Remzija Hjdarpašić pripada onoj plejadi intelektualaca i gorštaka koji su naslijedili genetsku crtu svih pisaca sa prostora Bihora. Pored lijepe riječi koja ga krasi, ovaj gorštak će podijeliti sa nama dio svoje životne sudbine koja ga je pratila. Rođen je 25. januara 1967. godine u bihorskom selu Vrševu. Kada je imao dvije godine njegovi roditelji se sele u Roažaje tako da jedna polovina pripada Bihoru a druga Rožajama kako zna d akaže ponosan na to što je naslijedio mentalitet oba kraja. Osnovnu i srednju školu završio je u Rožajama. Diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini 1994. godine. Nakon završetka fakulteta počeo je da radi u fabričkim pogonima u Rožajama, u nekadašnjem ogranku Goše iz Smederevske Palanke. No rat koji se događao u Bosni duboko ga je pogodio, njegov brat biva ranjen u Sarajevu poslat je u Francusku u Nants na liječenje. Odlazi da posjeti brata u Francuskoj. Dolaskom u Francusku srijeće se sa rođakom, uvidjevši da njegov rad nije dovoljno plaćen u tim lomnim godinama donosi sudbinsku odluku da nastavi svoju karijeru u Luksemburgu.
O svojim počecima kaže: ,,U Luksemburgu je postojao značajan dio naše emigracije kaoja nam je krčila teške muhadžirske puteve. Došao sam sa znanjem ruskog jezika koji mi nije koristio i dosta skromnim znanjem engleskog jezika kojeg sam učio na fakultetu. Iako sam od ranog djetinjstva bio nadaren za jezika. Luksemburg nije industrijska zemlja već su druge grane privrede češće zastupljene. Međutim preciznost koja mi je ostala sa mašinskog fakulteta me odvela u vode građevinarstva. ”
Vrlo se brzo afirmisao u građevinskoj branši u međuvremenu dobija Luksemburške papire i državljanstvo. Svoju struku mašinsku je zamijenio građevinskom i njoj se nalazi dvadesetak godina. O njemu svjedoče brojni uspjesi koje je postigao na tom polju. Kako su svi počeci teški upitao sam ga d ami akže nešto više o tome a moj sagovornik kaže: ,,Luksemburg je mala država đe sam od samog početka imao mogućnost susreta sa brojnim rođacima. Zadržali smo svi to u sebi da pomažemo i podržavamo jedni druge ali i da se okupljamo kao naši preci na nekim novim ognjištima XXI vijeka koja nas ne griju kao ona u rodnoj grudi. Jezička barijera je nešto što sam se trudio da prevaziđem a to nije lako jer je luksmburški jezik po mnogo čemu specifičan i to se uvjek osjeti u našem naglasku i izgovoru. ”
Dok Remzija Hjdarpašić onako gorštački i razgovjetno priča uvidite pravi duh onih predaka čije je osobine naslijedio. Još od ranog djetinstva ima ljubav prema knjizi i pisanoj riječi koja ga je izgradila na njegovom višedecenijskom putu. Jedan je od osnivača revije ,,BIHOR” i član redakcije. Prva priča ,, ZAKOPANO ZLATO” objavljena je u reviji ,,BIHOR” a potom uvrštena u ,,ANTOLOGIJU SAVREMENE BOŠNJAČKE PRIPOVJETKE” objavljene u Skoplju 2010. godine. Prema motivima priče ,,OČEVA KLETVA”, ( koja je po Safetu Sijariću ima elemente romana) napisao je scenario za dugometražni film. Zbirku priča ,,SLUČAJNI SUSRET” publikovala je izdavačka kuća ,,BOSANSKA RIJEČ” iz Tuzle 2017. godine. Neka svoja razmišljnja i emocije pretače u svoje prozno stvaralaštvo želeći da potomcima i bihorcima ispriča mnoge lijepe ali i one teške životne priče i sudbine.
Bio je i na dužnosti predsjenika ZK-Bihor ta ljubav prema prozi i kratkoj priči prati ga i danas. Faiz Softić ga je podstakao da počne da piše. A priče su uvijek bile vezane za onu magiju koju nosi rodni kraj u sebi. Faiz Softić je visoko vrednovao njegove priče a prijateljska podrška i podsticaj mu je bio i Sead Ramdedović. O ZK-Bihor kaže: ,,Jedan sam od onivača i dugodišnjih aktivista našeg kluba. Kada smo došli na ideju da otvorimo ZK-Bihor imali smo godinu dana pripremu kako bi klub zaživio i ispunio svoja očekivanja. To su bili i ostali fascinantni sastanci naše dijaspore sa po dvejsta prisutnih. Insistirao sam da se za prve četri godine osnivanja ZK-Bihor promijene četri čovjeka kako bi se pokazali koliko su uspješni i inovativni u svojim idejama. Svake godine u januaru mjesecu imamo izbornu skuipštinu. Takav pristup pokazao je izuzetne rezultate jer i bivši presjednici daju sebe kao aktivni članovi veliki maksimum. Jedan od načina da očuvamo svoje porijeklo korijene, jezik izvorni bošnjački identitet nam je bila jedna od zvijezda vodilja u nastajanju našeg kluba. Moram takođe istaći da smo uvjek bili i ostali uz Crnu Goru, ma koliko da su je pogađale bure i oluje svih istorijskih razdoblja i to nam se ne smije zaboraviti. Naš klub krasi i velika humanost o čemu svjedoče i brojne akcije pomoći i podrške zavičaju. ”
Svi iseljenici ovdje imaju velike i brojne porodice na moje pitanje kako se sačuvati od aimilacije Remzija Hajdarpašić nije baš optimističan i kaže: ,, Plašim se od gubitka identitea, bolje rečeno plašim se od potpune asimilacije, to je po meni izgubljena bitka. Jezik naš maternji bosanski moramo da čuvamo i njegujemo da ga koristimo što više. Mlade moramo podstaći da više čitaju djela naših pisaca i da imaju tu ljubav ko su šta su i odakle su šta je insan bez korijena i identita. Školstvo u Luksemburgu je jači obrazovni vaspitač od roditelja. Zato što od pet radnih dana djeca su tri radna dana u školi i ujutro i popodne. Djeca onog svog aktivnog života više provode u školi nego u porodici. Često i kada su kod kuće ljudi puno rade i umorni su ostaje im malo vremena za potpunu posvećenost porodici. Pa tako i naša djeca koja se zajedno nađu u školama pričaju između sebe luksemburški što je svojevrsni hendikep jer se gubi onaj dio sopstvenog jezika. Njihova djeca veliko je pitanje da li će znati svoj maternji jezik. Zato moramo da iznađemo rješenje kako nebi izgubili i sebe i svoj identitet. Mladi često misle da neznaju dovoljno svoj maternji jezik a to je greška znaju ga više nego dobro i treba da ga što više koriste.”
Crna Gora, Bihor i Rožaje čuva u srcu o povratku i mladima kaže: ,,Svima nama nedostaje Crna Gora. rodni prag đe smo prvi put otvorili oči. Vrijeme čini svoje kada živite u jednoj uređenoj državi koja vam sve pruža onda se nalazite u toj zamci između rodne grude i Luksemburga. Kada odem u Crnoj Goru treba mi par dana da se adaptiram u smislu preciznosti, odgovornosti, profesionalizma na koji sam navikao kao inžinjer. Da bi se zaista čovjek odlučio da se vrati u Crnu Goru mnogo toga treba da se uradi da budemo svi zadovoljni. Volio bih da se sva Luksemburška iskustva prenesu na Crnu Goru, sada mi se čini da smo daleko od toga. Obrazovnje i informatička tehnologija je stub svega i mladima bih uvjek predložio da se posvete IT- sektoru. Proizvodnja hrane je kompleksnija ali i ona ima veoma dobru perspektivu nešto što će biti itekako unosno i sada i u budućnosti. ”
Dok uz mali predah ispijamo gutljaj kafe prolazimi mi kroz glavu misli Meše Selimovića koje bi išli uz ovu ljudsku i moralnu gromadu i veličinu kakav je Remzija Hjdarpašić: ,, I onda te nešto promeni. Shvatiš da ne možeš biti onaj čovek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sjutra… Naposletku, uvidiš da je vrijeme da počneš da misliš na sebe jer si negdje, davno, to zaboravio. ” Sjeta prati naše iseljenike na sve ono što su prošli na svojim životnim stazama, gradeći svoje teške ali nadasve časne životne puteve koji su nama u Crnoj Gori za ponos iskreno vjerujući da im se država kojoj i oni i ja pripadamo mora više posvetiti je roni su zaslužili i više od toga.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
