Niti jedna pouka iz prošlosti ne važi u Bosni i Hercegovini više od ‘Prvo su došli’ poznate izjave i provokativna pjesma o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast te politike “čišćenja” pojedinih društvenih grupa.
Suština ovoga je da su grupu po grupu mislećih ljudi odvodili, a da se niko nije bunio, ali na kraju kada dođu do vas, više nikog nije bilo da se pobuni.
Tako se sigurno danas osjeća većina ljubitelja nogometa i poštivaoca lika i djela legende Husrefa Musemića. Nikako ne opravdavajući njegovo ponašanje u kojem je, iznerviran sudijskim odlukama, psovao i emotivno reagirao, ne mogu se oteti utisku da bi kazna bila manja, da u naletu bijesa Musemić nije spomenuo i Vicu Zeljkovića.
Sestrića Milorada Dodika, nedodirljivog politički instaliranog predsjednika Nogometnog saveza BiH.
Da bismo bili do kraja jasni, moram ovdje kazati kako sistem radi. Bila je, sada već poprilično davna 2020. godina, kada je Patria objavila tekst pod naslovom ‘Fudbalski savez BiH kaznama promoviše fašizam i stvara nove zločince s tribina’.
Kolega Rasim Belko tada je kritički govorio o blagim kaznama prema klubovima čiji navijači veličaju ratne zločince, a dobiju jednake kazne kao klubovi čiji navijači bace petarde!? Pokušali smo tada objasniti da kazne od par hiljada KM i zabrana posjete na jednoj tribini ne da nisu dovoljne, nego su sramotne i vrijeđaju inteligenciju.
Sud u Mostaru osudio je moju medijsku kuću i autora na 10.000 KM (uredno smo ispoštovali presudu). Zamislite sud kažnjava za vrijednosni su autora. Slučaj je na Ustavnom sudu BiH, naša borba neće stati! Ići ćemo do Strazbura, jer nismo šutjeli, a nećemo šutjeti ni danas, kada se Musemić suočava sa kaznom kao da se fizički obračunao sa sudijom, a posebno jer su se već pojavile informacije o kršenju pravilnika, jer nisu prikupljene izjave od svih aktera!
No, šta je danas važno naučiti?
Da se od 2020. ništa nije promijenilo. Naš Nogometni savez BiH se vodi nekim čudnim motivima kod kažnjavanja i mi tapakamo u mraku.
Tako se onima koji odaju počast žrtvama genocida i onima koji negiraju genocid ističu jednake kazne.
Onima koji ističu simbole presuđenih paradržava odmjerava se ista kazna od nekoliko hiljada KM, a klubovima čiji navijači istaknu zastavu Armije RBiH, jedine međunarodno priznate vojske tokom agresije na BiH, oduzimaju se bodovi i rezultat se odlučuje za zelenim stolom.
Na kraju ostavljaju se ljudi bez egzistencije. Ali bitnije od svega važno je shvatiti da ne postoji područje života koje pobuđuje toliko strasti koliko odnos između političkih aktera i nogometa s jedne te građana i navijača, s druge strane.
Jer, iako nismo Južna Amerika ipak i kod nas je sport odavno segment političkog utjecaja i prelamanja različitih pitanja, čak ću se usuditi reći i do pitanja opstanka države.
U vrhu našeg fudbala su parlamentarci, pozicionirani i nepozicionirani stranački funkcioneri, a oni koji su s balunom znali sve daleko su fudbalskih terena i samo puki komentatori kako nam je stanje loše.
Zato se kod nas i prije početka prvenstva zna raspored prve četiri i posljednje četiri ekipe. Dakle, šampion, klubovi koji će se takmičiti u Evropi i oni koji idu u niži rang se znaju prije nego žrijeb odredi raspored. I zna to Husref Musemić i ono čemu svjedoči na terenima Bosne i Hercegovine neminovno je moralo zapaliti kratak fitilj Musemiću, koji kao legenda ne može gledati kako sudije kroje rezultat.
Kao što ni uprava FK Sarajevo prošle godine nije mogla gledati, pa je prekinula utakmicu protiv Borca. Kao što su se i brojni drugi klubovi žalili da su pokradeni, ali očito za razliku od Musemića niko nije imao smjelosti da targetira pravog krivca – Vicu Zeljkovića.
A Zeljković, zahvaljujući ustroju Saveza i onima koji tamo sjede mirno završava posao ubijanja bh. fudbala, kako reprezentativnog tako i klupskog.
Sport je u Bosni i Hercegovini postao sredstvo za širenje nacionalizma i ksenofobije.
Takvi događaji mogu eskalirati u nasilje, kako na tribinama, tako i izvan njih, što može imati šire političke i društvene posljedice. Svjedočimo tome u Mostaru, gdje Čović zaprijeti ‘nemirima na jugu’, a onda mjesecima poslije imamo niz fizičkih obračuna navijačih skupina.
Sport i politika su neraskidivo povezani na mnogo različitih načina. Dok sport može biti sredstvo za promociju mira i međunarodnog razumijevanja, također može biti arena za političke sukobe i izražavanje društvenih nezadovoljstava. Zna to Dodik, zna i Vico, a znaju i šute i oni od kojih se reakcija očekivala – probosanski, bošnjački antitalenti u upravi Saveza i ko zna više kakvim komisijama.
Zna i Husref, ali on ne može šutjeti, jer sve što pošteno gradi na temeljima vještina i znanja oni mu pokradu zahvaljujući korumpiranom sistemu sudija, disciplinaca, Izvršnog odbora i predsjednika Vice Zeljkovića.
Zato Husrefu hvala, jer svako ko digne glas protiv pošasti koja je napala najvažniju sporednu stvar je neka vrsta injekcije za pokušaj spašavanja bh. fudbala.
Piše: Amina Čorbo-Zećo Možda je Husref pretjerao, ali politika, Vico i savez drugačiji jezik ne razmiju!
