Sudeći po najavama, izjavama i dosadašnjim iskustvima, čeka nas vrelo ljeto, a ono klimatsko bi moglo biti najmanji problem. Nakon što je predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski upozorio kako će velika ruska ofanziva na njegovu zemlju startati krajem maja ili početkom juna, njegov ruski kolega Vladimir Putin potpisao je uredbu o proljetnoj regrutaciji, pozivajući 150.000 građana na služenje vojnog roka. Ništa slučajno, reklo bi se, iako je najnovija mobilizacija u okvirima „očekivanog i uobičajenog“ godišnjeg ciklusa, budući da su svi muškarci u dobi od 18 do 30 godina u Rusiji obavezni odslužiti jednogodišnji vojni rok, ali se savršeno „poklapa“: za dva mjeseca se može savladati osnovna obuka, a onda, vrlo vjerovatno, slijedi vatreno kaljenje na ukrajinskom frontu.
Ruska agresija na susjednu zemlju traje već 25 mjeseci, stotine hiljada žrtava je na obje strane, o „utrošenim“ materijalno-tehničkim sredstvima možemo samo nagađati, a brutalni rat kao da je na početku. Najava Zelenskog i Putinova regrutacija, smatraju vojni eksperti, nisu slučajnost, nego čista logika ratovanja: iskoristiti optimalne vremenske prilike (za napad ili odbranu, svejedno), a u ovom slučaju i napraviti nešto više prije izbora za Evropski parlament krajem proljeća te steći što bolje pozicije prije saznanja ko će od Nove godine biti novi/stari stanovnik Bijele kuće u Washingtonu.
‘Devedesete se u regiji (ne) mogu ponoviti’
Kada ratuje neka velika svjetska sila – a Rusija to i dalje jeste, iako je daleko od „visina“ u doba Sovjetskog saveza i dvoblokovske podjele svijeta – onda posljedice trpe svi, pogotovo one male i ranjive zemlje. Bosna i Hercegovina je, poslije Moldavije, vjerovatno najugroženija od ruskog malignog utjecaja i bilo kakvo minimiziranje i na ovim prostorima vrlo često političko, strateško i svako drugo sljepilo i naivnost donijelo bi nove nevolje – da ne koristim teže termine – u zemlji koja je ne tako davno pretrpjela tešku agresiju i još živi posljedice četverogodišnjeg rata, koji se, gotovo tri desetljeća kasnije, više ne vodi vojnim, nego „drugim“ – opasnijim, podmuklim, hibridnim – sredstvima, niko nema pravo biti nemaran i neodgovoran i poručivati kako se „devedesete godine prošlog vijeka ne mogu ponoviti“.
Kada prvi čovjek NATO-a Jens Stoltenberg kaže kako je „duboko zabrinut secesionističkom politikom u Bosni i Hercegovini“, onda nas nastavak njegove rečenice kako Sjevernoatlantski savez „snažno podržava njen suverenitet i teritorijalni integritet“ može malo oraspoložiti, ali ne i umiriti.
„I dalje smo duboko zabrinuti zbog kontinuirane secesionističke politike i retorike podjela. To je bezobzirno i opasno, podriva teško ostvareni napredak i ometa reforme koje bi koristile vašim građanima. Svi politički čelnici moraju sarađivati kako bi očuvali jedinstvo i zaštitili državne institucije. To je ključ za mir i sigurnost u zemlji i na Zapadnom Balkanu”, rekao je generalni sekretar Alijanse.
Nije pominjao „devedesete“, a nije ni morao – pametnom i informiranom je i ovo dovoljno. Kad čelnik najvećeg i najsnažnijeg vojnog bloka na svijetu otvoreno podastre informacije koje posjeduje, dalje provjere (a pogotovo sumnje) nisu potrebne.
Stoltenberg je ovih dana još jednom ponovio kako je Bosna i Hercegovina partner NATO-a, koji podržava njen teritorijalni integritet, nastavlja biti najvažniji saradnik EUFOR-ove operacije Althea, zadovoljan je napretkom na putu ka Evropskoj uniji, pozdravlja napore u jačanju saradnje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i Alijanse i jačanje bh. mogućnosti u okviru NATO standarda, spreman je jačati politički dijalog i saradnju u cilju zajedničke budućnosti i sigurnosti, ali… „Članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u moraju željeti politički čelnici i građani“ te su „reforme u sektoru odbrane koje Bosna i Hercegovina treba provesti ključne na tom putu“. Što bi se moglo „prevesti“ kao: kada se vladajući usaglase, a Bosanci i Hercegovci (na referendumu?) izjasne pozitivno, eto vas u Alijansi; dobrodošli, čestitamo…
‘Rusija klasičnim metodama izazva nestabilnost’
Do tada će se morati napraviti mnogo više nego što su predstavnici vlasti na najvišem nivou (uglavnom iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine) do sada uradili. Istina, „apetiti“ su porasli nakon što je nedavno rukovodstvo Parlamentarne skupštine NATO-a odlučilo da se formira novi status za one nacije koje teže da se pridruže Alijansi i da zvanično odredi Bosnu i Hercegovinu, Ukrajinu i Gruziju kao NATO kandidate te da se Skupština Kosova unaprijedi sa parlamentarnog posmatrača na pridruženog člana. Nisu ovo mali pomaci, ali ni odlučujući, jer Savez ima i moć i alate da svoje članstvo „pojača“ preskačući (vlastite) standarde i pravila. Ubrzani pozivi i zeleno svjetlo za Finsku i Švedsku nisu obrazac, ali mogu biti putokaz kako da se NATO „transformira za sljedeće generacije… da bude jači nego ikad… da ostane kamen-temeljac i nezamjenjiv garant naše sigurnosti…“
Stoltenberg nije spominjao maligni ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu, kao što je to potencirao tokom posjete Sarajevu u novembru prošle godine, ali nije ni trebao, jer su stanje na ukrajinskom frontu i retorika i postupci rusofila iz bh. entiteta Republika Srpska te Srbije vidljivi i upozoravajući. Nije potvrdio (ali ni demantirao) da će Bosna i Hercegovina dobiti kandidatski status na proljetnom zasjedanju Parlamentarne skupštine Alijanse u Bugarskoj krajem maja, nije ponovio kako „nećemo i ne možemo dozvoliti sigurnosni vakuum u Bosni i Hercegovini“, što bi se moglo protumačiti i kao potvrda da Alijansa ima spremne odgovore na potencijalne krize i ugrožavanja mira u regiji.
Ono što u Briselu, iz „taktičkih“ razloga, preskoče objaviti, u Washingtonu, najjačoj i ključnoj sili bloka, otvoreno i javno kažu. Tako je nedavno Julianne Smith, američka ambasadorica pri NATO savezu, upozorila da se „Rusija koristi klasičnim metodama kako bi izazvala nestabilnost na Zapadnom Balkanu, koje uključuje upotrebu raznih hibridnih taktika radi destabilizacije regije, što je njen krajnji cilj… Za to koristi klasične alate, uključujući dezinformacije, koje široko koristi kako bi podijelila društva unutar regije, podijelila Evropu iznutra i odvojila SAD od evropskih saveznika i naših prijatelja na Zapadnom Balkanu.” Koliko god izjava ambasadorice Smith bila na fonu američko-ruskih „neslaganja“, pogotovo oko Ukrajine, ona je tačno, precizno i na osnovu sveobuhvatnih obavještajnih podataka konkretan indikator „šta se sa istoka sprema“.
Еvropa zbog Ukrajine ulazi u predratno doba
Pristupanje Bosne i Hercegovine NATO-u traje još od 2006. godine i potpisivanja „Partnerstva za mir“, a ključni detalj, na koji vjerovatno „igraju“ u Briselu, pismo je tadašnjeg predsjedavajućeg bh. Predsjedništva iz reda srpskog naroda Nebojše Radmanovića, u kojem smo „podvukli našu želju da postanemo punopravna članica NATO-a, što je od strateške važnosti za Bosnu i Hercegovinu”. Kasnije su se Radmanović, čiji je stranački šef Milorad Dodik, i svi ostali važniji faktori iz RS-a upirali kako ovo pismo „nema upotrebnu vrijednost“, Narodna skupština RS-a je 2017. godine izglasala rezoluciju o vojnoj neutralnosti tog bh. entiteta i da će na tom putu slijediti (majčicu) Srbiju, imaju zamjerki i na 2020. godine odobreni Akcijski plan za članstvo u NATO-u (MAP)…
Еvropa ulazi u “predratno doba” zbog sukoba u Ukrajini, izjavio je nedavno poljski premijer Donald Tusk. Slične poruke stižu iz Finske, Švedske, Njemačke… u Moldaviji proruski pobunjenici u Transnistriji nagovještavaju referendum, sve podsjeća na „naše devedesete“… Kraj maja bi mogao dati neke odgovore – da li će Bosna i Hercegovina dobiti kandidatski status u NATO-u, hoće li Putinova mašinerija krenuti u još jednu žestoku ofanzivu na susjednu zemlju? Šta god da se desi, Stoltenbergova poruka je najbolji putokaz za euroatlantski put Bosne i Hercegovine: „Članstvo u NATO-u ne može se desiti sutra, ali može stabilizirati državu i dovesti je do članstva u Evropsku uniju.“
Fuad Kovačević / Al Jazeere Balkans
