Gledajući uživo u kancelariji tužioca, Howard Tucker je osjetio “ogromnu satisfakciju” za žrtve i preživjele koje je upoznao i sa kojima je još uvijek u kontaktu.
U julu 2019. bivši policajac iz Velsa Howard Tucker gledao je uživo kako je jednom od najozloglašenijih ratnih zločinaca u Evropi 20. vijeka njegova 40-godišnja kazna povećana na doživotnu.
Howard Tucker je osjetio “perverzno zadovoljstvo” zbog zaprepaštene reakcije političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića na izricanje presude. Masovni ubica proglašen je krivim 2016. godine za ubistvo hiljada ljudi tokom rata u BiH. Sada je njegova žalba pala”, piše Welsonline.co.uk.
Ovaj mediji donosi veliku prilču o tome kako je, kao istražitelj ratnih zločina u Bosni i Hercegovini više od 16 godina, Howard, bivši detektiv iz južnog Velsa, doprinio da se i Karadžić nađe iza rešetaka.
“Gledajući iz kancelarija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, nadao se da će barem malo doprinijeti utjesi brojnim žrtvama ratnih huškača.
Otac troje djece napustio je svoj dom u Kardifu kako bi putovao širom BiH i prikupljao iskaze očevidaca i druge dokaze o zločinima počinjenim u ratu 1992-95. i godinama nakon njega.
Kao šef misije Međunarodnog krivičnog suda UN-a u BiH, imao je i užasan zadatak, zajedno sa svojim timom, da locira masovne grobnice, identificira žrtve i pronađe dokaze za masovna ubistva.
U julu ove godine pandemija je značila da Howard nije mogao prisustvovati izricanju presude bivšem vojnom vođi bosanskih Srba Ratku Mladiću. I njegova je žalba na osuđujuću presudu iz 2017. za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti odbijena.
Ali opet, osjećao je zadovoljstvo u ime žrtava i preživjelih koje je dobro upoznao.
Kako je policajac koji radi za CID u Kerfilu upao u svijet političkih i diplomatskih intriga u regiji i sukobu za koji priznaje da je malo znao?
Sa skoro 28 godina iskustva u policiji, Howard je tražio nove izazove kada mu je za oko zapela jedna objava.
Bio je u noćnoj smjeni krajem 1997. godine kada je u policijskoj publikaciji ‘Weekly Orders’ vidio da se traže britanski detektivi za pomoć u istrazi navoda o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti počinjenih tokom rata na Balkanu početkom 1990-ih.
48-godišnji otac troje djece mislio je da nikada neće biti prihvaćen, ali je ipak priložio svoju prijavu. Pratio je tok rata i nije zaboravio da je 1993. godine uključio TV i vidio pukovnika Boba Stewarta, komandanta britanskih snaga u srednjoj Bosni, kako ogorčeno govori zbog masakra 120 civila u selu Ahmići i poziva na međunarodni tribunal da istraži.
Etnički ukorijenjeni bosanski rat bjesnio je između 1992. i 1995. godine u Bosni i Hercegovini”, piše Walles online.
Ovaj medij podsjeća na sastav Jugoslavije pred njen raspad.
Objašnjava i nacionalnu strukturu Bosne i Hercegovine, koja je bila multietnička.
“Nakon godina borbi između tri glavne grupe, jugoslovenska vojska i zapadne zemlje – uz podršku NATO-a – nametnule su primirje 1995. godine poznato kao “Dejtonski mirovni sporazum”.
Do trenutka kada se Howard prijavio za istražitelja 1997. godine, dvije godine nakon završetka rata, procjenjuje se da je ubijeno 14.000 civila – 80% njih muslimani, uključujući više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka ubijenih u masakru u Srebrenici 1995. godine, zločinu kasnije proglašen genocidom od strane međunarodnog suda u Hagu.
Howard Tucker je bivši policajac Južnog Velsa koji je postao istražitelj UN-a za ratne zločine u Bosni i pomogao da se počinioci privedu pravdi.
Dok je objavljivao svoju prijavu, velški policajac znao je da ima vještine da pomogne da se odgovorni dovedu pred sud, ali i dalje nije mislio da će biti uspješan.
Pogrešio je.
Za nekoliko mjeseci od Howarda je zatraženo da se pridruži Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu, organizaciji koja je stvorena da istražuje i procesuira počinioce ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koji su se dogodili tokom Balkanskog rata.
Velški detektiv je određen da radi sa istražnim “Timom 7” koji je istraživao navode o ratnim zločinima u srednjoj Bosni. Bio je veoma voljan da krene.
U aprilu 1998. Howard je ostavio svoju ženu Lyndu i djecu u Kardifu i odletio u Holandiju kao pomoć Gwent policije.
Tokom 16 godina sa timom, uključujući više od osam kao šef misije, Howard je putovao u udaljene dijelove Bosne prikupljajući izjave svjedoka i radeći sa forenzičkim stručnjacima na identifikaciji ostataka u masovnim grobnicama.
Razgovarao je sa ženama koje su izgubila sve muške rođake, uključujući i jednu čiji je muž upucan pred njom dok je njen sin tinejdžer očajnički pokušavao pobjeći skočivši sa prozora na prvom spratu.
Još jedna preživjela koju je dobro poznavao je Hatidža Mehmedović, koja je izgubila sina i muža kada su odvedeni iz Srebrenice.
Svaki muški član njene porodice je zaklan, a njena kuća u Srebrenici uništena.
Kada je rat završio i Hatidža se vratila u svoju porodičnu kuću, koju je obnovilo međunarodno udruženje, komšije Srbi su joj prijetili povlačeći prste preko grla.
Uvjeravajući Hatidžu i druge da podijele svjedočenje, blago rečeno velški istražitelj morao je pregovarati o prijetnjama, strahu i sumnji dok je putovao u područja u kojima ljudi nikada ranije nisu vidjeli stranca i svi su bili na nekoj strani.
Kao šef misije 2005. godine, Howard je dobio zadatak da pomogne timovima za suđenje u Hagu da lociraju masovne grobnice. Morao je utvrditi gde su Radovan Karadžić i Ratko Mladić naredili pogubljenja i sahrane prije nego što je iskopao žrtve i pokopao ih na drugom mjestu kako bi sakrio zločine. Ovi zločini su izvršeni uz asistenciju Slobodana Miloševića, (bivši predsednik Srbije od 1989. do 1997. i bivši predsednik Savezne Republike Jugoslavije od 1997. do 2000. godine).
Užasna misija značila je pretresanje sela u potrazi za zakopanim ljudskim ostacima, potraga za udovima, odjećom, mecima, povezima za oči, identifikacionim dokumentima, odjećom, ličnim stvarima i drugim predmetima.
“Nije bilo samo da se pronađu žrtve, utvrdi njihov identitet i prikupe dokazi, već i da se dokaže da ti muškarci i dječaci nisu bili vojnici poginuli u borbi, već civili koji su bili meta, ubijeni i bačeni u masovne grobnice”, prisjeća se Howard.
Koristeći satelitske snimke i zračnu tehnologiju pronašli su slike koje prikazuju muškarce i dječake kako stoje na poljima, pala tijela i kasnije bagere i ljude koji se kreću da ih zakopaju. Bilo je teško sakriti sve dokaze takvog industrijskog ubijanja.
Na jednom lokalitetu, “Vojna ekonomija Branjevo”, procjenjuje se da je 16. jula 1995. ubijeno više od 1.000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Istražitelji Tribunala i forenzički stručnjaci pronašli su primarnu grobnicu, ali su počinioci prethodno uklonili ostatke žrtava do dolaska Howardovog tima iz Haškog tribunala. Nakon toga su otkrili pet “sekundarnih grobnica” u koje su žrtve sa primarne lokacije bile bačene. Ovih pet lokaliteta prostiralo se na više od 60 kilometara bosanske divljine.
Radeći ovaj posao i slušajući ove priče, Howard je morao ostati emocionalno odvojen da bi se mogao nositi s teretom zadatka.
“Radom u policiji nailazio sam na užasne stvari. Morate pronaći prekidač da ga isključite. Morate imati taj prekidač ili biste mogli postati emocionalna olupina. Ipak, nekim stvarima se ne možete oduprijeti i ja se ponekad zaplačem.
Kao policajac iz Cardiffa uronjen sam u svijet političkih i diplomatskih intriga. To je bilo obrazovanje. U početku sam bio zadivljen, ali sam prilično brzo ušao u to”.
Na kraju je mukotrpan rad Howarda i njegovog tima pomogao da se 20 vojnika, paravojnih i vojnih vođa koji su krivi za ratne zločine i genocid, dovedu pred suđenje u Hagu.
Među njima su bili i “Kosapin Bosne” Ratko Mladić i politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, koji su zajedno proglašeni krivima za ubistvo hiljada ljudi.
Godine 2019., mjesecima prije nego što je pandemija buknula, Howard se vratio u Hag kako bi se ponovo ujedinio sa istražiteljima dok su gledali kako Karadžiću ovu kaznu po žalbi povećavaju na doživotnu.
Gledajući uživo u kancelariji tužioca, Howard je osjetio “ogromnu satisfakciju” za žrtve i preživjele koje je upoznao i sa kojima je još uvijek u kontaktu.
“Teško je objasniti kako sam se osjećao. To nije bilo samo lično zadovoljstvo, već i saznanje da žrtve i njihove porodice imaju neki oblik pravde.
Kada je Karadžiću povećana kazna na doživotnu, osjetio sam perverzno zadovoljstvo njegovom ličnom reakcijom. Izgledao je zapanjeno.
Tribunal je sada zatvoren, ali još uvijek ima nekoliko žalbi i još nije završen za porodice preminulih. Hiljade ljudi se i dalje vodi kao nestali.
Za svijet je gotovo, ali u stvarnosti nije gotovo žrtve”, kaže.
Nije gotovo ni za Howarda. Kaže da ga ne progone izjave koje je dao i stvari koje je vidio, ali je važno da se genocid, koji sada negiraju neki lideri u Bosni, ne zaboravi.
Bivši policijski detektiv radi s dobrotvornom organizacijom Remembering Srebrenica i ponosan je što Vels i Velika Britanija održavaju godišnje memorijale u znak obilježavanja genocida – jedine zemlje na svijetu koja to čini.
“Važno je zapamtiti šta se dogodilo.
Kada se prisjetimo žrtava ovog genocida i masovnih ubistava, to podiže svijest u društvu koliko se loše stvari mogu dogoditi i koliko je tanak sloj civilizacije.
U Bosni su bili kršćani protiv muslimana i muslimani protiv kršćana.
Ovo je ‘zločin iz mržnje’ u najgorem obliku. To je ono do čega zločin iz mržnje može dovesti. Vrlo je relevantan za UK i EU danas.
Uspon ekstremizam u svim svojim užasima je veoma zastrašujući. Ono što me brine su razlike koje se otvaraju u društvu. „Srednji sloj“ u Velikoj Britaniji je uvijek bio tako umjeren, ali vidim da se ta umjerenost mijenja. To je zastrašujuće.
Sjetite se da svi u Bosni liče na nas i generacijama smo bili prijatelji i komšije koji su zajedno išli u školu, radili, zajedno pili pivo i kafu.
Zajednice su bile veoma dobro integrirane. Pad komunizma u bivšoj Jugoslaviji otvorio je podjele.
U Titovom komunizmu svi su imali posao i odlazili na odmor i država ih je dobro kontrolirala. Odjednom je to prestalo. Ljudi su postali sve podjeljeniji. Odanost političkim liderima bila je apsolutna. Ljudi su postali podijeljeni. Postoji rizik da se to ponovi, gotovo bilo gdje. Genocid u Bosni, kao i holokaust u Drugom svjetskom ratu, ima lekciju za današnje društvo”, ističe ovaj policajac.
Howard, koji je 2018. godine dobio plemićku titulu britanske kraljice za zasluge međunarodnoj pravdi i Medalju UN-a za očuvanje mira u misiji, uznemiren je zbog sljedeće generacije lidera u regionu koji poriču da se genocid dogodio.
Također je zabrinut zbog porasta ekstremizma u Velsu, Velikoj Britaniji i svijetu.
“Bosna je sada veoma krhka. Kada sam otišao 2013. godine mnogi mještani i prijatelji osjetili su da je loše kao 1991. Hrvati, Muslimani i Srbi su ponovo pokrenuli svoje škole i ponovo su podijeljeni.
Aktuelni srpski lider odbacuje optužbe za genocid. Moj stav, kao i stav mnogih ljudi, je da ako se ne dogodi suočenje s istinom, ne može biti ni pomirenja.
Tri međunarodna suda su utvrdila da se genocid dogodio u Bosni i Hercegovini, pa kako se može dozvoliti visokim političarima da izgovaraju ovu retoriku?
Zato je sjećanje na Srebrenicu i druga spomen obilježja toliko važna. Da li je sada relevantno? Da. Relevantnost bosanskog rata za Vels je da postoje lekcije i poređenja o „zločinima iz mržnje” za naše društvo o onome što se tamo dogodilo”, ističe.
U novembru Christian Schmidt, glavni predstavnik međunarodne zajednice u Bosni, upozorio je da postoji “veoma realna” mogućnost povratka sukoba.
Schmidt, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, rekao je da će se međunarodni mirovnjaci morati vratiti kako bi spriječili rat, ako srpski separatisti izvrše prijetnje da će ponovo stvoriti svoju vojsku, piše dalje Walles Online.
Možda je pomogao u zatvaranju nekih od najgorih ratnih zločinaca, ali policajac iz Cardiffa strahuje da se bauk užasa ponovo nadvija nad Bosnu.
Howard dovršava knjigu o svojim iskustvima. “Mrtvi zaslužuju pravdu”. Detektivsko istraživačko putovanje kroz užase genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti trebalo bi biti objavljeno početkom sljedeće godine.
Izvor: Kako je policajac iz Velsa strpao Karadžića i Mladića iza rešetaka (politicki.ba)
