je na desnoj obali rijeke Save, oko 17 km nizvodno, od Bosanske Gradiške.
Unuke su ponos, knjige sam im posvetila
„Imam kćerku Besimu (68) koja je doktor ginekolog u penziji u Växjö-u i sina Mirzu (66), također doktor liječnik u Bihaću. Unukama se ponosim, bliznakinje u BiH: Anida i Ena, po 34 godine, Anida je novinar i profesor engleskog, doktorirala je, Ena je doktorirala dermatologiju u Holandiji, gdje živi i radi, ima sina Julios (18 mjeseci) – Sadetin praunuk, kojeg obožava; te unuke u Švedskoj, Tagrid Alihodžić (33) farmaceut i Sarah (29) stomatolog u Madridu, sve su uspjele, čast je to za porodicu!“
Sokol je učiteljica koja ne priznaje vrijeme, žena koja kulturom povezuje dvije domovine: BiH i Švedsku; heroina našeg doba, spaja generacije pokazujući na najbolji mogući način kako se voli i u duši domovina nosi, te kako se kroz društveni rad može ostvariti smisao života na najbolji način, zato ju je švedska televizija predstavila pokazujući njena likovna, pjesnička i druga kreativna ostvarenja.
Gadno bilo, slomila sam ruku…
Zahvaljujući Sadetinoj kćerci dr. Besimi Sokol, razgovaram telefonom sa Sadetom Sokol:
„Dobro sam sinko, koje su godine došle, 11. juna ove godine napuniću 89 godina, više nego dragi Tito..
Gadno moj Fikrete, prebila sam ruku, sad vježbam, nosim kaiševe, uskoro ću na kontrolu, ma biće dobro, već sam ti sinko mnogo bolje… Baš si me obradovao što me nisi zaboravio, ti si moj najdraži ne samo novinar, plaho mi drago što si se javio..!“
Lijepo je slušati riječi koje izgovara, začinjenje k’o okusima iz majčine kuhinje, pa sve mirom miriše… Bosna koju sanjamo – plaho… posebna boja i radost pri svakom izgovorenom glasu… treptaj u riječi pa ih veže ko sitan vez… a ti slušaš i gledaš i vidiš ljepotu u nastajanju… To je razgovor sa Sadetom Sokol…
„Putevi života“
„Već sam pripremila za štampu i treću knjigu pod radnim naslovom: „Putevi života“, koja je „na ledu“, zbog mojih godina, ako uspijem u njoj će biti prozni i poetski radovi, biće štampana ako stignem i uzmognem. Pišem autobiografiju, opisujem staru kuću u Bosanskoj Gradišci, gdje sam rođena i živila do 1946, djetinjstvo, Savu rijeku preko koje je išao vodeni saobraćaj, završavanje učiteljske škole u Banjaluci 1951, Donju Dolinu gdje sam službovala kao učiteljica, moj ponovni dolazak u Bajaluku 1954, gdje sam bila učiteljica u Zalužanima i vaspitačica u ”Mini Delić” i ”Mari Mitrov”.
Žurim i već se pripremam za Banjaluku, koje sam se silno uželila, da vidim rodbinu i rane zaliječim, gdje planiram i odštampati knjigu. Godine su, sinko, žurim da me život ne pretekne..!
Piše: Fikret TUFEK / Sadeta Sokol: Heroina domoljublja | BHRF Press (bhsavez.org)
