( Osvrt na “Starostavne legende i priče novopazarskog kraja”)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Kada je Elijas Rebronja objavio monografiju 100 legendi i priča iz starog Pazara, mnogi su shvatili da je time učinio nešto što nadilazi književni čin on je otvorio zaboravljene odaje jednog prostora čija se prošlost ne nalazi samo u dokumentima, nego u pripovijedanju i pričanju. Ta knjiga bila je prvi sveobuhvatni pokušaj da se sabere ono što se stoljećima prenosilo na ognjištima, u sijelima, na katunima, pod visokim nebom Peštera, u mahalama Novog Pazara i selima Raške, u karavanskim hanovima, u bogumilskim ćelijama i na zidinama Jeleča. Bio je to početni korak ka rekonstruisanju unutrašnje istorije jednog kraja, one koja se ośeća u duhu ljudi, u jeziku i u svakodnevnim običajima. Objavljivanjem nove monografije, “Starostavne legende i priče novopazarskog kraja” Rebronja je potvrdio da njegov rad nije trenutni poduhvat, nego kulturna misija. On je nastavio ono što rade ozbiljne institucije koje razumiju da se kulturna baština ne čuva sama od sebe. On zna da se priče gube mnogo brže nego što se pretpostavlja, da nestaju sa smrću kazivača, da se zaborave kada “nestane” ognjište, kad se napuste katuni, kad đeca odu u gradove, kad se Pešter isprazni i utihne. Zato je ova (druga) knjiga dublji, razgranatiji, sadržajniji patos jedne zajednice. Zajedno činć jedinstvenu arhivu narodne duše. Iako se u Rebronjinim monografijama zajedno pojavljuju legende i priče, važno je naglasiti njihovu razliku i ulogu. Priče su u odnosu na legende, najčešće bliže svakodnevici one govore o gradskim običajima, o smiješnim dogodovštinama, o porodičnim predanjima, o trgovcima, zanatlijama, putnicima i neobičnim susretima. Priče pamte duh vremena način života, govor, navike, sitne mudrosti i velike dośetke koje oblikuju mentalitet jednog kraja. One su dragocjene jer čuvaju „mali svijet“ običnih ljudi.
Ali dok priče bilježe život onako kako je bio, legende ga tumače onako kako ih je narod ośećao. Zato se u ovom eseju više bavim legendama u njima se ogleda simbolički, mitopoetički i duhovni sloj prostora, ono što nadilazi svakodnevicu i postaje arhetip. Priče daju boju legende daju dubinu. Priče su trenutak legende su trajanje. Priče čuvaju navike legende čuvaju smisao. Upravo zato Rebronjin rad pokazuje koliko je važno sačuvati oba segmenta priče da bismo razumjeli ljude, legende da bismo razumjeli dušu koju ti ljudi nose.
Zašto su legende toliko važne? Odgovor se ne može dati jednostavno. Legende su najstariji oblik znanja (kazivanja) jednog naroda. One su, za razliku od istorijskih zapisa, koje pišu pobjednici ili moćnici, nastajale u narodu i prenosile se kroz generacije kao instrument preživljavanja. U njima se sačuvala mudrost, tumačenje prirodnih pojava, moralni koncepti, kolektivni strahovi i nadanja. Njih su pamtili oni koji nijesu znali da pišu, ali su znali da misle i da pamte bolje nego što bi to učinio bilo koji pergament. Legende su govorile o tome šta treba činiti kad nestane dijete, kad se izgubi stoka, kad voda presuši, kad vjetrovi nose nesreću, kad se ljudima javi nešto što ne mogu objasniti. One su davale smisao svijetu.
Prenosile su se na različite načine. Ognjište je bilo prva institucija kulture. Tu se okupljala porodica, tu su stariji govorili, a mlađi učili da slušaju. Sijela su bila drugi dom priče noćna okupljanja u selima Novog Pazara, Raške, Tutina, Sjenice. Priče su prelazile s jedne kuće na drugu, sa sela na selo, često se mijenjale, rasle, poprimale nove oblike. Katuni su bili posebna pozornica pamćenja pastiri na Pešteru, daleko od naselja, živjeli su u pejzažu koji je sam proizvodio legende. Oni su poznavali stijene na kojima se vila pojavljuje, izvore oko kojih se događaju čuda, mjesta đe se čuju koraci nevidljivih bića. Legende su se prenosile i u karavanskim hanovima preko putnika koji su prelazili trgovačke puteve od Skadra, Prizrena, Sarajeva i Istanbula. Pešter je posebno bogat predanjima jer su njegovi stanovnici oduvijek živjeli u blizini prirodnih sila koje je teško objasniti bez simbolike.
Rebronjina nova knjiga strukturirana je u IX poglavlja, što nije samo tehnička podjela nego duboka, promišljena arhitektonska osovina. Svako poglavlje predstavlja jedan etnos narodnog pamćenja, kao da čitalac kopa arheološku iskopinu duše jednog kraja. Od najstarijih vremena do savremenog doba, tih devet poglavlja oblikuju devet vjekova, devet svjetova, devet istina jedne zemlje sandžačke, raške, pešterske, novopazarske.
Prvo poglavlje Prvo poglavlje otvara vrata najdubljim predanjima novopazarskog, raškog i pešterskog kraja onima koja su starija od svakog zapisa, od svake države i od svakog naroda koji je ovim prostorima prolazio. U tim legendama čuva se vrijeme kada su prirodne pojave imale značenje, kada su izvori bili svete tačke, a stijene mjesta na kojima se čovjek susreće s nevidljivim silama. Tu su tragovi vjerovanja o vilama koje se ukazuju u brestovima, o magijskim biljkama koje spajaju ili razdvajaju sudbine, o vodi koja liječi ili kažnjava, o pejzažu koji ima dušu. U ovoj dionici knjige prepoznaje se arhaični sloj, najbliži mitskoj svijesti. Priče o lasici koja donosi nesreću, o maziji kao sudu pravde, o travkama koje otkrivaju ljubav ili izdaju sve to śedoči o narodu koji je živio u bliskosti s prirodom i tumačio je kao produžetak svoje sudbine. Pešter, sa svojom širinom i mirom, uvijek je bio najplodnije tlo za takve predstave. Legende ovog poglavlja ne pripovijedaju istoriju, već kosmologiju kraja govore o svijetu prije svijeta, o odnosu ljudi i sila koje su smatrali višim od sebe. One su temelj na kojem počiva sve kasnije narodno pamćenje.
Drugo poglavlje donosi bogatstvo srednjovjekovnih legendi u kojima se istorijski likovi stapaju sa narodnim tumačenjem njihove sudbine, oblikujući prošlost koja i danas djeluje živo i prisutno. U centru stoji Relja od Pazara, prikazan kao junak neustrašivosti i moralne čistoće. Njegove legende govore o tome da herojstvo ne proizlazi iz plemstva, već iz karaktera, a posebno je upečatljiva priča u kojoj kažnjava prekršenu zakletvu bacanjem nevjeste u rijeku ne kao čin brutalnosti, nego kao izraz strogog moralnog poretka zajednice. Marko Kraljević, jedan od najpoznatijih junaka južnoslovenskih predanja, u novopazarskoj tradiciji doživljava svoj simbolički kraj kada gubi snagu pred đetetom koje mu probija dlan. Tim činom narod označava smjenu epoha vrijeme nadljudskih junaka ustupa mjesto novim vrijednostima. U istom duhu tumači se i legenda o odlasku Vlaha iz Pazara, kojom narod objašnjava velike seobe kao posljedicu narušene ravnoteže u zajednici. Značajno mjesto u ovom poglavlju ima i Alija Đerzelez, čiji lik prelazi granicu između epskog junaka i zaštitnika običnog čovjeka. Njegova pobjeda nad aždahom predstavlja trijumf pravde i hrabrosti, ali i potrebu naroda da u nemirnim vremenima pronađe simbol sigurnosti.
Jeleč ili Jelača, kako ga narod naziva pojavljuje se kao čuvar stare Raške, prostor đe kralj Dragutin, prema predanju, pada sa konja i slama nogu. Ta priča nije samo istorijska epizoda, već moralna opomena o granici ljudske ambicije. Još snažniji ton nosi predanje o nesreći koja je zadesila porodicu zbog oskrnavljenih moštiju kralja Dragutina, ukazujući na duboko utkano poštovanje prema svetim ostacima. Srednjovjekovna duhovnost ogleda se i u legendi o Vukanovom jevanđelju, pisanom u pećini iznad Gradine, koja naglašava svetost znanja i pismenosti u vremenu kada su knjige bile rijetkost. Pojavljuju se i predanja o knezu Stefanu Lazareviću i njegovom odnosu prema dubrovačkoj trgovini, zatim dvije priče o Rastku Nemanjiću njegovom rođenju i vezi sa selom Miščiće koje Svetog Savu prikazuju kao dijete ovoga kraja, ne samo kao velikog duhovnika.
Stefan Nemanja zauzima posebno mjesto u ovom poglavlju narodne priče prate njegovu mladost, tumače Smilov laz i Sudsko Selo, govore o kovanju metalnog novca u Kovačima i o zavjetu kojim su podignuti Đurđevi Stupovi. Legenda o rođenju Miloša Obilića u Tenkovu pokazuje kako narod usvaja epske figure kao dio vlastitog identiteta. A možda najneobičnija je priča o Keltskom krstu ispod Đurđevih Stupova, je dokaz da ovaj prostor čuva slojeve mnogo starije od hrišćanstva, starije čak i od slovenske prisutnosti. Sve ove legende zajedno ne grade samo sliku srednjeg vijeka, već otkrivaju način na koji je narod Novog Pazara, Raške, Peštera i cijelog Sandžaka vidio sebe i svoje vrijeme. To nije istorija koju su pisali vladari, već istorija koju su oblikovali ljud oni koji su radili, strahovali, sačinjavali zajednicu i prenosili priče generacijama koje dolaze.
Treće poglavlje legendi Treće poglavlje donosi predanja iz osmanskog vremena, perioda u kome Novi Pazar stiče svoje prepoznatljivo urbano, trgovačko i multikulturno lice. U središtu ovih legendi stoji Isa-beg Ishaković, osnivač grada, čija se figura u narodnoj predaji uzdiže do simboličkog graditelja jedne nove kulture. On nije samo osnivač hamama, mostova i dućana, već čovjek koji, u narodnom kazivanju, dovodi ljekare iz Dubrovnika, otvara vrata trgovcima iz dalekih mjesta i postavlja temelje grada u kojem će se miješati jezici, vjere i zanati. U tim pričama Novi Pazar se ne doživljava kao periferna kasaba, već kao trgovački centar na vetrometini Istoka i Zapada, mjesto u koje se ulazi sa nadom, strahom ili ambicijom — ali uvijek sa sviješću da se ulazi u grad koji ima dušu.
Predanja ovog poglavlja oblikuju Novi Pazar kao mjesto čudesnih susreta i neobičnih običaja. Govori se o Hadžetu, brdu želja, gdje se čovjek obraća silama koje su jednako stare kao i pejzaž o mahalama koje su dobile ime po strancima koji su ostavili trag na grad o čudnim izvorima koji se zastide ženske skromnosti, o vodama koje krijepe ne samo tijelo već i dušu. U tim pričama ljudsko i natprirodno stoje jedno uz drugo na Trojan gradu Đurđe ubija aždahu, Perun udara gromovima kao odjek starijih vjerovanja, a ptice prenose poruke bogova, podśećajući da se stari mitski slojevi imaju svoju snagu. Iza svega stoji narod koji zna da u svakodnevici postoji nešto što se ne može objasniti samo razumom. Ovo poglavlje čuva i sjećanja na neobične običaje i društvena pravila koja su oblikovala život grada. U legendama se pripovijeda o vremenu kada je ispijanje kafe bilo zabranjeno kada se đevojka nije mogla udati ukoliko nije znala napraviti mantije kada je liječenje strave imalo gotovo ritualni značaj kada se čaršijom prolomio zvuk konjskih kopita jači od svadbarskih bubnjeva. Dotaknut je i trag starijih civilizacija Kelti koji svojim znanjem hrane stoku brestom, mještani koji daju godišnje štitove kao da u njima živi drevna vojnička duša, brda i rijeke koje nose ostatke predhrišćanske simbolike. Sve to śedoči da se Novi Pazar ne može razumjeti samo kroz faktografiju njegov duh oblikovan je jednako kroz događaje kao i kroz kazivanja.
Treće poglavlje pokazuje Novi Pazar kao grad koji se izgrađuje u slojevima na temelju starijih vjerovanja, na uticajima pridošlica, na pravilima koja određuje carstvo, ali i na nepisanim zakonima koje narod sam stvara i čuva. U takvoj sredini legende su ključ za razumijevanje jednog vremena i prostora u kojem se stalno susreću različiti svjetovi. Zato predanja iz ovog poglavlja ne prikazuju samo život osmanskog grada, već raslojeni identitet naroda koji je znao da na raskrsnici civilizacija izgradi vlastitu posebnost. Novi Pazar se u njima pojavljuje kao mjesto đe se izmjenjuju strahovi i radosti, mudrost i lakovjernost, svakodnevni život i neobjašnjive pojave. To je grad koji diše između tradicije i promjene i upravo u toj napetosti nastaje njegova legenda.
Četvrto poglavlje donosi predanja o vremenu kada je Novi Pazar već postao važna tačka na mapi Carstva, grad u kojem se ośeća blizina sultanskih odluka, dvorskih ceremonija i velikih državnih tokova. U tim legendama pojavljuje se trenutak koji narod posebno pamti onaj kada je Ishak-beg podigao svoj šator kraj Raške. Taj prizor u predanju postaje v simboličko zacrtavanje budućeg grada trenutak kada se prostor bira ne zbog sudbine. Od tog časa, priče kažu, Novi Pazar postaje mjesto na kojem se presijecaju putevi, običaji i sudbine mnogih naroda. Dolazak sultana Fatiha u Novi Pazar u legendama poprima gotovo svečani karakter, kao da sam grad postaje pozornica na kojoj se ukrštaju moć i gostoprimstvo. Predanja o pazarskom hljebu, koji se pekao posebno u čast sultana, govore o tome koliko je narod davao značaj svakom susretu sa državnim vrhom jer u tim trenucima grad nije predstavljao samo sebe, već cijeli kraj Raške i Sandžaka. Još snažnije odjekuju priče o velikim svečanostima, poput proslave rođenja princa Mehmeda, kada je cijeli Pazar bio obasjan svjetiljkama, pjesmom i narodnim veseljem. U tim trenucima predanje spaja istinsku istoriju s narodnom imaginacijom, pokazujući kako običan čovjek vidi velike događaje.
Pazarski vašari, koji su znali trajati i po nekoliko sedmica, prikazani su kao duša gradskog života. Oni predstavljaju široki društveni rituali u kojima se susreću ljudi iz različitih krajeva, razmjenjuju vijesti, pregovaraju poslovi, sklapaju prijateljstva i brakovi. U legendama vašar je godišnji dah, praznik koji potvrđuje da je Novi Pazar živ, dinamičan i otvoren. Uz svečanosti se u predanjima javljaju i slike svakodnevne brige poput priča o velikim haračima od pet hiljada dukata, koje narod pamti kao podśetnik na neprestano balansiranje između obaveza prema Carstvu i potrebe da se očuva lokalni identitet. Ovo poglavlje govori i o složenim odnosima između Novog Pazara i Dubrovnika, gradova čija su predanja i trgovina vijekovima bila isprepleteni. Priče koje kazuju da je Dubrovnik donosio darove, a Pazar uzvraćao gostoprimstvom, predstavljaju rijetke trenutke ravnoteže u istoriji punoj političkih nestabilnosti. Još važnije su legende o primanju u građanstvo narodni način da se objasni kako se neko mogao uzdići u društvu, postati dio gradske zajednice, dobiti poštovanje i status. U tim predanjima vidi se koliko je Novi Pazar bio društveno organizovan grad, mjesto đe se znao red, ali i đe su se cijenili rad, čast i pripadnost.
Kroz sve ove slike prolazi posebna nit svijest naroda o tome da živi u dio velikog kulturnog mozaika. Predanja govore o ljudima koji rade i trguju, koji dočekuju sultane, koji se okupljaju na vašarima i žive pod śenkom carskih odluka, ali istovremeno ostaju vjerni svojim običajima. Četvrto poglavlje otkriva Novi Pazar kao grad u kome javni i privatni život nisu odvojeni, već se neprestano prepliću grad u kojem je svaka svečanost zajednička, svaka briga dijeljena, a svaka legenda potvrda da prošlost nije nešto što se pamti, već nešto što se živi.
Peto poglavlje uvodi nas u srce pazarskog života –čaršiju, prostor u kojem se prepliću trgovina, mudrost, lukavstvo i duh zajednice. U legendama o ovom vremenu čaršija je velika pozornica na kojoj se svakodnevno odvija drama ljudskih odnosa. Priče govore o trgovcima koji su hvatali priliku brže od vjetra, o zanatlijama koji su čuvali tajne svog umijeća kao svetinju, o bogatašima čija je sudbina bila predmet rasprave u svakoj kafani, i o siromasima koji su često znali više o pravdi od sudija. U legendama se posebno ističu trgovačke priče čas smiješne, čas tragične, uvijek pune ljudskog karaktera. Nestanak dubrovačkog krzna, slučaj izgubljene kese s dukatima, bogataši poput Iskender-čelebije koji su moćima nadvisivali gotovo sve osim sultana, nose u sebi priču grada u kojem se novac i moral neprestano preispituju. Tu se javljaju priče o ljudima koji su imali pa nemali, kao opomena da se u Pazaru sreća brzo okreće, ali i o onima koji su, poput Hadži Loja, hrabro prkosili čak i medvjedu, pokazujući da je junak onaj koji se usudi izazvati strah. Poglavlje donosi i predanja koja govore o tajanstvenosti prostora kuće u kojima niko nije prenoćio, hanovi u kojima se čulo nešto više od ljudskog glasa, ponjave koje su letjele iznad grada kao znak promjene vremena. Takve priče pokazuju kako je narod tumačio neobjašnjivo, kako je pokušavao da razumije strah, izdaju ili naglu promjenu sreće. U njima živi svijest da je grad “institucija” koji diše, ośeća i pamti. Posebno mjesto zauzimaju predanja o onima koji su čuvali red o kajmekamu kojeg su poštovala tri vladara, o zindanu koji je predstavljao strah i pravdu, o muteselimima čije su borbe za vlast odjekivale čitavim krajem. U njima se vidi kako je narod doživljavao moć s poštovanjem, ali i s oprezom, svjestan da se vlast brzo mijenja. Ovo poglavlje otkriva Novi Pazar kao čaršiju velikog srca i još veće pameti, grad u kojem se sudbina prelamala u razgovoru, na pazarnoj tezgi, u dućanu, na sokaku. Legende sačuvane iz tog vremena pokazuju život koji je bio živopisniji od svake istorijske knjige, jer u njima nisu zapisani samo događaji već i ljudske duše.
Šesto poglavlje otvara predanja o vremenu teškoća, velikih lomova i dramatičnih promjena, ali i prvih svjetala novog doba. Tu se nalaze priče o potomcima Gradaščevićeve vojske koji su ostali živjeti u Pazaru, o krvavim potocima što su tekli sokacima, o danu kada je grad izgorio do pepela, o trenucima kada se činilo da je sve što su ljudi gradili stotinama godina nestalo u jednom danu. Ali narod pamti i trenutke ponosa, poput priče o kraljici Mariji koja je sama vozila automobil do Sopoćana, ostavljajući snažan trag u narodnom predanju. U ovom poglavlju posebno se izdvajaju predanja o uvođenju savremenih tekovina prvom gramofonu koji je odjekivao Batal-mahalom, prvom fenjeru koji je osvijetlio sokak, prvoj sijalici čije se svjetlo doimalo kao čudo. To su simboli prelaska u novo vrijeme, trenutci u kojima se na licima ljudi miješaju strah i divljenje. U njima se vidi kako narod prihvata promjene: oprezno, ali sa željom da ostane dio svijeta koji se ubrzano mijenja. Predanja govore i o bolesti koja je donosila smrt, o kugi koja je za jednu noć satirala porodice, o zapisima kojima se narod branio od nevidljivog neprijatelja, o đevojci koja je proklela grad i o strahovima koji su se širili poput dima. U tim pričama sabrani su svi načini na koje je narod pokušavao da objasni nesreće vjerom, simbolikom, tradicijom, nadom u čudo. Ovo poglavlje čuva i predanja o ljudima koji su grad držali na svojim plećima o babicama koje su čuvale živote, o prvim ženama-ljekarima, o Pazarcima koji su branili Beograd, o vinogradima koji su mirisali ljeti i o vremenu kada je Pazar davao katanace za čitav svijet. To je slika grada koji je preživljavao sve rat, požar, bolest, siromaštvo i uprkos svemu ostajao uspravan. Šesto poglavlje otkriva Novi Pazar kao grad koji je znao da pati, ali i da se podigne grad koji je nosio ožiljke, ali nikada nije dopustio da ga oni unište. U njegovim predanjima vidi se snaga naroda, volja da se sačuva ono što pripada duši, i sposobnost da se iz najtežih vremena izrode svijetli momenti.
Sedmo poglavlje čuva predanja o jednom od najnemirnijih perioda u istoriji kraja vremenu hajduka, pobuna i stalnog preplitanja pravde i osvete. U tim pričama pojavljuju se Klimente, povratnici u svoja Brda, čija je lojalnost i čast često bila isprepletena sa krvlju i odmazdama. Legende govore o njihovim sukobima, o dugovima koji se plaćaju čojstvom ili smrću, o osvetama koje su prelazile granice sela, klanova i vjera. Hajduci su u narodnom predanju sudije u vrijeme kada sudova nije bilo, zaštitnici slabih i kazna za nasilnike. Priče o njihovim pohodima kroz pazarski kraj pokazuju kako je narod razumio pravdu ne kao zapisano pravilo, nego kao ośećanje duboko lično. Kroz njih se vidi i stalna napetost granice granice države, vlasti, uticaja, ali i granice ljudske časti. Predanja o pobunama Bošnjaka i Srba otkrivaju složenu mrežu odnosa u kojoj se, uprkos razlikama, zajednički ustajalo protiv nepravde. U tim pričama granica je linija stalnog pregovaranja, prostor na kojem se sloboda brani hrabrošću. Posebno mjesto zauzima legenda o vozu koji nikada nije prošao kroz Novi Pazar –simbol zaboravljene periferije, grada koji je bio blizu svega, ali daleko u očima onih koji su gradili velike planove. I predanja o otmicama đevojaka, o noćima kada su roditelji bdjeli nad kućnim pragom, o pravilima koja su važila više od zakona, pokazuju kako je narod živio u prostoru stalnog opreza. Sedmo poglavlje otkriva Novi Pazar kao grad koji je naučio da preživi u vremenima kada su granice bile nejasne, a pravda često dolazila kroz priču, sablju ili pjesmu.
Osmo poglavlje obavijeno je sjenkom teških vremena, jer u njemu su sabrana predanja o nesrećama koje su snalazile Novi Pazar onim koje su dolazile iz prirode, iz rata, iz bolesti, ali i iz nevidljivih sila. Govori se o topu koji je eksplodirao unazad, kao da je kaznio one koji su ga nepromišljeno podigli o kafani Granata koja je živjela samo dok je trajalo jedno vrijeme, a nestala kada se promijenio duh grada o tri pazarske srijede koje su ostale urezane u pamćenje kao dani kada je sve stalo. Posebno snažna su predanja o poplavama koje su donijele razaranje o vodi koja je odnijela Stari Pazar, o potocima što su se izlili od brda do brda, rušeći sokake i kuće kao da nikada nijesu postojali. U tim pričama voda je sila koja ne prašta, ali i sila koju narod poštuje, jer zna da u njoj živi i kazna i obnova. Kuga je zauzela posebno mjesto u predanjima priče o Ramovoj porodici, o zapisima koji su se ostavljali na pragovima, o ljudima koji su se sklanjali od svega osim od molitve. Te legende su opomena da je čovjek uvijek bio malen pred bolešću, ali da ga je vjera držala uspravnim. Tu su i predanja o đurumlijama, o djevojkama i gurabijama, o godinama kada nije bilo mladića u Pazaru, o kletvama koje su navodno mijenjale sudbinu grada. Osmo poglavlje pokazuje Novi Pazar suočen sa granicama svoje snage, ali i narod koji iznova uči kako se živi s nesrećom, kako se pamti, kako se oporavlja.
Deveto poglavlje predstavlja duhovnu krunu knjige predanja o svetim mjestima, čudima i ljudima koji su u narodu ostavili trag snažan kao vodenički kamen. U tim pričama javlja se kralj Bela Pavlimir koji podiže Petrovu crkvu, kao potvrdu da je ovaj kraj od najranijih vremena bio duhovna raskrsnica. U predanjima o Sopoćanima nalaze se ljekovite moći, utjeha za nerotkinje, dobrobit koja se prenosi iz kamena u čovjeka. Altun-alem džamija, sjajna poput zlatne jabuke, živi u pričama kao čudo arhitekture; Lejlek džamija, “roda koja klanja”, spaja vjeru i prirodu na način svojstven samo ovom kraju. Arapov grob i troglavi junak, šejh koji donosi glavu iz rata, derviši koji klanjaju mrtvi sve su to slike koje otkrivaju koliko je narod vjerovao u neobjašnjivo, ali i koliko je poštovao svetost. Posebno mjesto zauzimaju predanja o mektebima, o učenju, o živom prenošenju znanja, o džamijama i crkvama koje su čuvale narode u najtežim vremenima. Tu je i legenda o najmanjoj crkvi na svijetu kraj Pazara, kao da prostor sam želi reći da svetost ne mjeri veličinom, nego predanošću. Deveto poglavlje pokazuje da Novi Pazar i u njegovim legendama žive vjekovi i oni koje znamo, i oni koje samo naslućujemo.
Čitava ova monografija pokazuje da Novi Pazar, Raška, Pešter i cijeli Sandžak su duhovni ambijent, mjesto jakog pripovijedanja i pričanja. Ovaj kraj je vjekovima živio na raskršću civilizacija i zato je u pričama sačuvano sve što se drugdje izgubilo keltska magija oblikovana romorenjem planina, slovenska mitologija utisnuta u drveće i vode, bogumilska duhovnost skrivena u kamenim znakovima, osmanska estetika u ritmu čaršije, balkanski moral u svemu što određuje čast i nečast. Legende su, u takvom prostoru, postale jedini jezik koji može da pomiri sve te narode njihove sudbe i sudbine da ih uskladi, poveže i pretvori u cjelinu koju razumije samo narod koji je u njoj odrastao. Zato je Rebronjin rad od presudnog značaja. On nije samo zapisivač, nego onaj koji vraća legende i priče na mjesto. Njegova monografija obnavlja prekinuti tok s śećanja, vraća glasove koji bi nestali u jednoj generaciji, vraća vrijeme koje bi se rasulo poput pješčanog sata na “dinama” da ga niko nije prenio. Bez ovakvih knjiga predanja bi se rasula kao prašina sa starih pragova a s njima bi nestao i identitet naroda koji je stoljećima živio između planina i visoravni, između karavanskih puteva i hladnih rijeka, naroda koji je znao da svaka stijena ima svoju priču, da svaka voda govori, da svaka mahala ima svog junaka, a svako ognjište svoju legendu. I da nema ničega svetijeg od priče koja je preživjela.
Starostavne legende i priče novopazarskog kraja zato su ljepota jedne duhovne prostora koji se ne vidi očima, nego iskustvom. One su vezivno tkivo dokaz da narod koji zna svoju priču nikada ne iščezava. Dok god se ove legende čitaju i pamte, Novi Pazar, Raška, Pešter i Sandžak bićče živi prostori u kojima predanje i dalje govori pripovjedačkim, ali i nepogrešivim glasom. Kada se obuhvati cjelina Rebronjinog rukopisa, jasno je da je novopazarski kraj jedno od rijetkih mjesta đe legenda nije “dodatak istoriji”, nego njena unutrašnja logika i mjera. U tom mozaiku posebno se izdvajaju priče koje prelaze granice poznatog i ulaze u prostor čudesnog. Sve ove priče o ljudima, vilama, planinama, travama, vodama, svijetu živih i svijetu mrtvijeh sabrane u devet poglavlja ove knjige, nisu samo glasovi prošlosti. One su dokaz da prošlost postoji samo dok je neko izgovara. Zato Rebronjin rad nije književna zanimacija, već čin kulturnog spasenja. Jer kada se legende izgube, izgubi se i glas ognjišta, izgubi se nit koja nas vezuje za Rašku, za Pešter, za Novi Pazar, za Sandžak, za predjele đe se riječ čuva kao hljeb, a pamćenje kao najsnajžnji i najjsloženji segmenzt ljuckog iskustva. Ove legende pokazuju da nijedan narod ne živi samo u svom vremenu, nego u neprekidnom razgovoru sa onima koji su bili prije nas. A dok god taj razgovor traje dok god se priče prepoznaju, čitaju, prenose i izgovaraju ova zemlja neće ostati bez duše. Ostaće onakva kakvom ju je Rebronja pokazao duboka, slojevita, prkosna i beskrajno živa.
