Piše: Sead Hambiralović
(Nastavak feljtona TRI KNJIGE I „ON“)
DijaSporA umije da voli svoju zemlju, da pomaže, povezuje, ulaže. Ni izbliza koliko bi moglo- zna se zašto. Umije s poštovanjem i, ponekad, bez pardona sa vjerskim službenicima. A „dužnost“ podsjećati zvorničkog efendiju na priznatu „grešku“, kada je betonska staza, van svake pameti, pružena preko prostora spomenika na prvoj masovnoj grobnici(?!!). Nanizale godine u čekanju da se makne. Kad se „steknu uslovi“, tako rečeno. Zadžabe „navodjeno“ da se uključi (i) muftija. Novi pokušaj- potvrdjeno da je mail „zaprimljen“ u Medžlisu 21.09.2020. ali je sve ostalo na tome(?!).
Već sa protom je krenulo „oprezno“. Neki čovjek je polagano počeo „osvajati“ mezarje Donje Kazanbašče- zamolio da sa svoje strane „utiče“.
NE DADE SE NA VLADIKINE DVORE:„…Onda sam se sjetio kamere. Prota nije imao protiv za zajednički snimak pred crkvom. Ćati sam podesio blendu i objasnio kadar. Škljocnuo je dva puta. Pozdravili smo se sa protom i otišli.
Nije prošlo mnogo kada je neko javio da su sklonjene košnice. Prota je uradio svoje i to sam primio kao lijepu vijest. Već crkva na Diviču, bilo je krupnije. I ni malo jednostavno prelomiti. Sve stoji: „greška“ je očigledna, zagrdilo se i povrh svega – kako novu bogomolju rušiti?!
I, zato, nije bilo ni malo jednostavno staviti potpis. Ostalo je još do vladike.
Često sam na ekranu pratio njegov zategnuti lik i željeznu boju glasa. Može se misliti drukčije, braniti nešto, ali u njemu nisam vidio onog koji stoji ispred. Za razliku od prekodrinskog patrijarha, koji je plijenio mirnoćom, likom i skromnošću, ovaj je očigledno umislio da će sa pozlatom na sebi i oko sebe brže u vječnost.
Dok sam ga gledao na ekranu, sve više sam bio siguran šta je njegov glavni problem. I da mu je trebalo prići drukčije. Negdje sam na dohvatu imao rješenje, šta i kako reći, kad bih sjeo naspram i pogledao ga u oči. I, možda, bude i zahvalan na tome.
Zaustio sam glasno da odemo i pokušamo kao delegacija (Zvornicke dijaspore, op.a). Ne gubi se ništa. I već sam imao sliku nas troje u vladikinim dvorima. Inspiracije mi sigurno ne bi manjkalo, Nejra s lijeva u onom svome bijelom kompletu, Kjaletov Nedim s desna, kao kad smo kod gradonačelnika primljeni.
– Nije dobro da se petljate… – rekao je Zeti. – Ima ko će riješiti.
To je presudilo. Možda i sparni ljetni dani. Na Gradskoj plaži odavno nije bilo toliko kupača. A kada se odluka klacka, čim joj se ostavi vremena, od toga obično ne bude ništa. Mada sam još dugo vjerovao da je to naše moglo prevagnuti u najbljem smjeru.
Na koncu, i sa time je završeno. Bogomolja će se izmjestiti i podići na drugom mjestu. Ako je već toliko stalo, druga strana neka plati!
Zato nisam mogao prežaliti što nismo otišli…“ („Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
KAD PRETEKNE SRCA..: Zanimljiv je primjer kako je zvornička DijaSporA s početka zatalasala. Ostade moje zabilježeno da nismo došli da nas čuva policija. Nakon ekscesa u centru, preneseno (i) u prekodrinskim novinama. Dan „D“ je bilo otvaranje spomenika na prvoj masovnoj grobnici, uz suze i naklone sjenama ubijenih Zvornicana; organizovana premijera filma „Dva Zvornika“, „Stazama djetinjstva“, posjeta nekih sela, kovana ideja „Zavičajnog turizma“… Posebno odjeknuo okrugli sto na „Vidikovcu“ oko uvezivanja privrede. Do mene Fadil Banjanović Bracika, sve znana lica: Hajro Omerović, Cvijan Djapanović, Fikret Mehinagić (brat mu Izet morao hitno u Sarajevo i bio velika podrška), Zijo Kadić, Zora Antonić, Tahira Hadžinurbegović, Nusret Sarajlić, Šemso Nožinović, Mirsad Hasanović.
Rukovodstvo Susreta zvorničke dijaspore (prvi fotos) primio je gradonačelnik Budimir Aćimović i šansa za temelj istinskog pomirenja na ovim prostorima. I, za mnogo, mnogo više.
Haman se „poranilo“- ubrzo je gradonačelnik smijenjen- teško reči koliko uticalo što je položio opštinski vijenac na spomenik na Kazanbašči. Ili kada su se sjatili predstavnici stranaka. Nisam izdržao i u završnom izvještaju kažem da na ovoj manifestaciji nemaju šta da traže…
„TEPANJE“ NAVIJAČKIM SKUPINAMA: Jedan ovakav u dušu pozna naaas, pa će okrenuti sasvim drugačije. Nabiflao s početka feljtona šta bi moglo ako mogne, ispustio „metnuti“ da se u Tuzli otvori kancelarija dijaspore. Ne pomisli da je sebi pravio „mjesto“, mogao pomoći ako ustreba. Pridodati još ponešto, kao test za neke gradonačelnike- dozna koliko imaju autoriteta. Riječ je o navijačkim skupinama i je li u redu da se olimpijskim gradom šepure „Horde zla“ i „Manijaci“- koju daju „sliku“ grada, pa zenički „Robijaši“ ili tuzlanske „Fukare“. Obaška odgovornost medija koji im tako „tepaju“.
Pitanje je smiju li u to „čaknuti“ i staviti na „dnevni red“. I nije li milije uhu, recimo: Volim Tuzlu, namjesto Fukare. Vjerovatno uslijedice argument- „tradicija“. Ko se sve skim mlatio nakon utakmica, rokao, prebijao, lomilo, palio…Iskreno porazgovarati, a nije na odmet čuti šta i „struka“ kaže.
Samo temeljno „pospremanje“ je šansa za preokret i gdje puno može pomoći (i) DijaSporA, onaj dio koji nije pristao da bude ekspozitura ovih i onih. I koji su važni samo kad ustreba, uz dušebrižno- „neka vas tamo“…
P.S.
Obećao pojasniti malu graficku finesu DijaSporA. Posebna je to grupacija naših ljudi koja zaslužuje ovaj vizuelni efekat i- nedovoljno iskorištena prilika naše zemlje.
Nastavak u naredni utorak.
_
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 90 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
Seadu Hambiralovuću, pokretaču Susreta, ostalo je da treče godine sa žaljenjem manifestaciju zaključi pored spomenika na prvoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini. „Poranilo se“, a pitanje koliko je danas situacija išta bolja
