Kada dragi prijatelj objavi knjigu onda to predstavlja posebno zadovoljstvo. Sulejman-Beća Kujević direktor Centra za kulturu Rožaje i jedan od najaktivnjih kulturnih pregalaca današnjice me obradovao svojom prvom zbirkom poezije mističnog naslova ,,Zejna.” Rožaje nastavlja divnu tradiciju pisane riječi Zaima Azemovića, Miroslava Đurovića, Ibrahima Hadžića sa plejadom pjesnika mlađe generacije. Sama zbirka je podijeljena na dva tematska ciklusa ,, O vremenu i bezvremenu” i ,,Putevima derta” sa ukupno pedesetsedam pjesama koje su napisane izvornom leksikom Rožaja i bosanskog jezika što im daje posebno lijepu draž dok ih ne samo čitate već iznova iščitavate. Iako je ovo prva zbirka autora ,,Zejna” evidentno je da u njoj postoji prometejski instinkt, autora koji se suočava sa samim sobom u vremenima kada pravednici stradaju ona predstavlja jedinstveni lirsko-filozofski dijalog sa samim sobom kao intelektualcem nepokorenog uma nepomirenog sa surovom sadašnjicom koja nas često vraća u realnost današnjice. Sulejman-Beća Kujević se i u svom pjesništvu često dotiče problematike društvene stvarnosti, pokazujući uvek humanističke ideale i ideje, a u njegovim zavičajnim pjesama se, takođe spajaju različiti vremenski i prostorni svjetovi pokazujući snagu da je naš (njegov) zavičaj i svijet u cjelosti, sve ono što nam se dešava i što nas prati na životnim stazama. Autor u zbirci ,,Zejna” djeluje kao svetionik na usamljenoj hridi koji pokazuje put i samospoznaju čineći svoj lični identitet bića u cjelini, obilježen je sentimentalističkim senzibilitetom i nostalgičnim uspomenama. Pjesme su svetionik i simbolička oznaka za pravac odakle dolazi svjetlost, a svjetlost je alhemija snova, želja da se prkosi bilo kojoj tami današnjice. U svojim pjesmama pjesnik nije izbjeglica (svog unutrašnjeg svijeta) iako često ,,sam u tuđin” zamišljen u svijetu svojih ličnih emocija koje se stapaju sa prošlošću i gledaju ka beznađu budućnosti, u svijetu zaraženom samoćom, prazninom i površnošću. Njegov slobodan duh luta u potrazi za emocijama za ljubavlju koja je ostala negdje daleko od njega. Najljepše lične impresije autora srijećemo u pjesmi ,,Zejna” kako zapravo nosi i sam naziv zbirke.
ZEJNA
U pjesmi mojoj ti si Zejna
Zašto te sretoh tuga me pita,
Ljepota tvoja zauvjek je naja
Čežnja za tobom nema kraja,
Ja srcem svojim tajnu pišem,
I vjetru šapučem da te volim,
Željo duše moje,
Halali mi ti
Što ljubav svoju neznam sakriti.
Zapravo, motivsku preokupiranost poezije Sulejmana-Beće Kujevića odlikuje pjesnikovo ali i naše okruženje, sa svim svojim posebnostima, sličnostima ali i slabostima. Uz neobično snažnu empatiju koja se poput opijuma u talasima prenosi na čitaoce koji prolaze kroz različite aure najljepših tonova poezije. Pjesme Sulejmana-Beće Kujeviča nisu ispisane sa daleke vremenske distance, one su produkt ličnog doživljaja noseći u sebi snažne poruke isprepletane ličnim emocijama za kojima svi pjesnici tragaju tokom čitavog svog života. Neobične su, i autentične razigrane i predstavljau kratke (islamske arabeske) sa jakim zvučnim efektima. I oni eliptični i redukovani stihovi, svedeni na sintagmu, sliku, meditaciju, boja i zvukova što je njemu kao kompozitoru itekako blisko daju posebnu notu tonova. Dozirano ,,raslojavanje” pjesama Sulejmana-Beće Kujevića saglasno je sa ,,raslojavanjem” čitavog društva, autor želi da se nalazi između života i smrti, između bola i ljubavi, između smisla i besmisla, između svjetova pobijeđenih i poraženih. Takvi fragmenti osciluju svojim autonomnom različitošću, a misli kristalno jasno probljeskuju dajući nam nadu da nijedna borba za svoj rodni kraj, suzu u kamenu, nedosanjane snove nije uzaludna. Ljubav se nameće kao njegov alter-ego. Posebno ljubav prema članovima porodice ( otac Šemso i majka Bisera kojima je zbirka i posvećena). Ljubav koju povremeno i djelimično ugrožava smrt bliskih. Ipak ljubav potvrđuje da je jedina svjetlost sa kojom se rađamo na često zamršenim stazama života. Da je ključ i tajna života, svijeta i svega oko nas što nas okružuje i prati. U tom rasponu pjesničkog osmišljavanja postaju izrazito potresni stihovi kojima autor ističe svoju snažnu ličnost kao u pjesmama (Rekao je babo, Kula). Još jedna osobenost pjesništva Sulejmana-Beće Kujevića jeste izvjesni esejiistički (esejizacija) njegovih stihova, posebno izražena u pjesmama (Intelektualci, Poltron 1, Poltron 2) uz obilje eruditivnih naslaga, koje se u samim pjesmama nadovezuju jedna na drugu. Teme proistekle iz takvog stanja očigledno ga prate tokom cijelog njegovog poetskog stvaranja. Suguran sam da će zbirka poezije ,,Zejna” naići na topao prijem kod čitalaca i svih onih koji uživaju u ljepoti poezije.
KULA
Kula…
Svjedok, vjekovi, derman
Gorda, dok smo nešto valjali,
Svjedočila dok dorzonom
bar jedan od nas se zvao
Zaklanjala dok je imala koga
Kula se nije dala vjetrovima
Dušmanima, ratovima, zarzelama
Ali, sada, slaba, nemoćna, oronula
Višak, teret, smetnja
Kao majka lošim sinovima…
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
