Osvrt na knjigu “Duhovi 15. arondismana”, Jasna Šamić, Art Rabic, Mikulić knjige, Sarajevo 2023, korice Dragan Stefanović
Novi roman Jasne Šamić Duhovi XV arondismana u meni je probudio jarku želju da čim se vratim sa produženog ljetovanja u Pariz, odem u šetnju u Petnaesti arondisman, da potražim ulicu Lacretelle, pronađem zgradu u obliku slova U – gdje su u 90 stanova živjeli takozvani bijeli Rusi, i prizovem duhove junaka ove knjige koje sam zavoljela.
Od ranije mi je poznato da je Francuska bila san svih bijelih Rusa i da je Pariz bio njihov glavni iseljenički grad. Najbogatiji među njima iselili su se na jug Francuske, na Azurnu obalu, u Nicu, sanjajući da će tamo bolje nastaviti sretne godine prošlih života.
U bijele Ruse, ili bijele emigrante, kako su ih još zvali, ubrajani su svi koji se nisu slagali s novim revolucionarnim vlastima i promjenama nakon pada carevine, nakon Oktobarske boljševičke revolucije i građanskog rata koji je uslijedio.
Vrlo davno sam čitala knjigu Josepha Kessela – Nuits de princes – Noć prinčeva, objavljenu 1927., u kojoj je opisan dolazak bijelih Rusa u Francusku. Po sjećanju, radnja se odvijala na Passyu, otmjenom brdovitom kvartu Pariza, u XVI arondismanu. Imućniji bijeli Rusi uveče su se okupljali na Pigalleu, u kvartu u kojem su bila tri ruska restorana sa salama za spektakle, s ciganskom muzikom i plesom Kozaka – kazačok, uz koje su oživljavali svoje nekadašnje peterburške i moskovske noćne provode. Mnogobrojni znatiželjni Francuzi i stranci redovno su dolazili u te restorane, godilo im je da se nađu u društvu makar i propale ruske elite, a potom bi se mrtvi pijani vraćali kući. Prema ovom romanu je snimljen i film 30.ih godina, i bio je posljednji nijemi film Marcela L’Herbiera.
Roman Jasne Šamić Duhovi XV arondismana je izuzetno lijepa, sjetna romaneskna priča o bijelim Rusima, koja je u isto vrijeme i surovo realistična. Čitajući ga, lebdjela sam kao da sam u rukama imala neki stari dobri roman koji se ne pušta iz ruku. Odavno i nisam pročitala ljepšu knjigu.
Uistinu, posljednih godina dešava mi se da to kažem za svaku novu knjigu spisateljice Jasne Šamić. Kako god, roman Duhovi XV arondismana po meni je vrhunski. Uz savršen stil koji tu vlada, u romanu je postignut neobično zanimljiv zaplet i rasplet. Harmoničan u raskošnom pripovijedanju, osvaja čitaoca koji se nad svakom njenom stranicom zamisli i razmišlja.
Dakle, ako ste romantični, nostalgični, ako volite umjetnost i istoriju umjetnosti, poput mene, onda su Duhovi XV arondismana roman za vas.
Od početka do kraja, roman čitaoca drži u napetosti, opčinjen je ličnom pričom jedne porodice izuzetno kompleksne prošlosti, a kako kaže pisac knjige, citirajući jednog lika Rothovog romana : «lična priča bolje osvjetljava prošlost. Kolektivna nesreća i njeno uopštavanje porađaju komunizam, a individualna – literaturu. » Slažem se, jer Jasna Šamić, u svom pripovijedanju, poput pauka plete priču u kojoj čitalac beskrajno uživa, ali se i zapliće u njoj, često zamršen otpetljava i vuče konce da bi zatim u nju još dublje uronio, ne želeći da se ta priča ikad završi.
Saga o bijelim Rusima teče poput priča iz Hiljadu jedne noći, a Jasna Šamić u takvom pripovijedanju je nenadmašiva. Orijentalista po profesiji, veliki poznavalac stranih jezika, kultura i tradicija, s lakoćom uspijeva svoje likove smjestiti u jednu zgradu jedne ulice XV pariškog kvarta iz koje nas vodi na daleke pute Istoka i Zapada, u Moskvu, Saint-Petersburg, Krim, Samarkand, Istanbul, Budimpeštu, Beč, Rim, Pariz, među ljude različitih kultura i nacija, odraslih, koji od rođenja koriste mnoštvo jezika, kroz čiju sudbinu nam rasvjetljava put do istorijskog događaja i fenomena emigracije, koji se nije nikad zaustavio, od postanka svijeta do danas. Oslikava nam sudbine ovih ljudi, bijelih ruskih emigranata, koji će, dok žive, ostati emigranti, posebno u zemljama porijekla, a koji s vremenom postaju duhovi, kako smatra glavni junak knjige.
Ko su bijeli Rusi, kako su živjeli, kako su se snalazili, kako su jedni druge pomagali i kako utažali bol i nostalgiju za domovinom, saznaćemo čitajuci roman Duhovi XV arondismana. I ne samo to.
Nije slučajno, čini mi se, Jasna Šamić odabrala Dieppe za svoju ljetnu rezidenciju, ako već slučajno u XV arondismanu Pariza živi i radi decenijama, gdje su živjeli i žive još neki bijeli Rusi o kojima piše. Mnogi tvrde da ne postoji slučajnost.
Roman ne započinje slučajno citatom francusko-rumunskog filozofa i pjesnika, Ciorana, koji je i sam često boravio u Dieppeu : « Ne pišemo zato sto imamo šta reći, nego zato sto želimo nešto reći ».
Imala je i željela je spisateljica mnogo reći ovim romanom. Kao i dosad, u svim svojim knjževnim djelima, posebno romanom Deveti val. Oni koji su čitali, znaju o čemu govorim, odnosno gdje se takođe pominju bijeli Rusi, koji su živjeli u Sarajevu, nakon što su iz Odese stigli do Istanbula, a odatle do Dubrovnika i napokon Sarajeva. I roman Duhovi XV aronismana bi svako trebalo da pročita. Jer nije tu isključivo riječ o bijelim Rusima, to je prošlost bez čijeg sagledavanja nema sadašnjosti ni budućnosti, o čemu i citat Oscara Wildea u knjizi : « Onaj kome je sadašnjost jedina aktualnost nema svijesti o vremenu u kojem živi. »
Dieppe je zaista u vrijeme Belle Époque bio luksuzno ljetovalište, u koji je hrlila francuska aristokracija, a otkrivam u romanu da je prije svih, kralj Louis XIV u Dieppeu, davne 1647. prvi put ugledao more. Kasnije, u Dieppeu će svoju ljetnu rezidenciju imati, i danas je imaju, mnogobrojni pisci, pjesnici, filozofi, slikari, kompozitori.
Zahvaljujući ljetovanjima u Dieppeu, naratorka je, kao i autorica, slučajno srela Michela, Parižanina ruskog porijekla, izuzetno zanimljivog čovjeka s kojim pak, nije slučajno, postala već dugogodišnja prijateljica. Srela je i njegovog prijatelja, slikara rusko-židovskog porijekla koji će pričom obogatiti njeno znanje o rusko-jevrejskim emigrantima.
U romanu je spisateljica prepoznatljiva kao naratorka Kate, Engleskinja, istoričarka i novinarka, koja će biti intrigirana ličnosću Michela, bivšeg profesora čuvene pariške gimnazije Henri IV, i već prilikom prve posjete i razgledanja njegovog stana, ostaće zatečena njegovim slikama i kamenčićima koje skuplja s plaže i oslikava čudnim likovima. Oči će joj se, poput magneta, zalijepiti za one oslikane Mussolinijem, Hitlerom, Marijom Callas i drugim likovima iz opere koje Michel obožava, pa čak i likovima feministica pokreta MeToo. Zadiviće je i ogromna biblioteka, ploče klasične muzike, a najviše, porodični album koji mu je poklonila tetka njegove majke. To su fotografije s kraja XX stoljeća, slikane u Rusiji na balu kod Cara, na kojim ljudi plešu i izgledaju sretno. Neke od tih fotografija, Kate su podsjetile na Rjepinove slike, čijim su slikama i Parižani bili fascinirani tokom njegove velike retrospektivne izložbe u Petit Palaisu, oktobra 2021.
Na jednoj slici, vjerovala je da je Michel. – Ne, to je Mussolini, poznanik nekih članova moje porodice, rekao joj je glavni lik. A kad je na zidovima njegove sobe vidjela Duceove portrete, priznao joj je da je opsjednut talijanskim fašistom i da ima osjećaj da ga prati u stopu.
Tad joj je povjerio da je njegov život pun duhova, fantoma, kao i kod svih izbjeglica, i tako započinje priča o duhovima Petnaestog arondismana.
Kasnije, u trećem dijelu romana čitalac će saznati zbog čega je Michel opsjednut Musolinijem, kao sto će saznati i mnogo toga o ovom neobično kultiviranom, humanom, pomalo narcisoidnom i paradoksalnom čovjeku, te o njegovoj zaljubljenosti u operske dive Anju Silju i Michèle Lagrange, zatim o noćnom zivotu Pariza od kojeg će se čitaocu zavrtiti u glavi.
Zaljubljen u knjige Dostojevskog, reći će da je od svih knjiga koje je pročitao, najbolje zapamtio njegove knjige. « Ovaj slavni Rus nam tako dobro pokazuje kako je čovjek uvijek bio nezadovoljno biće. Kako oduvijek pati. Moj pisac opanjkava one koji samo traže osvetu. Ali ko zna, možda normalan čovjek mora biti glup? Zbog te urođene gluposti, čovjek svoju osvetu smatra pravednom. Iz tog razloga, čovjek želi uzvratiti uvredom na uvredu i zlom za zlo…Čovjek može imati sve što je poželio, opet mu neće biti dosta, tražiće još. Naše doba to pokazuje i dokazuje. Megalomaniju našeg vremena nijedan genij nikad nije dovoljno dobro opisao. Čak ni Dostojevski, iako je on još uvijek vrlo aktualan. »
U porodičnom albumu, Kate je primijetila da nije vidjela niti jedne slike s očeve strane. I zato će, u sljedećem poglavlju, čitaoca odvesti daleko na put, u priču o Michelovim precima koji vuku korijenje iz dalekog Samarkanda. U potpuno svom elementu, Šamićeva će u priču o šejhu Baï Babaëvu, gospodinu, begu, princu i duhovnom ocu derviša, i njegovom sinu Abbi, sljedbenicima sufizma, istančanim poetskim stilom uvesti čitaoca u sferu duhovnog obreda derviša na kojem se u zanosu pjeva oda Tajni koju niko ne može pojmiti.
« …Zaljubljenici u Boga se dižu, glasno pjevajući i njišući se. Ali šejh Baï-Babëv ostaje nepomičan ispred mihraba. Oči su mu zatvorene. Odjednom mu glava pada na tepih. Dok ljubitelji jedine stvarnosti nastavljaju zazivati Njegova imena. Stotine imena, pripisanih Univerzalnoj tajni.
« Kasno je u noći kada prisutni shvate da njihov duhovni vodja nije pao u ekstazu, koja se zove « umrijeti prije smrti », kad padaju svi velovi sa Lica jedine Istine, već da je pao u vječni san. Kao glumac na pozornici.
« Rastrčali su se da nadju njegovog sina, Abbu. I on je cijeli dan nosio dvadesetak ćilima, s jednog mjesta na drugo. »
Otkrićemo kasnije da je Abbo, Michelov deda, koji je pored svog perzijskog, govorio još njemački i mađarski jezik, baveći se istim zanimanjem, kao i otac, proizvodnjom pamuka u vlastitoj tvornici u Samarkandu. Izradom tkanina i prostirki koje je svuda po svijetu izvozio, neprestano putujući u Istanbul, u Evropu, u Beč i Budimpestu, čak i u Sarajevu odsjedao u Morića hanu.
U Beču će sresti lijepu, petnaestogodišnju djevojku Idu koja će mu postati supruga …
Dalja priča se odnosi i na ovu porodicu, njene dogodovštine, putovanja, susrete, ali ne samo na nju, na ovu, porodicu Baï Babaëv, nego i na druge, koje će imati veze sa Idinom djecom, naročito sinom Albertom. Ovaj posljednji će opet postati blizak sa porodicom Malama, koja se nakon Revolucije nastanjuje u Parizu, i sa porodicom Poležaev, nastanjenom takođe u ulici Lacretelle, poput drugih Rusa o kojima autor ovog romana piše. U istoj ulici će živjeti i Michel, prijatelj naratorke Kate, ali i prijatelj autorice romana Duhovi XV arondismana. O Michelu i njegovom životu biće riječ posebno u II dijelu knjige, kao što će biti uopšte riječi i o današnjim Rusima koji od Putina bježe u Normandiju i s kojima Kate upoznaje Michela.
Na momente se knjiga doima kao pravi triler. O tome u stvari neka zaključi čitalac kome preporučujem svakako ovaj roman, u kojem će prepoznati i Balkan i uopšte aktuelnost u svijetu.
Sadžida Jerlagić
