Napravite mi suzu na spomeniku.. Toliko mi je bio težak život, da mi treba suza…
Zadnjeg dana teške bremenite 2024. godine, napustila nas je Dubičanka Safija- Seka Hatipović i na groblju Urije u Bosanskoj Dubici u 77-oj godini života legla u kabur i ponovo se nakon 6 godina pridružila suprugu Ahmedu Hatipoviću. Kabur do kabura, uzdah do uzdaha.
U braku su proveli preko 50 godina i stekli troje djece, kćerke Merimu i Erminu i sina Mehmeda. Svi oni su odrasli porodični ljudi, neki od njih i pred penzijom. Tokom agresije na BiH i oni su kao mnogi Dubičani proveli 5 godina u Njemačkoj, a po povratku se nastanili u Hrvatskoj – Zagrebu i zavičajnoj Dubici. Njihova starija kćerka udana je za Mirsada Krivdića i žive u Španiji, a sin Mehmed i mlađa Ermina žive u Zagrebu. Ermina je udana za Zorana Galovca i imaju sina i kćerku. Mehmed je magistar komunikologije i radi u Zagrebu.
Hatipovića kuća u ul Nikole Luketića, koju Dubičanci znaju kao Petrinju, ostala je prazna, kao desetine ako ne i stotine kuća Dubičana koji su tokom rata izbjegli i raselili se širom svijeta.
Safiju Hatipović u Dubici su znali kako Seku. Kao Seku iz Binjačke. Njeno originalno rođeno ime ostalo je samo u rodnom listu i sada u izvodu iz matične knjige umrlih. Po završetku kursa krojenja i šivanja radila je do rata u TI “Knežopoljka” – Predioni, gdje je stekla radnu penziju. Uvijek je bila tiha, nenametljiva. Od nje niko nikad nije čuo da je povisila glas, čak i onda kada je to trebalo. Na radnom mjestu i u komšiluku svi su je cijenili i poštovali. Bila je draga svima, sarima i mladima.
Težak je bio Sekin život. Udala se rano, sa 17. godina. Radila je marljivo i predano. U kući, na zemlji, u fabrici…Brinula o porodici…Bila na usluzi i od pomoći svima. Pomagala komšijama, njegovala svekrvu Hidu, kad joj je njega bila potrebna. Djeca su je voljela, i ona njih, a najviše svoju praunučad.
Didi Asimu i dajđi Rasimu Bašiću napravila je spomenik, uredila mezare. Redovno je kontaktirala sa sinom od sestre, koji boravi u domu za nemoćne osobe u Fojnici, slala mu novac i pakete, i sve što mu je trebalo, a nekoliko puta mu je išla i u posjetu.
Mene, Zijada Bećirevića, i moju porodicu sa Hatipovićima vežu dugogodišnje veze. I moja žena r. Hatemina potiče iz porodice Hatipović. Ahmed je pisao pjesme i bio aktivan omladinac u Titovoj Jugoslaviji, kao i ja. Od tada smo drugovali. Radio je kao mesar i možda je jedini Dubičanac koji je završio pravo, a ni jedan dan nije radio kao pravnik. Živjeli smo u komšiluku, a dodatno nas je zbližilo i kumstvo. Redovo smo se obilazili, zajedno slavili nove godine i porodične jubileje, provodili godišnje odmore, kampovali kraj Une, u Kozari i na moru. Naša su djeca odrastala zajedno. Zato su mi njihova djeca ostala draga kao moja. I danas su naše veze čvrste, kao porodične.
Nakon Ahmedove smrti Seka je nastavila život u porodičnoj kući u Dubici. Povremeno je posjećivala svoju Erminu i Mehmeda u Zagrebu, a bila je i u Španiji, gradu Cartageni, kod starije kćerke Merime i zeta Mirsada. Zdravlje je nije najbolje služilo, ali se nije dala.
Zadnji dani Sekina života bili su više nego dramatični. Ponovo je na poziv kćerke 20.10. 2024. otputovala u Španiju. Nije se dobro osjećala, pa je zbog problema s bubrezima završila u hitnoj. Stanje se dodatno pogoršalo, pa je 28. decembra sa kćerkom Merimom i zetom Mirsadom krenula u Zagreb i odmah sa aerodroma sanitetskim kolima prebačena je u Vinogradsku bolnicu, gdje je preminula na rukama svoje kćerke Merime i Ermine. Na onaj bolji svijet preselila je u 77 godini života.
Kad su se svi radovali dolasku Nove godine porodice Hatipović,Tulić, Krivdić, Galovac, Subašić, Eminagić ali Bećirević bile su tužne i sjetne. Veliki je to gubitak za sviju. Malo je ljudi koji sa ovog svijeta odlaze uoči nove godine. Seki se to upravo dogodilo, tako brzo i neočekivano. Za njom sigurno žali njen komšiluk, njeni Dubičani. Među njima i njena prijateljica Atifa…Ona će nam svima nedostajati. A najviše svojoj porodici: sinu Mehmedu, kćerkama Merimi i Ermini, zetovima Mirsadu i Zoranu, unukama Enidi, Safiji, Meliti, uniku Damiru,…Svima koji za njom žale i tuguju.
Svojoj djeci je bila izvor života. Dar koji su oni znali cijeniti. Iz nje je zračila ljubav i dobrota, koje je nesebično darivala.
Uprkos svim nedaćama koje su je pratile, živjela je za ljubav i pjesmu. Uz blagi smiješak. Ali se ispod njenog osmijeha uvijek provlačila nit tuge. A koliko je ta nit bila duga i duboka najrječitije govore ove njene riječi:
“Napravite mi suzu na spomeniku…Toliko mi je bio težak život, da mi treba suza”…
Među Dubičanima koji su došli na Sekin posljednji ispraćaj bio je veliki broj Zagrepčana, porodičnih prijatelja, Berka Sedić, Mensura Vojniković, i Mehmedove radne kolege..
Sekina je posebna vrlina bila da čini ljudima dobro, u kojem nje nema. Samo iz ljubavi, bez interesa. Zato ćemo je pamtiti samo po dobru.
Molim dragog Allaha da našoj Seki podari dobri džennet, a porodici, rodbini i prijateljima sabur.
Burlington, 5.1.2025 Zijad Bećirević
