Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista
- Gospodine Kočan uvijek ste se borili za svoj rodni kraj, očuvanje identiteta a posebno za sve iseljenike i Bošnjake koliko su vaše borbe i počeci bili teški i koliko je to bilo od suštinskog značaja za vašu zajednicu.
Kočan: Nije bilo ni malo jednostavno zato što je većina projekata koje sam inicirao, osmišljao, realizovao ili podupirao bili za sve nas nešto novo. Ranije, SFRJ dijaspora u Evropi, to mi je poznato, bila je u principu organizovana kroz klubove koji su imali podršku od strane matične države a oni su odražavali njen duh i karakter. Njenim raspadom sve se mijenja. Crnogorska dijaspora posebno u Evropi postaje sve brojnija a nju dominantno, kao direktnu posljedicu ratova devedesetih prošlog vijeka čine Bošnjaci. Nove okolnosti nametale su drugačije oblike i motive organizovanja. Lepeza udružeja se širila te smo konkretno u Liksemburgu dobili udruženja koja sa manje ili više uspjeha protežiraju nacionalnu priču, zatim ona koje se prevashodno bave pitanjima Bošnjaka. Po prvi put imamo i udruženje koje se fokusira na lokalne, odnosno zavičajne teme te nekoliko sportskih i kulturnih klubova. Upravo ova diverzifikacija je presudno uticala da danas u Liksemburgu egzistira jedna brojna, dobro organizovana i uvažena crnogorska zajednica.
- U tim teškim i lomnim godinama otišli ste u Luksemurg na koji način i kako ste osnovali ZK-Bihor vi i drugi iseljenici iz inicijativnog odbora ?
Kočan: Često ističem, iz Crne Gore nisam otišao svojom voljom i željom za boljim životom. Ratna dešavanja su me natjerala na to. Prvo sam otišao ja a nakon par mjeseci dolazi i moja porodica. Luksemburg je već tada bio prepun izbjeglica iz BIH te su sve teže prihvatali one koji dolaze iz drugih republika SFRJ. Teško su odobravali boravak a još teže se dolazilo do posla. Te prve godine protekle su u neprekidnoj borbi da se u luksemburškom društvu nađe mjesto i za nas. Kasnije je bilo mnogo jednostavnije te sam se mogao posvetiti i nekim drugim, meni bitnim, stvarima a koje su se ticale boljeg organizovanja ovdašnje dijaspore. Učestvovao sam u brojnim projektima koji su bitno doprinijeli da budemo to što jesmo. No, tadašnja a bogami i današnja crnogorska dijaspora u Luksemburgu ima jednu specifičnost- pored toga što je čine pretežno Bošnjaci – ogroman broj dolazi sa njenog krajnjeg sjevera Crne Gore – iz Bihora. To ne čudi, jer je Bihor bio i ostao najnerazvijeniji njen dio ali me čudilo kako niko iz toliko brojne lokalne dijaspore ne osmišlja nešto što bi dio naših aktivnosti trajnije i organizovanije usmjerilo prema našem zavičaju, da se makar malo utiče na procese i da doprinos razvoju. Sklopom okolnosti i svesrdnu podršku supruge Ramize krećem u realizaciju te ideje koja će u prvoj fazi naići na razumijevanje nekoliko obrazovanih i poslovnih ljudi sa kojima smo iznijeli formiranje kluba. Osmišljanjem nekoliko lokalno fokusiranih projekata i njihova krajnje profesionalna realizacija utrli su put uspjeha. Kasnijim angažmanom stotine ako ne i hiljade ljudi zavičajnoj ideji i klubu davali su najbolji dio sebe, pretvorili ga u dobro poznato ime – ZK Bihor Luksemburg.
- Koliko je bilo teško okupiti bošnjačku zajednicu ujediniti je pružiti joj podršku u državi sa kojom su se prvi put susreli ?
Kočan: Luksemburg je mala ali prosperitetna država u srcu Evrope sa nevjerovatno mješovitom populacijom. To je i bukvalno svijet u malom. Da bi se to postiglo recept je jednostavan – tolerancija i građenje sistema koji daje šansu svima. Ali da bi se održala i sačuvala bilo koja zajednica pa i naša crnogorska koju ovdje čine pretežno Bošnjaci morala je tragati i uvijek traga za organizacionim oblicima koji će joj u tome najviše pomoći, bez iluzije da se insistira na nekoj homogenosti. Svaki segment našeg bošnjačkog identiteta je bitan ali prioriteti su individualni pa otuda i brojna udruženja koja se zaokupljaju nekim od njih. Po meni, maternji jezik i njegovo očuvanje su presudni i sve dok on živi živi i zajednica.
Jačina zajednice i njen uticaj na sredinu u kojoj živi zavisi od nivoa saradnje unutar same zajednice i komunikacijom sa okruženjem. Mi smo kao zajednica bolji nego što smo bili ali postoji još mnogo prostora za unapređenjem.
- Zašto kod određenog broja pripadnika vašeg naroda ne postoji jasna vizija sopstvenog identiteta i zašto je teško reći ja sam Bošnjak ?
Kočan: Odgovor na jedno tako kompleksno pitanje traži mnogo vremena i prostora. Ali ću vam reći jednu neospornu istini. Naši ljudi ovdje u Luksemburgu imaju mnogo jasniju viziju svog identiteta i neometano žive svoju vlastitost nego mnogi naši sunarodnici u Crnoj Gori. Ostalo prosudite sami.
- Jedan ste od neumornih propagatora ljepšeg Bihora inicijator ste i sa piscem Faizom Softićem i Novinarom i publicistom Mirsadom Rastoderom utemeljivač Festivala priče u okviru Zvičajnih staza, koji čuva i baštini duh rodnog kraja kroz pisanu riječ ali i književnost mnogobrojnih pisaca sa tog područja. Koliko je zapravo ovaj festival dragocjen i značajan.
Kočan:Jako je bitno da postoji ovaj festival baš u Bihoru odnosno Petnjici jer su naši pisci i pjesnici najvrednije što imamo. Bihor je uistinu literarni toponim, a tamo ga je upisala cijela jedna plejada sjajnih pisaca i pjesnika koja je krenula sa Ćamilom Sjarićem. I danas je Bihor nepresušno vrelo književnih talenata a ovaj festival je prilika njima ali i svim drugima da krenu stazom svojih slavnih predhodnika. Pored toga festival je idealna prilika da se cijeli kraj i opština Petnjiica i dalje afirmišu ali i doprinosi njihovom sveukupnom razvoju.
- Koliko je važno podržati mlade Bošnjake i Bošnjakinje kako na putu obrazovanja kao na putu očuvanju vlastitog maternjeg (bosanskog) jezika i identiteta. Na koji način im prenijeti ljubav prema književnosti i pisanoj riječi ?
Kočan: Odavno je poznato a vrijeme to i potvrđuje da je čovjek najvažniji resurs svakog društva i zajednice te da je obrazovanje ključ svekolikog razvoja. Luksemburg je sredina koja mladima daje praktično neograničene mogućnosti na polju obrazovanja. Sve to nije smetnja da svi oni žive i čuvaju svoj identitet, naprotiv jedno ovako šaroliko društvo svoju energiju crpi upravo iz tih različitosti koje svimi donosimo sa sobom. Ti obrazovani ljudi koji u ovdašnjem društvu sve više zauzimaju važne pozicije su garancija našeg opstajanja kao prepoznatljive zajednice. Kultura i kulturne manifestacije najviše doprinose očuvanju jezika i kulture. Preko takvih manifestacija naši mladi upoznaju brojne autore, susreću se sa njihovim djelima što sve skupa doprinosi jačem vezivanju za zavičaj i matičnu državu.
- Na koji način bi Uprava za dijasporu u Crnoj Gori i sama država trebala da podrži svoje iseljenike koji su to programi koji bi mogli da se realizuju u sklopu projekata ?
Kočan: Ubijeđen sam da je crnogorska zajednica trenutno najbolji dio crnogorskog društva a na državi i njenim institucijama je da osmisli kako da je integriše i sve te resurse iskoristi za vlastiti razvoj. Radi se o jako mladoj i dobro obrazovnoj populacija koja je sticala i stiče znanja na prestižnim evropskim univerzitetima. Pored togu u dijaspori postoji ogroman broj preduzetnika koji raspolažu sa solidnim finansijskim sredstvima, ali ne manje važno, ako ne i važnije sa iskustvima koja bi se kroz ulaganja mogla prenijeti i u Crnu Goru i podstaći njen razvoj.Tu postoje iskustva mnogih zemalja koje imaju takođe brojnu dijasporu a koja je u jednom momentu postala niihov najvažnij faktor razvoja. Mnogo toga bio bilo primjenjivo i na Crnu Goru. Dijaspora je tu, a da li će posati faktor razvoja zavisi od pravca u kojem će ići CrnaGora.
- Kako se reflektuje na naše iseljenike politička nestabilnost u Crnoj Gori i kakavi su vaši pogledi i razmišljanja na aktuelni trenutak kod nas ? Da li smatratae da je Otvoreni Balkan koji se zagovara jedan od opasnih mehanizama udaljavanja od EU koji zagovaraju Vučić, Abazović i Rama ?
Kočan: Jako loše. Crna Gora se sa liderske pozicije integracija u EU za dvije godina našla u jako nezavidnom položaju. Svi ti procesi su stopirani i što je još i gore sve se više vrijednosno udaljava od Evrope. Odličan mehanizam ali i izgovor za to je Otvoreni Balkan.
U najkraćem, njime se pokušavaju na drugi način ostvariti ideje i ciljevi koji se nisu ostvarili ratovima devedesetih.
- Svjedoci smo često opasnih nacionalističkih poruka upućenih prema Bošnjacima, nepriznavanje naše rane Srebrenice preko veličanja osuđenih ratnih zločinaca i zlikovaca. Kada ćemo se napokon suočiti sa našom prošlošću i koliko je opasna terminologija ,,ruskog i srpskog sveta” ?
Kočan: Do suočavanja sa nedavnom prošlošću i istinom neće doći sve dotle dok su na vlasti iste političke elite koje su započele i vodile sve te ratove.Veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova su samo jedan od načina da se ostane na vlasti.
- Kakvu vidite razvojnu šansu Petnjice i na koji način podstaći naše iseljenike da pokrenu u svom rodnom kraju neki vid i oblik privatnog preduzentištva a znamo da taj kraj ima brojne potencijale ?
Kočan: Jako teško je govoriti o razvoju kada se ne nazire kraj svojevrsnom egzodusu Petnjičana. Naredne godine će se navršiti deset godina od vraćanja Petnjici statusa opštine a rezultati na polju privrednog razvoja su poražavajući. Mnogo se polagalo na dijasporu i njene potencijale ali negdje nismo našli model koji bi to pretvorio u stvarnost. I dalje vjerujem da je to naša velika šansa ali kako sve to pokrenuti.Turizam i poljoprivreda bazirana na proizvodnji zdrave hrane su i dalje najrealniji potencijali ali i tu nema nekih krupnijih pomaka. Ali nije sve tako crno. Pojavilo se nekoliko manjih preduzetnika koji su pokrenili manje biznise koji imaji realnu šansu da se šire i upošljavaju radnu snagu. Lokalna vlast bi morala stati uz nih i pružiti im svu neophodnu podršku kako bi oni nastavili započete poslove. Najmanje što može učiniti je da pripremi i uredi određeni prostor kao poslovnu i komercijalnu zonu i pod prihvatljivm uslovima ustupi preduzetnicima.
- Za sami kraj razgovora sublimirajte mi ovogodišnje XII Dane Bošnjačke kulture, koliko su oni važni značajni i dragocjeni ne samo za dijasporu već i za sve nas ?
Kočan: Nedavno, tačnije desetog decembra 2022. godine završeni su 12. Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu u organizaciji ZK Bihor. Bila je to po meni dosad najuspješnija manifestacija. Nekako se sve poklopilo. Nevjerovatno brojna publika, raspoloženi učesnici manifestacije i dobro osmišljen i vođen program su ove dane učinili istinskim praznikom kulture. Još jednom se pokazalo da je kultura naše najbolje oružje koje nas čini prepoznatljivim i doprinosi očuvanju našeg identiteta ovdje u Luksemburgu.
Ruždija Kočan rođen je 1963. godine u Godočelju. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Petnjici a srednju u Beranama. Godine 1986. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici a potom radio u Petnjici. Bio je član Inicijativnog odbora za vraćanje statusa opštine Petnjici početkom 1992. godine. Razaranje i raspad SFRJ te odbijanje da se pridruži crnogorskim rezervistima u njihovom pohodu na Dubrovnik, odnosno teški dani tubulentnih i bestidnih devedesetih prošlog vijeka, otrgli su ga od rodnog kraja početkom 1994. godine. Sa porodicom je stigao u Luksemburg. Ljubav prema zavičaju i želja da mu se na neki način pomogne i oduži nije splasnuli ni u tuđini. Naprotiv, aktivno se uključuje i podupire osnivanje brojnih asocijacija i udruženja koja okupljaju iseljenike iz Crne Gore. Jedan je od osnivača Bošnjačkog donatorskog fonda, a 2009. godine uz nesbičnu podršku supruge Ramize osmišlja, inicira i sa grupom entuzijasta pokreće osnivanje Zavičanog kluba Bihor, neumorno radeći na njegovom organizacionom i finansijskom jačanju te istinskim povezivanjem sa zavičajem i matičnom državom kao i ostalom bihorskom dijasporom. U okviru istog udruženja inicira i sa grupom saradnika pokreće reviju Bihor, za koju u kontinuitetu piše tekstove u kojima promišlja i analizira različite društvene pojave i fenomene, ali većina njegovih tekstova tretiraju zavičajne teme. Svijest, da je Bihor prije svega utemeljen duhom i prepoznat kao književni toponim, a pričanje, priče i pisci njegov zaštitni znak potakla ga je da inicira, sa pjesnikom i piscem Faizom Softićem i neizbježnim, neumornim i najznačanijim kulturnim radnikom u Bihoru, novinarem i publicistom Mirsadom Rastoderom 2011., utemelji Festival priče. S namjerom da se makar malo oduže brojnim literarnim stvaraocima koji su Bihor učinili i čine prepoznatljivim, vjerujući da će ga Festival još jače utisnuti na kulturnoj mapi, ne samo Crne Gore, nego regiona, i mnogo šire te doprinositi sveukupnoj afirmaciji i razvoju cijelog kraja i opštine Petnjica. Zahvaljući Mirsadu Rastoderu Festival će odmah postati najvredniji dio manifestacije Zavičajne staze(u kojoj je Kočan član Savjeta i jedan od njenih kreatora) a iz koje je 2014. izraslo Bihorsko kulturno ljeto. Momentalno, sa grupom istomišljenika i entuzijasta radi na realizacije ideje o osnivanju Bihorskog zavičajnog muzeja u Petnjici. Još uvijek živi i radi u Luksemburgu.
