Komentarišući s prijateljima usvajanje Rezolucije o Srebrenici, netom objavljene rezultate na nekom portalu, primijetili smo da na glavnoj ulici, ispod naših prozora, nema nikakvih promjena, ništa drugačije u odnosu na uobičajene aktivnosti.
Nema trubljenja, nema zastava, kolona, taksista. Tužno je to. Sama rezolucija nas podsjeća na toliku bol i patnju, da tu ne može biti radosti, svakako se odavno ne znamo radovati. Kolektivno smo tužni, napaćeni i ispaćeni, stalno u iščekivanju nekih loših ili gorih vijesti. Ko zna, kad bi nas neko stručno pregledao kakva bi dijagnoza bila. Nemalo kolektivni PTSP.
Kaže jedna poznanica neki dan:”Bit će rat!” Pitam je:”Kad?” Veli ona:”Pa, ne znam, brzo.” “Hajde bona, ne budali, trebao je biti i trećeg maja pa eto jel’ bio”, velim joj, smiješeći se, ali s nekom težinom u grudima i tugom što smo osuđeni da stalno živimo u nekom iracionalnom strahu od svega, rata, bolesti, besparice, što nemamo osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, što nismo uljuljkani u svoje živote i da nam jedina briga bude gdje ćemo i kad na godišnji sa svojom djecom.
Vijesti na televiziji ne gledam odavno, ali listam ponekad društvene mreže, pa ne mogu izbjeći vijesti, pogotovo one loše jer kad se nešto loše desi onda to svi danima izvrću, premeću, kopaju, ponavljaju.
U svom ovom našem ludilu nesigurnosti, ima među nama onih koji se ni među najbližim ne osjećaju sigurno, a to su najčešće žene i djeca. Prije nekoliko dana ugledan medicinski radnik, mužik, pater familias je u jednom našem gradu sjekirom sasjekao svoju porodicu, suprugu i dvoje malodobne djece. Ono što čovjek gradi veći dio svoga života, čemu stremi svaka normalna osoba na ovom svijetu, on je sasjekao kao što se stablo u šumi sasiječe. I onda kažu presudio sam sebi. A zar je za njega mogao biti drugačiji kraj, da bude osuđen, izdržava kaznu, šta li?
Vraćam se sada na početak moje priče kad smo pretpostavili da bi nam se jednom kolektivnom dijagnostikom vjerovatno većini ustanovio neki oblik PTSP-ja.
Otvaram prozor i gledam. Osluškujem grad. Strepim od pomisli da nam pamet neprestano razvlače zaglušujuće trube tišine.
