U izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja i Centra za kulturu Rožaje i neumornog Sulejmana-Beće Kujevića ovih dana je izašla iz štampe zbirka poezije ,,Stihom kroz život” 20-godišnje pjesnikinje iz Rožaja Ermine Bibić.
Ermina Bibić, rođena je u Rožajama. Ljubav prema poeziji razvila je od svoje jedanaeste godine. I tada, još kao dijete, mir je pronalazila u pisanju pjesama. Njena poezija zrači mladalačkim poletom i energijom koja proističe iz njenih kristalno jasnih misli. S tim što je tada to bilo iz dječje perspektive, dok sada na svijet mlada rožajska pjesnikinja gleda sasvim drugim očima i svoje najljepše emocije prenosi na papir. Inspiraciju je pronalazila u svemu što je oko nje, u ljudima, događajima, pa čak i u samoj sebi. Stihovi su navirali sami od sebe, a ona ih je vješto prenosila na papir. Oduvijek je voljela da čita poeziju, saosjećala s piscima koji je pišu, i pronalazila sebe u svima njima. Apsolutno sam siguran da će njeno ime biti, nesumnjivo, jedno od najljepših na, uvjek magičnom, poetskom nebu Crne Gore. Poezija je oduvijek bila jedan od najljepših prostora na kojima ispisujemo naše stranice života, čak i onda kada nam je teško. Pjesnikinja Ermina Bibić želi mijenjati svijet oko sebe i u sebi. U društvu u kojem su dugo vladale dogme, i gdje su žene bile samo majke i domaćice, ne treba da nas čudi da Erminin alter-ego postaje glasnji i da ona želi da se čuju i njene misli. Poezija Ermine Bibić, predstavlja njenu unutrašnu galaksiju, prostor suptilno-emotivnih traganja, nada, želja, kontura u kojima se odvija čitav jedan proces. Opisujući promjene i utiske sopstvenih i društvenih položaja, ova pjesnikinja u različitim sudbinskim trenucima zapravo prikazuje mnogo širi lični prostor sjećanja, mističnih tajni i obala ljubavi i poštovanja na kojima i gradi svoje stihove.
Zbog toga je poezija Ermine Bibić data iz lične poetske intime, koja je u potpunosti razumjela sebe i svijet oko sebe, ali koja rezultate svojih razmišljanja nije umjela da artikuliše sem na ovaj način. Umjesto toga pesnikinja je dala lirske sjenke i subjekte skenirajući ih na tako jedan orginalan način. Stihovima koji predstavljaju probljeskivanje njenih prostora, odnosno pjesničkim
sintagmama koje govore o jednom ili drugom odnosu prema društvu, pesnikinja je uspjela da uspostavi dinamiku na nivou gotovo svih pjesama. Ta dinamika je umnogome potpomognuta suptilnim efektima i figurama kojima se autorka služi. Svaka Erminina pjesma u zbirci predstavlja cjelinu za sebe, s tim što se u kompoziciji gotovo svih pjesama lako može uočiti veza među pjesmama, i to posredstvom istovjetnih motiva, ideja i detalja. Autorka kroz svoju poeziju podvlači značajnu istinu svojih pjesama, ne postoji ništa što je (ne) realno, sve je plod sublimacije iz stvarnog života i spoljašnjih impulsa. Veliki ruski mislilac Mihail Epštejn jednom je zapisao: „Mislim da je većina naših sadašnjih problema nastala iz toga što nijesmo stvorili svoj način da pričamo o ljubavi. Mislimo bez ljubavi.” Nedostaje nam ta komponenta u modernoj poeziji, dok kod pjesnikinje Ermine Bibić ona je veoma izražena što daje posebnu vrijednost njenim pjesmama. Ali, u najtežim (poetskim) trenucima pjesnikinja ostaje sama sa sobom. Snovi i kreativnost, želje i nadanja, prošlost i budućnost, dan i noć su samo dio njene, na momente, kompleksne ličnosti koja želi da svojom poezijom na naljepši način obogati svijet u koji je tek zakoračila. Zbirka poezije ,,Stihom kroz život” predstavlja njen prvi korak, emocionalan, nebuntovan, neopterećen efektom, može se shvatiti kao snažna poetska poruka, ali to je onda sfera njene književne misli, ponekad melanholična, ali ne i apatična, već vrlo živa i živahna svijest o svijetu u kojem živi i koji je okružuje. Tu je i sloboda kao najveći princip, koji se ponekad kosi čak i sa ljubavlju, a ostavlja prostora da razmislimo gdje se ta dva pojma sijeku, a gdje sasvim razilaze i da li se razilaze. ,,Stihom kroz život” je, pak, slobodna šetnja kroz rodni kraj pun magijskih boja, pretočenih u najljepše misli mlade rožajske pjesnikinje.
U pogovoru ,,Stihom kroz život” profesor književnosti Veljko Đukanović daje svoj osvrt na naslovom „ Prvijenac vrijedan pažnje”
Mlada rožajska pjesnikinja Ermina Bibić je svojom prvom zbirkom pjesama „Stihom kroz život“ zakoračila u čarobni svijet poezije. Ova zbirka pjesama predstavlja njeno shvatanje smisla življenja, prolaznosti života, značaja porodice u životu svakog pojedinca, ali prvenstveno govori o ljubavi, o svim njenim aspektima i uticajima na mladog čovjeka. Ljubav je nešto najljepše, najveća pokretačna snaga čovjeka, ona prosto „vrišti“ da u svakom mladom biću pokrene bujicu osjećanja koja će se iskazati i ostvariti. Ali, isto tako, ljubav zna da bude gorka i opora, zna da razočara, da mladalački zanos, želje i maštanja pretvori u neizvjesnost i tugu. Tako se u ljubavnim pjesmama Ermine Bibić preplijeću radost i bol, očekivanja i razočaranja, sreća i tuga, nadanja i stvarnost, i na taj način nam pjesnikinja daje do znanja da je ljubav najljepša pojava koja nam se dešava, ali istovremeno, ona može da bude i nešto što će nas razočarati, zbog čega ćemo patiti i biti potišteni i usamljeni. Ali, upravo iz te usamljenosti, nastaju najbolje misli, jer kako reče slavni slikar Leonardo da Vinči: „Umjetnik mora da bude usamljen i treba budno da posmatra ono što vidi i mora da razgovara sa sobom, birajući najbolje“. U trenucima samoće Ermina razgovara sama sa sobom, u tim trenucima „razum se sa srcem svađa“; ljubav, koja je prirodni dar, pobjeđuje, kida dogme, predrasude, lance i okove, jer priroda je od svega jača.
Iako je veliki broj pjesama ove zbirke posvećen ljubavi, nikako ne smijemo zanemariti pjesme koje su posvećene izvorima najvećih ljudskih vrijednosti. To su pjesme posvećene porodici, ocu, majci, sestrama, ali i profesorima, jer svi oni zajedno učestvuju u oblikovanju jednog mladog bića. U pjesmi Besmislenost ratovanja, koja pored osnovnog ima i alegorijsko značenje, pjesnikinja se elegično odnosi prema moralnim vrijednostima koje je stekla u porodici u odnosu na trenutno stanje u društvu:
„Želim vrijednosti stare // želim ljubav, vjeru i poštovanje
// Neka nestanu ove što nas samo kvare //
nek se konačno završi ovo besmisleno ratovanje“ //
Pojam „ratovanje“ u pjesmi označava borbu unutar samog pjesnika, traženje izlaza iz jednog haotičnog stanja u čovjeku. Pjesniku je uvijek usko u okvirima običnog života, teško mu je u njima, neshvaćen je, zato traži izlaz iz takvog načina življenja, traži neki drugi svijet koji će biti ljepši i bolji. Meša Selimović je jednom rekao da su umjetnici jedini zahvalni teškom načinu života jer se iz takvog stanja rađaju najbolja umjetnička djela. U trenucima usamljenosti i dijaloga same sa sobom, Emina razmišlja u čemu je svrha življenja i pita se: „Pa zašto živjeti ako život svejedno prođe“.
Njen odgovor je da treba više cijeniti život, živjeti bez suza i laži, i slijediti svoje snove. Samo tako možemo doći do sreće, jer sreće nema ako samo jedan sebe daje. Kroz njenu poeziju provijava nada da ćemo biti bolji, da moramo biti najbolja verzija sebe. Poznata je Hipokratova izreka: „Umjetnost je duga, život je kratak“. Nadamo se da će ova zbirka poezije Ermine Bibić biti tek početak njenog umjetničkog stvaralaštva, koja je obilježila jedan trenutak u vremenu ljudskog postojanja. Naredne generacije će je rado čitati i na taj način produžiti njeno trajanje.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
