Zerina Zana Caro, rođena Jahić, već punih dvanaest godina je vlasnica najpopularnije ćevabdžinice u njemačkom gradu Manhajmu. Ova rođena Tuzlanka godinama se u „bijelom svijetu“ bori za svoju egzistenciju, lomili su je vjetrovi života, ali nisu je slomili. Još uvijek stoji uspravno, ponosno i uvijek s novim životnim elanom.
“Made in Bosnien”
– Umorila se nisam, elhamdulilah sve to sama vodim. Sama kuham, spremam slana i slatka jela, jednostavno sam majstor svih gurmanskih đakonija. Da otvorim ćevabdžinicu bila je to ideja mog supruga. Otvorili smo na svoj način, na naš menatlitet. Od samog početka sam se borila da bude samo naša hrana, da ne bude njemačke hrane. Sve ovdje kod mene je „Made in Bosnien“. Imam dosta posjetitelja tokom dana, ali ponajviše radimo i narudžbe. U Njemačkoj živim više od dvadeset godina, ustvari od momenta kad sam se udala.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan, obzirom da sami spremate jela, ali i poslužujete?
– Ustajem rano, spremam jela, jer sve mora i treba da bude svježe. Sama pravim ćevape i lepinje. Kada nema baš mnogo posla onda imam dodatni posao, a to je da radim logo za firme, ustvari šijem ,krojim majice sa logo po želji. To je ustvari više hobi. Ujutro ustajem oko 5 sati, radim svu pripremu, jer kada otvorim oko 11 sati, tada mora sve da bude spremno. Samo da počnem da poslužujem goste.
Da li imate vremena za privatni život?
– Nažalost nemam djece, nema nikakve druge obaveze, pa je ova moja ćevabdžinica moja beba, moje dijete. Moj suprug je stravstveni ribolovac, a to mene ne interesuje. Imamo dva različita svijeta po pitanju hobija, interesa, nažalost, ali je tako. Ribu ne pečemo i ne prodajemo, jer mislim da bi njega srce prekinulo kada bi vidio ribu u tavi. On uhvati ribu, pa je onda opet pusti u vodi. Bio je čak tri puta svjetski prvak u ribolovu. Moj suprug Emir tokom dana vozi kamion, a noću lovi ribe (smijeh).
Kako je Emir „ulovio“ Vas?
– Ma, to je baš zanimljiva ljubavna priča. On je došao iz Njemačke u ribolov u BiH, a ja sam tada imala restoran na jezeru Modrac. Doveo je on tada i neke Nijemce sa sobom isto tako stravstvene ribolovce. Čak su i kupili kuću na Modracu zbog ribolova. Došli su jednu večer na večeru, a ja kada sam ga vidjela srce mi zaigralo. Mnogi su se tada pitali, na koji je mamac Emir uspio Zanu upecati? Mnogi su se toliko borili oko mene, ali nisu imali šanse. Odmah da kažem mene Njemačka nije privlačila, jer sam prije toga deset godina radila u Austriji i znam šta je zapad. Mene je Emir jednostavno uhvatio “u mrežu“.
Vi ste uvijek veseli, volite pjesmu?
– Volim muziku, pjesmu i uvijek mi da novi adrenalin u tijelu. Ja kada čujem pjesmu, ja onda letim. Ljudi i dolaze kod mene, ne samo zbog hrane, već i zbog toga što nisam neki namčor, volim ljude, volim druženja i pozitivnu atmosferu. Ne znam da pjevam, meni daj oklagiju da pite razvijam i ja sva sretna.
Da li Vam dolaze estradnjaci na hranu?
– Ma, kako da ne. Dolazila mi je između ostalih Sanja Đorđević, Nerka Hodžić, Samir Rizvanović, Maid Hećimović… Ja baš volim da ih ugostim.
Strah od vožnje
U neobaveznom razgovoru ste nam rekli da ne vozite automobil. Zbog čega?
– Ne , ne vozim i neću nikada više. 1991. godine u Beču sam imala tešku saobraćajnu nesreću, pa i dan danas imam ogroman strah. Automobil je u ovom poslu i lijeva i desna ruka, ali sam se tako dobro organizovala da mi ljudi sve dovoze pred samu radnju.
Do kada mislite još da radite? Planirate li povratak u Bosnu?
– Sada imam 55. godina, planirala sam do jedno 80-te godine raditi, a onih zadnjih 15 godina života da uživam u Bosni. Šalim se naravno. Sve dragi Allah vidi, gleda, i daje snagu za radom i životom – rekla nam je ova uvijek nasmijana i draga žena.
Bato Šišić
