Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Iz živopisnog grada Plava, smještenog na sjeveru Crne Gore, ponikao je Senadin Pupović, čovjek čija biografija svjedoči o neiscrpnoj želji za znanjem, umjetnošću i stvaralaštvom. Rođen 1962. godine, Pupović je svoje rane dane proveo u okrilju prirodnih ljepota i kulturnog naslijeđa Plava, planine Čakor, Visitor i Prokletija i grada koji je kroz vijekove bio stjecište književne i likovne elite. Njegov životni put, od obrazovanja do profesionalnih i umjetničkih dostignuća, predstavlja sintezu ljubavi prema medicini, književnosti, slikarstvu i muzici. Obrazovanje koje započinje u Plavu nastavlja se na Medicinskom fakultetu u Nišu, a specijalizaciju iz otorinolaringologije završava u Beogradu. Sticanjem zvanja primarijusa i magistra medicinskih nauka, Pupović nije samo potvrdio svoju predanost medicini već je otvorio novi poglavlje u svom životu, posvetivši se i književnom i naučnom radu. Pored svojih akademskih i umjetničkih dostignuća, Senadin Pupović je prepoznat i kao izuzetan humanista i dobrotvor, uvijek nesebično pomažući drugima u duhu Hipokratove zakletve. Njegova posvećenost medicini transcendirala je granice ordinacije, prožimajući svaki aspekt njegovog života sa dubokom željom da unaprijedi zdravlje i dobrobit zajednice. Kroz svoju praksu, Pupović nije samo liječio bolesti već je pružao i emocionalnu podršku i utjehu onima u potrebi, često stavljajući potrebe pacijenata iznad sopstvenih. Njegova humanost i empatija prema pacijentima i onima oko sebe odražavaju se ne samo u njegovoj medicinskoj praksi već i u njegovom književnom radu, đe često istražuje teme poput patnje, nade i ljudskog otpora. Pupovićeva sposobnost da spaja umjetničke osjećaje sa medicinskom stručnošću omogućila mu je da duboko razumije i artikuliše ljudsko iskustvo, čineći ga istaknutim glasom u oba polja. Kao humanista, Pupović je takođe bio aktivan u brojnim humanitarnim inicijativama, koristeći svoje znanje, vještine i javni ugled da promoviše zdravlje, obrazovanje i umjetnost kao sredstva za poboljšanje kvalitete života u svojoj zajednici i šire. Njegova nesebičnost i predanost dobrobiti drugih služe kao inspiracija za sve koji teže da spoje profesionalni angažman sa dubokom humanom odgovornošću. Tako, Senadin Pupović stoji kao primjer kako jedna osoba može imati značajan uticaj na mnoge, bilo kroz direktnu medicinsku pomoć, bilo kroz umjetnost koja tješi i liječi dušu. Njegov život i djelo su dokaz da je moguće uspješno kombinovati strast prema nauci i umjetnosti sa dubokom predanošću humanističkim principima, čineći svijet boljim mjestom za sve nas.
ULAZAK U SVIJET UMJETNOSTI
Književno stvaralaštvo Senadina Pupovića, smješteno u kontekstu bogate kulturne i književne tradicije Plava, zaslužuje posebnu pažnju. Plav, grad iz kojeg potiče, poznat je po svojoj književnoj i umjetničkoj plodnosti, koja je dala velikane poput Huseina Bašića, čija djela predstavljaju temelj književnosti. Pupovićev rad, sa svojim dubokim emotivnim i intelektualnim slojevima, može se uporediti sa djelima drugih istaknutih pisaca iz Plava, koji su takođe uspjeli prenijeti univerzalne vrijednosti kroz prizmu lokalnog identiteta i iskustva. Njegova sposobnost da u svojim književnim i naučnim radovima istražuje i artikuliše kompleksne ljudske emocije i misli, ukazuje na zajedničku nit koja povezuje umjetnike i intelektualce ovog regiona. Pupovićevo djelo stoji rame uz rame sa djelima drugih pisaca iz Plava, bogateći crnogorsku i svjetsku književnost svojom jedinstvenom perspektivom i glasom. Njegova poezija i proza, koja istražuje teme poput identiteta, postojanja, ljubavi i prirode, doprinosi kontinuiranom dijalogu između lokalnog i globalnog, ličnog i univerzalnog. U umjetničkom izrazu, bilo kroz slikarstvo ili muziku, Pupović nastavlja tradiciju istraživanja i eksperimentisanja, koja je karakteristična za umjetnike iz Plava. Njegovo slikarstvo, koje je prepoznato kroz izložbe u Crnoj Gori i šire, kao i muzički talent koji se ogleda u komponovanju i izvođenju, doprinose bogatom kulturnom pejzažu i potvrđuju multidisciplinarni pristup umjetnosti. Senadin Pupović, sa svojim bogatim i raznovrsnim opusom, predstavlja savremenog renesansnog čovjeka, čiji rad odražava sintezu znanja, umjetnosti i humanizma. Kroz svoje djelovanje, Pupović ne samo da nastavlja književnu tradiciju Plava, već i doprinosi njenom obogaćivanju i širenju na međunarodnoj sceni, potvrđujući time univerzalnost umjetničkog izraza koji prelazi geografske i kulturološke granice.
Književni opus Senadina Pupovića, sa svojim značajnim doprinosom savremenoj crnogorskoj književnosti, predstavlja značajan korpus koji zavrjeđuje detaljnu analizu. Njegove zbirke poezije i proze nude dubok uvid u unutrašnji svijet autora, istražujući teme poput egzistencije, ljubavi, prirode, i čovjekovog mjesta u svijetu. “Jasan glas odjeka“ (1989) uvodi nas u Pupovićevu sposobnost da kroz poeziju artikuliše duboke emocije i misli, služeći kao temelj za njegovu dalju književnu eksploraciju. “Hod sjenke“ (1990) i “Postojane staze“ (1991) nadograđuju ovu tematsku osnovu, produbljujući introspekciju i razmišljanja o prolaznosti i trajanju. “Pustinjski cvijet“ (1995) istražuje kontraste između oskudice i izobilja, kako u prirodnom tako i u emocionalnom pejzažu, dok “Tihi zaborav“ (1998) razmatra teme gubitka i nostalgije, pružajući čitaocima prostor za razmišljanje o vremenu i uspomenama. “Bliska budnost“ (2001) i “Izazov daljine“ (2008) dalje proširuju Pupovićevu fascinaciju prostorom i vremenom, istražujući kako fizička udaljenost i blizina oblikuju ljudske odnose i samosvijest. “Kapije svjetlosti“ (2010) predstavljaju kulminaciju Pupovićeve poetične vizije, nudeći čitaocima prozor u svjetove ispunjene svjetlošću, nadom i transformacijom. Kroz ovu zbirku, Pupović artikuliše mogućnost pronalaska svjetlosti unutar tmine, istražujući teme duhovnog buđenja i ličnog razvoja. Zbirka priča “Tijesne obale“ (2001) predstavlja Pupovićevu sposobnost da se suoči sa složenim ljudskim emocijama i situacijama kroz prozu. Ove priče, postavljene u različitim kontekstima, istražuju granice ljudske izdržljivosti, snagu volje i mogućnost otkupljenja. Analizom Pupovićevih zbirki, jasno je da njegova književna djela odražavaju duboku povezanost sa prirodom i rodnom Plavom, istražujući univerzalne teme kroz prizmu lokalnog identiteta i iskustva. Njegova sposobnost da kroz poeziju i prozu istraži kompleksnost ljudskih emocija i misli čini ga jednim od istaknutih savremenih crnogorskih autora, čija dela nude bogat i višeslojan uvid u ljudsku prirodu i svet koji nas okružuje.
Senadin Pupović predstavlja izuzetan primjer kako jedna osoba može ostvariti značajan uticaj u više različitih sfera života, od medicine do umjetnosti. Kroz prizmu medicine, Pupović je potvrdio svoju posvećenost i stručnost, ne samo kao otorinolaringolog nego i kao istraživač koji doprinosi razvoju medicinske nauke. Njegova posvećenost prema medicini, koja se ogleda u nesebičnoj pomoći pacijentima i kontinuiranom profesionalnom usavršavanju, čini ga primjerom doktora koji svoj poziv shvata ozbiljno, uvijek težeći ka novim saznanjima i boljoj praksi. U svijetu književnosti, Pupovićeva djela odražavaju duboko samoposmatranje i bogatstvo emocija koje su univerzalno razumljive i prepoznatljive. Njegove zbirke poezije i priča nude čitaocima ne samo estetsko zadovoljstvo već i priliku za razmišljanje o fundamentalnim pitanjima ljudskog postojanja, ljubavi, prirode i društva. Pupovićeva sposobnost da kroz svoje književne radove komunicira kompleksne ideje i emocije čini ga važnim glasom u savremenoj crnogorskoj književnosti. Kao slikar, Pupović je pokazao kako umjetnost može biti sredstvo za istraživanje i izražavanje vlastite kreativnosti i vizije svijeta. Njegove izložbe pružaju uvid u njegovu sposobnost da kroz boje i forme prenese svoje osjećaje i misli, dodatno obogaćujući kulturni pejzaž naše zemlje. Muzika, i posebno umijeće sviranja više narodnih instrumenata, ističe Pupovića kao svestranu ličnost čiji se talenti protežu i na ovu oblast. Njegova muzikalnost i sposobnost komponovanja i izvođenja svojih kompozicija naglašavaju njegovu duboku povezanost sa tradicijom, kao i želju za eksperimentisanjem i stvaranjem novih muzičkih izraza. Senadin Pupović je istinski renesansni čovjek čija djela i dostignuća u medicini, književnosti, slikarstvu i muzici predstavljaju bogat doprinos crnogorskoj kulturi. Njegova sposobnost da premošćava granice između različitih disciplina i da kroz svaki od svojih interesa pruži nešto novo i vrijedno divljenja čini ga primjerom kako strast prema učenju i stvaralaštvu može oblikovati život pun smisla i ostaviti trajan trag u svijetu.
Dr Senadin Pupović, istaknuti poslenik kulture i autor mnogobrojnih zbirki poezije i jedne novele, nedavno je objavio zbirku poezije “Uski prolaz” koja čini jednu od kruna njegovog poetskog stvaralaštva. Rodivši se u trovršju Prokletija, Visitora i Čakora, naslijedio je dar pisanja, slikanja, nastavivši tradiciju mnogobrojnih stvaralaca koji plijene. Njegova umjetnost nije ograničena samo na pisanu riječ; Pupović je takođe priznat i kao slikar, muzičar i fotograf, što mu daje jedinstvenu interdisciplinarnost i svrstava ga u veliku srodnu grupu oslonjenu na najprefinjenije uzlete ljudskog duha.
Zbirka “Uski prolaz” predstavlja poetski performans Senadina Pupovića koji se uvećava iz dana u dan novim stranicama, potvrđujući ono što je već rečeno: pred nama je izuzetno obrazovan, darovit pjesnik u sferama savremenih poetskih i filozofskih razmišljanja, pjesnik prepoznatljivog jezika i stilistike, ovog puta odan introspekciji duše i srca, istraživanju dubina ljudskog postojanja kroz prizmu zavičajnog pejzaža i univerzalnih životnih tema. Pupovićeva poezija je poput mosta između stvarnog i metaforičkog, pružajući čitaocima putovanje kroz slojevite pejzaže emocija i misli. Vilijam Vordsvort engelski pjesnik bi rekao: “Poezija je spontani izliv snažnih osjećaja: uzima svoje porijeklo iz emocija, sakupljenih u tišini, prečišćenih misl. “ Pupovićeva poezija u “Uskom prolazu” tako se može posmatrati kroz ove prizme, kao sredstvo koje čitaocima omogućava dublje razumijevanje stvarnosti, svojih osjećaja i misli, podstičući ih na introspekciju i emocionalno pročišćenje. Njegoa poezija može se smatrati mostom između unutrašnjeg i svijeta van njega samog, između ličnog i univerzalnog, naglašavajući ulogu poezije u istraživanju i izražavanju najdubljih kutaka ljudskog iskustva.
Zbirka “Uski prolaz” Senadina Pupovića predstavlja značajan stilsko-jezički opus u savremenoj poeziji, koji se odlikuje posebnom pažnjom prema jezičkoj preciznosti i emotivnoj izražajnosti. Pupovićeva sposobnost da kroz minimalistički izraz postigne maksimalni emotivni učinak čini ovu zbirku izuzetno bogatom i slojevitom. Njegova poezija se ističe izvanrednom sposobnošću da uobliči i predstavi trenutke ljudske egzistencije, uhvativši esenciju trenutaka koje često previđamo, ali koji su ispunjeni dubokim značenjem i ljepotom. Korištenjem snažnih vizuelnih i senzornih detalja, Pupović uspijeva evocirati slike koje ostaju dugo sa čitaocem, pozivajući na meditaciju o prirodi, ljudskosti, prolaznosti i neprolaznosti. Njegov jezik je bogat i varijabilan, prelazeći od pitkih razmišljanja o svakodnevnim situacijama do dubokih filozofskih promišljanja o egzistenciji, često u istoj pjesmi. Ovaj pristup omogućava čitaocima da se povežu sa njegovom poezijom na više nivoa, pronalazeći lični značaj u univerzalnim temama. Pupovićev stil odražava i njegovu široku erudiciju i obrazovanost, istkanih kroz refleksije i aluzije koje obogaćuju tekst i pozivaju na intertekstualno čitanje. Međutim, i pored složenosti tema i stilističke raznolikosti, njegova poezija ostaje pristupačna, nudeći svježinu i novu perspektivu na poznate teme. Kroz “Uski prolaz”, čitaoci se suočavaju sa lirskim izrazom koji je istovremeno intiman i univerzalan, osoben i prepoznatljiv. Pupovićeva zbirka je takođe izraz njegove vještine u korištenju jezika i stila da prenese duboke emotivne istine, čineći “Uski prolaz” ne samo značajnim doprinosom savremenoj poeziji, već i djelom koje nadilazi granice žanra, nudeći uvide koji su relevantni za svakog čitaoca. Kroz ovaj poetski performans, Pupović dokazuje da je poezija esencijalni medij za istraživanje i izražavanje najdubljih ljudskih iskustava, čineći “Uski prolaz” impresivnim i nezaboravnim čitalačkim iskustvom.
U pjesmi “CRNO I BIJELO” autor navodi
(odlomak)
Dobro je, mislim, da ima još nevinosti
u ovom svijetu prepunom čuda
gdje je sve moguće,
jer ljubav nije sve što o njoj kažu,
to je iznenadni momenat
što otkriva nove vidike.
Kroz svoju konciznu, ali duboko emotivnu strukturu, pjesma otkriva složenost ljudskih odnosa i ljubavi, koristeći se bogatim jezičkim izrazom i simbolikom da bi prenijela univerzalne istine. Pupović koristi jezik pun nijansi, đe svaka reč i fraza nose značajne slojeve značenja. Početni stihovi odmah uvode u intimnu scenu dvoje ljudi koji komuniciraju tiho, skoro nemušto, kroz “prste i poglede”, istovremeno ostavljajući dojam da njihova lica “mnogo ne odaju”. Ova upotreba protivrječnosti – komunikacija koja je istovremeno izražajna i zagonetna – postavlja temelj za razmatranje ljubavi kao fenomena koji prevazilazi jednostavno verbalno izražavanje. Pjesnik naglašava postojanje “nevinosti u ovom svijetu prepunom čuda”, implicirajući da, uprkos svim složenostima i izazovima savremenog svijeta, postoji prostor za čistoću i iskrenost u međuljudskim odnosima. Ljubav se prikazuje kao “iznenadni momenat” koji “otkriva nove vidike”, sugerišući njenu transformacijsku moć i sposobnost da ujedini suprotnosti. Metafora ljubavi kao “magije koja ruši sve prepreke” i koja “spaja dokučivo i nedokučivo” ističe transcendentalnu prirodu ljubavi, koja može prevazići bilo koju prepreku, bilo ona fizička, emocionalna ili konceptualna. Pupović ovdje istražuje granice između mogućeg i nemogućeg, stvarnog i nestvarnog, koristeći ljubav kao sredstvo za premošćavanje tih granica. Pjesma “Crno i bijelo” u esejističkom smislu predstavlja introspekciju o suštini ljubavi i ljudske povezanosti. Pupovićeva upotreba kontrastnih elemenata – kao što su naslovni “crno i bijelo” i završna spajanja suprotnosti – služi kao podsjetnik na to da ljubav postoji upravo u sposobnosti da se prevaziđu razlike i dualiteti koji nas okružuju. U ovoj pjesmi, Pupović ne samo da istražuje ljubav u njenim mnogobrojnim oblicima, već i postavlja pitanje o našoj sposobnosti da prepoznamo i cijenimo trenutke čiste ljubavi i povezanosti u svijetu koji često može izgledati podijeljen i konfliktan. Pjesma nas poziva da preispitamo svoje prethodne pretpostavke o ljubavi i da pronađemo vrijednost u malim, tišim oblicima komunikacije i razumijevanja. Kroz “Crno i bijelo”, Pupović nam nudi esej o ljubavi koji transcendirira granice pjesničkog izraza, nudeći duboku i slojevitu meditaciju o ljudskoj potrebi za povezanošću, razumijevanjem i konačno jedinstvom.
U pjesmi “ČEKAJUĆI BROD” autor navodi:
(odlomak)
Nadamo se da je brod već krenuo,
čekamo ga predugo da izroni iz stvari oko nas,
iz nečeg nedokučivog poput snova,
ne možemo bez njega,
sliku njegovu već dugo gledamo,
kao da čeka povoljan vjetar i mirno more.
Pjesma “Čekajući brod” iz zbirke “Uski prolaz” Senadina Pupovića predstavlja duboko emotivnu i simboličnu naraciju koja istražuje teme čekanja, nade i traganja za smislom. Kroz stilski i jezički izražaj, pjesma evocira snažne slike i osjećaje, dok esejistički pristup nudi bogat teren za razmatranje ljudske prirode i života. Stilski, pjesma je izgrađena na konceptu putovanja i čekanja, koristeći brod kao metaforu za životne ciljeve, želje ili čak sudbinu. Pupovićevi stihovi su fluidni sa naglašenom ritmičnošću koja oponaša kretanje mora i talasa, dodatno uvlačeći čitaoca u atmosferu iščekivanja. Jezički, pjesnik se oslanja na bogatu simboliku mora i plovidbe kako bi istakao univerzalnost ljudskog iskustva čekanja i nade. “Sigurna luka” simbolizuje krajnje odredište, cilj ili spasenje, dok “more oslušne našu pjesmu” sugeriše potrebu za harmonijom između ljudskih želja i spoljnog svijeta. Upotreba prvog lica množine (“naš brod”, “čekamo ga”) stvara osjećaj zajedništva i dijeljene sudbine, naglašavajući kolektivnu dimenziju ljudske potrebe za pripadnošću i ostvarenjem. Esejistički, “Čekajući brod” može se čitati kao meditacija o prirodi čekanja i kako ono oblikuje ljudsku egzistenciju. Pjesma postavlja pitanja o tome šta znači čekati na “naš brod” u životu – da li je to traženje smisla, težnja za ispunjenjem ili možda potraga za duhovnim mirom. Pupović istražuje kako čekanje može biti aktivni proces, pun nade i anticipacije, a ne samo pasivno stanje. Takođe, pjesma implicira i izazov prihvatanja neizvjesnosti (“možda će stići kad se najmanje nadamo”) i odbijanja prividnih, ali neodgovarajućih rješenja (“Nude nam druge brodove ali čekamo samo naš”). Ova ideja odražava dublju filozofsku poentu o važnosti vjernosti sopstvenim uvjerenjima i snovima, uprkos iskušenjima i nesigurnosti. U pjesmi “Čekajući brod”, Pupović se dotiče srži ljudske kondicije – stalne potrebe za prelaskom iz poznatog u nepoznato, iz sigurnosti u rizik, u potrazi za onim što smatramo istinski našim. Pjesma je tako postavljena kao stilsko-jezički i esejistički most koji povezuje intimno i univerzalno, lično i kolektivno, pa nas podstiče na razmišljanje o dubini i značaju naših sopstvenih “čekanja.”
U pjesmi “LET” autor navodi:
Putovanje kroz divljinu
podrazumijeva krhko poznavanje svijeta,
za tumačenje budućnosti
potrebno je ploviti uz rijeku,
uz trske i svakojake travke.
Možda sam ja zadnji romantik
što hoda divljim stazama
kroz maglu u nevrijeme
u nadi da će stići neko bolje vrijeme,
vinuti se visoko iznad znanog svijeta,
makar nekad u snovima.
Pjesma “Let” Senadina Pupovića iz zbirke “Uski prolaz” predstavlja lirski izraz duboko ukorijenjenog osjećaja za prirodu, čovjekov odnos prema njoj, i introspektivno putovanje kroz sopstvene nade i snove. Ova pjesma, bogata slikama i simbolikom, nudi bogatu stilsko-jezičku i esejističku analizu. Stilski, pjesma “Let” se odlikuje svojom slikovitošću i sposobnošću da prenese čitaocu osjećaj putovanja, ne samo kroz fizički svijet već i kroz unutrašnje pejzaže duše. Pjesnik koristi prirodu kao metaforu za unutrašnje putovanje, đe “putovanje kroz divljinu” simbolizuje istraživanje nepoznatog u sebi i svijetu oko sebe. Jezički, Pupović upotrebljava jednostavne, ali moćne slike – “ploviti uz rijeku, uz trske i svakojake travke” – koje evociraju osjećaj putovanja kroz život, tražeći smisao i razumijevanje. Korištenje prvog lica (“Možda sam ja zadnji romantik”) uspostavlja intimni ton i omogućava čitaocima da se direktno povežu sa lirskim subjektom i njegovim osjećajima. Esejistički gledano, “Let” se može čitati kao refleksija o ljudskoj potrebi za transcendencijom i pronalaženju značenja izvan uobičajenih granica postojanja. Pupovićeva referenca na sebe kao “zadnjeg romantika” sugeriše nostalgičnu čežnju za dubljim povezivanjem sa prirodom i univerzumom, u vremenu kada moderni svijet često zanemaruje te veze. Ova pjesma takođe istražuje koncept “boljeg vremena” kao univerzalnu ljudsku težnju, pokazujući kako ljudi često žive u nadi da će prevazići trenutne okolnosti i dostići stanje veće sreće i ispunjenja. “Vinuti se visoko iznad znanog svijeta” ne odnosi se samo na fizičko putovanje, već i na duhovno i intelektualno, đe snovi i mašta omogućavaju ljudima da premaše granice svoje svakodnevne realnosti. Pjesma “Let” tako postavlja pitanja o značenju ljudske egzistencije o tome šta znači živjeti ispunjen život i kako se individualne težnje uklapaju u širi kosmički poredak. Kroz svoj stilski i jezički izraz, kao i kroz esejističku dubinu, Pupović nudi čitaocima priliku za introspekciju i razmišljanje o sopstvenim životnim putovanjima, čežnjama i snovima. “Let” je poziv na razmišljanje o tome kako, uprkos poteškoćama i neizvjesnostima, ljudski duh nastoji da pronađe ljepotu, značenje i nadu u beskrajnom pejzažu postojanja.
Zbirka “Uski prolaz” Senadina Pupovića predstavlja jedinstveno književno ostvarenje koje transcendirira granice tradicionalne poezije, nudeći čitaocima duboko emotivno i intelektualno putovanje kroz složene pejzaže ljudske egzistencije. Stilski bogata i jezički precizna, ova zbirka istražuje teme poput ljubavi, nade, snova, i čežnje za smislom, pri čemu se svaki stih otima zaboravu, uvodeći nas u svijet koji je istovremeno stvaran i metaforičan. Pupovićeva upotreba prirode, svakodnevnih situacija i dubokih filozofskih promišljanja kao sredstava za istraživanje unutrašnjih i spoljnih svjetova, oslikava univerzalnost ljudskog iskustva, čineći “Uski prolaz” relevantnim i pristupačnim za širok spektar čitalaca. Kroz svoju poeziju, autor nas vodi na putovanje kroz “divljinu” ljudskih emocija i misli, đe svaki čitalac može pronaći odjek sopstvenih iskustava, dilema i nadanja. Posebnu vrijednost zbirki dodaju i brojni crteži autora, koji vizuelno obogaćuju tekst i nude još jednu dimenziju razumijevanja Pupovićevog svijeta. Ovi crteži nisu samo ilustracije pjesama; oni su integralni dio poetskog izraza, dijalog između slike i riječi koji podstiče čitaoca na dublje razmišljanje i osjećanje. Pupovićeva sposobnost da prenese kompleksne emocije i ideje kroz kombinaciju poezije i vizuelne umjetnosti čini “Uski prolaz” izuzetno bogatim i slojevitim djelom. “Uski prolaz” će nesumnjivo naići na topao prijem kod publike koja teži prelasku granica vlastitog postojanja i istraživanju svjetova punih tajni, razmišljanja, i neistraženih dubina duše. Ova zbirka nije samo zbir pjesama; to je poziv na putovanje, prilika da se upustimo u avanturu otkrivanja samih sebe i svijeta oko nas kroz prizmu jednog od najosjetljivijih i najdarovitijih savremenih pjesnika. “Uski prolaz” nije samo čitanje; to je iskustvo, uvid u bezgranične mogućnosti ljudske imaginacije i snage duha, koje će bez sumnje odjeknuti dugo nakon što se posljednja stranica zatvori.
