Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Odlučio sam da u sklopu 48. Plavskih književnih susreta i 23. Likovne kolonije „Plavsko jezero“ krenem na jedno posebno putovanje. Svaka posjeta Plavu otvara novu stranicu u mom unutrašnjem dnevniku, jer ljepote ovoga kraja ne staju samo u pejzažima one se prenose kroz ljude, kroz njihove riječi, osmijehe i običaje. A riječ, vjerujem, jeste najljepši i najpouzdaniji put među ljudima. Jutro me dočekalo sa snijegom koji se polako spuštao niz obronke Prokletija i Visitora. U tom bijelom vihoru činilo se da priroda sama crta nove putanje, pokazujući mi da svako putovanje ovđe ima i neki skriveni smisao. Jeline krošnje, umotane u sniježne obrise, stajale su kao nijemi stražari, dok je Plavsko jezero, mirno i spokojno, u svom gorskom ogledalu sabiralo čitave svjetove priča utihnule u prošlosti i one što se bude s prvim zracima novog dana.
Uputih se svojim vozilom ka Budevicama. Put može voditi dvjema stranama preko Plava, Vardišta i sve do Budevica, ili drugim pravcem: Plav – Vojno selo – Hakanje – Budovice. Osam kilometara puta ovdje čuva trenutak, i priču utkanu u kamen i zemlju. To su putevi koje su ljudi ovoga kraja sami trasirali i održavali jedni vlastitim sredstvima, drugi u saradnji s opštinom i vrijednim potomocima i porodicama Feratovićima. U svakoj stazi osjeća se upornost, složnost i privrženost rodnom kraju. Dočekuje me vedra starina, Šefkija (Isljamov) Feratović, zajedno sa svojom suprugom Selvijom (Ademovom) rođenom Šoškić. Njih dvoje, dragi i srdačni ljudi, dočekali su me u svom toplom domu u kojem se pažnja i entuzijazam osjećaju na svakom koraku. Dok pored kamina plamenovi plešu u ritmu pahulja, rađa se priča o njihovom životu, onako kako je izgovara Šefkija, sjećajući se svojih koraka i puteva koje je prošao.
Rođen 1947. godine, Šefkija je otišao na školovanje 1959. u Vitomiricu kod Peći, kod ujaka Hasiba Šaljanina. U Vitomirici je 23. oktobra 1961. godine pošao u sedmi razred osnovne škole. Nakon završene osnovne škole, odlučio je da nastavi obrazovanje u Poljoprivrednoj srednjoj školi „Mileva Vuković“, koja je u to vrijeme važila za veoma popularnu i perspektivnu ustanovu. Poslije toga uslijedilo je studiranje na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu, gdje je stekao znanje koje će ga odvesti u bogatu profesionalnu karijeru.
Prvi radni angažman imao je u firmi „Progres“ iz Prizrena, u poljoprivrednom kombinatu i Poljoprivredno-industrijskom dobru u Orahovcu. Kao pripravnik proveo je svega tri mjeseca, a već zatim postao rukovodilac velikog vinogradarskog pogona. Nakon dvije godine prešao je u Biotehnički institut u Peći, đe će provesti naredne 23 godine. Paralelno, od 1980. godine radio je i na Poljoprivrednom fakultetu u Prištini, sve do 25. marta 1999. godine. „I da ponovo biram, izabrao bih isti posao, iste ljude i isti komšiluk,“ kaže Šefkija sa osmijehom koji otkriva mirnu sigurnost čovjeka zadovoljnog svojim putem. Kao priznanje za svoj rad, od instituta je odmah dobio dvosobni stan, jer su ga prepoznali kao dobar i vrijedan kadar. Godine 1978. oženio se Selvijom – Sekom, sa kojom je zasnovao porodicu i dobio trojicu sinova: Faruka, Fuada i Fahida, sve rođene u Peći. S ponosom govori o porodici i vremenu provedenom na Kosovu, jer do 1980. godine, kako sam kaže, „to su bili idealni uslovi za život i rad.“ Tek poslije toga počela su politička previranja koja su donijela nemir i nesigurnost. Naša kuća u Peći i danas čuva uspomene na smijeh djece, miris hljeba iz peći i dane koji su oblikovali našu porodicu. Na Kosovu sam živio i poštovao sve narode – Albance, Bošnjake, Srbe, Gorance i Crnogorce – jer sa svima njima sam dijelio i dobro i teško, radost i brigu, svakodnevicu i praznik. Uvijek sam vjerovao da čovjekovu veličinu ne određuje samo ono što posjeduje, već prije svega njegova spremnost da u drugome vidi čovjeka, da pruži ruku, da poštuje različitost i da u prijateljstvu traži smisao života. Čovjek je, zapravo, velik onoliko koliko je u stanju da voli i razumije druge, da im se raduje i da s njima dijeli i hljeb i riječ i sudbinu.
Šefkija u svom razgovoru nastavlja: „Život nam piše romane, ali i sudbine. Od nekih se ne može pobjeći, a neke nas iznenade i pronađu i kada ih ne tražimo. Nažalost, rat koji je izbio 25. marta 1999. godine natjerao me da se vratim u rodni Plav. Tog dana, dolaskom u svoj kraj, zatekao sam surovu stvarnost nije bilo ni kuće, ni kućišta. Utočište sam pronašao kod majke Ferke, đe sam započeo novi život. Sa suprugom Selvijom otvorio sam poljoprivrednu apoteku i zajedno smo vrijedno radili. Na očevo imanje u rodnim Budovicama vratio sam se kao agronom, želeći da, i u skromnim uslovima, organizujem poljoprivrednu proizvodnju oglednog tipa. Postao sam veliki pobornik uzgoja autohtonih sorti voća, jer sam vjerovao da u njima leži i identitet i budućnost našeg kraja. Na svom posjedu posadio sam i brižno održavam 42 različite autohtone sorte voćaka. Mladima sam uvijek nesebično davao uputstva i savjete nikada nijesam uzeo novac da bih nekom orezao ili pregledao voćke. Dobru riječ, pravi savjet i iskreno ohrabrenje smatrao sam najvećim ulaganjem u budućnost. Tako sam, bez rezerve, pomagao ne samo Plavljanima, nego i ljudima iz čitavog Polimlja. Jer struku i nauku sam pratio cijelog života, vjerujući da znanje ima smisla jedino onda kada se dijeli. Kao prvi školovani čovjek iz svog sela, kasnije i magistrant, želio sam svojim primjerom da pokažem da se rad, upornost i obrazovanje isplate i da upravo oni mogu postati najveće bogatstvo jedne zajednice.“
Vrijedna supruga Selvija – Seka, domaćica vedrog duha i širokog osmijeha, dočekuje me s onom posebnom toplinom koja se rijetko sreće. Na trpezi priprema domaću pitu i pogaču, onako kako su to radile generacije žena prije nje unoseći u svako jelo dio srca i dobrote. Dok mi u razgovoru, uz smijeh i lagani predah, nastavljamo priču, kućom se šire mirisi starih, zavičajnih jela pripremljenih za gosta – musafira. Na stolu, pored pite i pogače, zasjale su i svježe ubrane crvene jabuke, čija rumena boja podsjeća na djetinjstvo i jeseni provedene u voćnjacima podno Prokletija. Snijeg, koji je još uvijek počivao na granama stabla s kojeg su ubrani plodovi, davao je prizoru posebnu ljepotu spoj zime i jeseni.
Šefkija sa ponosom govori o svojoj porodici. Dva sina su završila Ekonomski fakultet, a njihov uspjeh doživljava kao ličnu nagradu i potvrdu životnog truda. S ponosom pominje i snahe – Aminu, rođenu Markišić, Nisu Musić i Adisu, rođenu Pupović sve tri visokobrazovane žene koje danas krase porodicu Feratović. Njegova unučad su pravo bogatstvo: Bakir, Esma, Kenan, Almedina, Emin, Eldin, Emina, Dženan, Lejla i Hana. Svako ime izgovara sa toplinom, kao da iza njega stoji posebna priča i nada. Prisjeća se svog djetinjstva i majke, Ferke, koja je rodila dvanaestoro djece, u vremenu kada je život bio pun odricanja, ali i ispunjen vječitom borbom. Doživjela je da devetoro njih oženi i uda, što je za nju bio najveći životni ponos.
„Uslovi života u našem djetinjstvu i današnji život ne mogu se porediti,“ kaže Šefkija, „to je jednostavno neuporedivo. Danas se živi mnogo bolje viši je nivo obrazovanja, materijalni status i izvjesna sigurnost.“
Ipak, nije sve svijetlo. Sa tugom govori o selu Budovice, koje je nekada vrvjelo životom. Danas, tokom cijele godine, opstaje samo jedno domaćinstvo, dok ih je nekada bilo trideset. Većina mještana iselila je u Sjedinjene Američke Države, đe su našli sigurnost i posao. Ipak, svake godine, naročito ljeti, oni se vraćaju svom zavičaju, obnavljaju kuće, grade nove, oživljavaju stare staze i dvorišta. Tako Budovice, iako „spavaju“ tokom zime, svake godine ponovo prodišu tokom ljeta u vrijeme odmora, posjeta i nostalgije. Šefkija se sjeća i ističe: „U Budovicama su oduvijek živjeli samo Feratovići, i nikada niko drugi. Ta posebna monolitnost, to trajanje jednog plemena kroz vijekove, čini selo neobičnim i posebnim.Mi smo znali da čuvamo svoje ime, svoje ognjište i svoje običaje,“ kaže on, a u tim riječima odjekuje i ponos i čežnja. U tom toplom domu, đe se mirisi domaće pite miješaju s uspomenama i pričama, đe jabuke još mirišu na snijegom okovane grane, jasno je da svaki kamen, svaka staza i svaka kuća nosi u sebi tragove ljudi koji su umjeli da vole svoj kraj, da ga napuste kada je moralo, ali i da mu se uvijek vraćaju.
Šefkija se sa sjetom i čežnjom prisjeća svog djetinjstva i mladalačkih dana, pa nam, dok vatra pucketa u ognjištu, a pogled se pruža ka Plavskom jezeru, priča o životu kakav se nekada vodio u Budovicama. „Isključivo smo se bavili poljoprivredom i stočarstvom,“ započinje, a glas mu poprima ton pripovjedača koji vraća slike iz daleke prošlosti. „Naše kuće su živjele od zemlje, od njiva na kojima smo sijali kukuruz i krompir. Kukuruz je bio mjera bogatstva. Smatralo se da onaj domaćin koji ima kukuruza (kolomboća) dovoljno da preživi do naredne sjetve da ima kukuruza do novoga taj je već bio bogat čovjek. Takvu proizvodnju je imao i moj otac, i zato smo znali šta znači sigurnost i šta znači rad.“
Od stočarstva su, kaže, najviše držali ovce, goveda i konje. Ovce su davale mlijeko, sir i meso, a konji vrijedni pomagači i u poslu i u putovanju. Tržište je bilo skromno pijace u Plavu i Gusinju, đe se prodavalo ono što je višak, a kupovalo ono što se nije moglo proizvesti kod kuće. „Nijesmo imali mnogo,“ dodaje, „ali ono što smo imali bilo je naše, zarađeno znojem i poštenim radom.“.
Za trenutak zastane, pa pogledom obuhvati mlađe prisutne, kao da im se obraća iz srca, iz iskustva koje je mukotrpno ali dragocjeno: „Mladima bih poručio da se obrazuju, da stiču znanje i da ne zaborave rad. Obrazovanje, posao i rad to je recept za dobar život. Sve drugo dolazi i prolazi, ali čovjek koji zna i koji radi, taj uvijek ima i put i hljeb pred sobom.
U tim riječima osjeća se i snaga života u Budovicama, ali i mudrost čovjeka koji je prošao kroz iskušenja i ostao vjeran svojim korijenima. Dok priča, kao da pred nama oživljavaju slike polja kukuruza koje se talasa pod vjetrom, planinskih pašnjaka po kojima pasu ovce i skromnih pijaca u Plavu i Gusinju đe se razmjenjuju plodovi rada, osmijesi i pozdravi ljudi. To su slike jednog vremena koje je ostalu u sječanjima ali i dalje živi kod onih onih koji ga nose u srcu.
Na trenutak zastajemo dok domaćica, vedra i dostojanstvena Selvija – Seka Feratović, iznosi posluženje. Sjeda pored Šefkije, i kao da želi da i njen glas, ne manje vrijedan, bude dio ove priče. „Rođena sam u Peći,“ započinje, „u porodici Adema Šoškića, porijeklom iz Ulotine. Bilo nas je sedmoro djece dva brata i pet sestara. Završila sam srednju ekonomsku školu i čitav svoj radni vijek provela u trgovini. To je bio posao koji sam voljela, i da ponovo biram, opet bih ga radila.“
Godine 1978. jedan slučajni susret pretvorio se u brak koji traje već 47 godina. „Kad živiš sa muškarcima a ja sam, eto, bila žena među njima moraš biti jaka. Naučiš da budeš i stub i oslonac, i prijatelj i domaćica, i rame i osmjeh. Podržavala sam maksimalno svoju porodicu, i to je bio moj najveći zadatak i moja najveća sreća.“ Prisjeća se i Kosova, života u Peći, grada koji joj i danas zauzima posebno mjesto u srcu. „U Peći je bio lijep život. Lijepo smo se slagali sa svim komšijama, bez obzira na vjeru ili naciju. Naša porodica je živjela u samom centru Peći. To je bio veliki trgovački centar, kako onda, tako i danas. Grad pun života, boja i mirisa pijace, trgovačkih radnji i ljudskog žamora. Peć je uvijek imala neku toplinu i snagu koja se pamti.“ Dok govori, oči joj zasijaju kada pomene sinove i unučad. „Najponosnija sam na njih,“ kaže umilno, ali odlučno, „jer sve što smo radili, sve što smo žrtvovali, sve što smo izdržali, imalo je smisla tek onda kada smo viđeli da naša djeca idu dalje, da se školuju, obrazuju i stvaraju svoje porodice. Oni su naše najveće blago, a unučad naš ponos i naša radost.“
U tim riječima, izgovorenim jednostavno i iskreno, ima nečega što daje snagu cijeloj priči. Selvija je supruga, majka i domaćica ona je snažni stub ove porodice, žena koja je sve podnijela i sve iznijela, žena koja je čuvala toplinu doma i vjeru u bolje sjutra. Njena priča, ispričana skromno, nosi duboku poruku da je ljubav u porodici i međusobna podrška najveće bogatstvo, i da snaga žene često ostane skrivena ali bez nje nijedna kuća, nijedna porodica, ne bi mogla opstati.
FUADOVA VIZIJA TURIZAM KAO NASLJEĐE I BUDUĆNOST
Nakon što je domaćinska priča Šefkije i Selvije dobila svoj poseban ton, u nju ulazi i sin Fuad Feratović, čovjek koji svojim primjerom pokazuje kako nova generacija u Plavu pronalazi put da spoji tradiciju i savremene potrebe.
Fuad danas radi u Opštini Plav kao samostalni savjetnik za investicije, ali njegova prava ljubav jeste turizam i očuvanje nasljeđa. S ponosom govori o prvom zasadu voća iz 2015. godine, koji je bio temelj za dalji razvoj porodičnog posla. „Na svom imanju gajimo i čuvamo stare, autohtone sorte voća jabuke, kruške, šljive jer one nijesu samo hrana, i užitak već bogastvo naše tradicije.. To je baština naših predaka, i želim da je ostavim svojoj đeci i unučadi,“ kaže Fuad, a u njegovom glasu osjeća se i ponos i odgovornost.
Njegova ideja o razvoju turizma nije podrazumijevala samo zidanje kuća i apartmana. Godine 2019, zajedno sa prijateljem Semirom Kardovićem, koga doživljava kao rođenog brata, podigao je prve tri vikendice. Polako, ali sigurno, priča je počela da se stvara. Prvi gosti došli su već 2020. godine, među njima i Mirza Krcić, tadašnji direktor Turističke organizacije Kotor. Ono što je počelo sa deset kreveta danas je porodični kompleks sa četiri turistička objekta, a peti je u izgradnji. Ukupni kapacitet sada broji 22 ležaja. Kompleks su nazvali „Grandfather’s Place – Đedovina“, jer, kako kaže Fuad, „bez djedovine nema ni budućnosti.“ Tu se dočekuju turisti iz svih krajeva svijeta od Crne Gore i Balkana, pa sve do Evrope, Amerike, pa čak i daleke Aljaske. „Goste najviše oduševljava naše gostoprimstvo, priroda, domaća hrana i priča o starim ćilimima koji krase naše prostore. Svaka soba, svaki kutak odiše tradicijom. To je susret sa duhom Plava.“
Posebnu vrijednost daju knjizi utisaka. U njoj su zabilježene riječi gostiju koji se vraćaju ili šalju prijatelje. „Nema većeg priznanja,“ kaže Fuad, „nego kada gosti napišu da se ovđe osjećaju kao kod kuće. Neki dolaze po preporuci, a mnogi se vraćaju već nekoliko godina. To je ono što nas pokreće.“ Sezona traje oko pet mjeseci, a gosti ostaju u prosjeku od tri noćenja do deset dana. Međutim, pravi značaj ovog posla Fuad vidi u nečemu drugom: „Naša misija nije samo turizam, već i očuvanje stanovništva, istorije i tradicije. Ako porodica ostane, ostat će i selo, i grad, i narod. Kroz ovakav posao mi barem usporavamo migracije, vraćamo život u Budovice.“
S ponosom dodaje: „Plav je danas mnogo ljepši, perspektivniji i moderniji nego što je bio ranije. Planine koje ga okružuju daju mu posebnu snagu, a ljudi koji se vraćaju u svoj kraj unose novu energiju. Samo ove godine u Budovicama je podignuto pet novih kuća to je znak da selo živi.“ Za kraj, Fuad se prisjeća riječi jednog mještanina koje najbolje opisuju duh povratka „Moj otac je otišao u Ameriku da bi živio bolje. A ja danas razmišljam da se vratim iz Amerike u Plav – da bih živio bolje.“
„Prije dvadeset godina,“ kaže Fuad, „savjetovao bih mladima da idu. Danas im kažem: ostanite i opstajte. A onima koji su otišli vratite se. Crna Gora je postala lijepo mjesto za život. Imamo sve preduslove da budemo mala Švajcarska. Samo trebamo imati jasnu viziju i pretvoriti je u stvarnost.“
Kada se kroči u bungalove Feratovića, prvi utisak nije luksuz nego toplina doma. Zidovi obloženi drvetom odišu jednostavnošću i prirodnošću, kao da su dio šume koja se spušta sa Prokletija. Svaka greda i svaka daska nose u sebi miris planine, podsjećajući gosta da boravi u srcu prirode. Podove krase stari ćilimi, naslijeđeni iz porodice ili pažljivo pronađeni na zaboravljenim tavanima i pijacama. Njihove šare govore jezikom prošlih vremena crveni, plavi i zeleni ornamenti pričaju o rukama koje su ih tkale, o dugim zimama i druženjima uz ognjište. „Htjeli smo da naši gosti, dok borave kod nas, osjete duh tradicije, da vide kako su naši stari živjeli i šta su ostavili iza sebe,“ objašnjava Fuad.
Namještaj je izrađen većinom od punog drveta, jednostavan, ali postojan, kao da pripada vremenu kada se pravilo da traje generacijama. Na policama stoje rukotvorine: grnčarija, drvene kašike, bakarni sudovi, a ponegdje i stara fotografija u crno-bijeloj tehnici koja čuva lice predaka. Sve to daje bungalovima posebnu toplinu i čini ih jedinstvenim mjestom gdje se turist ne osjeća kao stranac, nego kao gost u kući. U uglu svake sobe nalazi se i poneka knjiga zbirka pjesama, putopis o Plavu ili monografija o Prokletijama. Gosti rado posežu za njima, jer dok pročitaju nekoliko stranica i podignu pogled kroz prozor, vide pejzaž koji se poklapa s riječima na papiru. A kroz prozor se pruža prizor koji ostavlja bez daha Plavsko jezero, mirno i spokojno, ogleda u sebi vrhove Visitora i Prokletija. U jutarnjoj izmaglici čini se kao da voda i planina dišu istim plućima, a predvečerje donosi odsjaj sunca na površini, nalik zlatnoj prostirci. „Nijedan luksuzni hotel ne može pružiti takvu sliku,“ kaže Fuad, „jer ovo je emocija.“
Gostima je obezbijeđena i knjiga utisaka, u kojoj oni, uz par riječi, ostavljaju i dio svojih osjećaja. Tu su poruke iz raznih krajeva svijeta: od Skandinavije do Turske, od Amerike do Aljaske. Neki pišu o hrani, neki o miru i samoći, mnogi o gostoprimstvu. A najljepše riječi uvijek govore o osjećaju da su ovdje bili primljeni kao porodica. „To je ono što nas raduje,“ kaže Fuad, dok pažljivo okreće stranice knjige. „Kada vidimo da se ljudi vraćaju, kada nam napišu da nikad nijesu osjetili ovakvu bliskost, znamo da smo na pravom putu. Jer turizam je osmijeh, razgovor, zalogaj domaće pite i priča uz kamin.“
I zaista, u ovom kraju đe planine stoje kao drevni čuvari, a jezero sakriva priče o prošlim vremenima, svaki bungalov Feratovića postaje svojevrsna vremenska dimenzija. To je susret sa tradicijom, povratak jednostavnosti, dodir s prirodom i podsjetnik da je porodica, baš kao i stara kuća, temelj svakog opstanka.
Na kraju ovog nezaboravnog druženja, nakon višečasovnog razgovora, toplog posluženja i priča koje se pamte, moji dragi Feratovići su me ispratili sa osmijehom i riječima koje griju dušu. Na ramenu mi je ostala ruksak, težak, ali dragocjen prepun domaćih jabuka, onih rumenih plodova koje su sami ubrali u svom voćnjaku. Ljepši poklon nijesam mogao dobiti. Te jabuke su plodovi zemlje, ali i miris djetinjstva, dah prošlih vremena i simbol postojanosti jednog kraja i jedne porodice. Dok napuštam njihovu kuću, razmišljam kako se u tim jednostavnim darovima krije najveća istina da čovjeka ne čini bogatim ono što ima, već ono što nesebično daje. Jabuke iz Budovica, mirisne i slatke, nose u sebi sve priče o životnim i muhadžirskim mukama, ali i o istrajnosti i vjeri u ljepšu budućnost. I zato, dok se spuštam niz put ka Plavu, znam da ova priča ostaje u meni kao pouka da pravi dom nije kuća (kula) od kamena ni zemlja pod nogama, već ljudi koji te dočekaju raširenih ruku i isprate ruksakom punim jabuka. A to je bogatstvo veće od svakog drugog.
3. oktobar 2025. godine.
