Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno rati ključna politička, sigurnosna i geopolitička kretanja na Bliskom istoku, Balkanu i u širem međunarodnom kontekstu, s posebnim naglaskom na dinamiku međunarodnih odnosa i promjene u globalnoj ravnoteži moći. Nakon predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama, IFIMES je objavio analitičku studiju o potencijalnim pravcima vanjske politike nove administracije, ističući Latinsku Ameriku kao prostor preplitanja interesa SAD-a, Kine i Rusije, s posebnim osvrtom na Venezuelu. Studija „SAD 2026: Geopolitički preokret i reafirmacija Monroeove doktrine u zapadnoj hemisferi“ analizira ključne strateške odluke, njihove dugoročne posljedice te nudi pregled savremene reinterpretacije Monroeove doktrine i njenog utjecaja na globalnu raspodjelu moći.
SAD 2026: Geopolitički preokret i reafirmacija Monroeove doktrine u zapadnoj hemisferi
U savremenim međunarodnim odnosima prisutno je sve izraženije strateško nadmetanje između Zapada, predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama, i Narodne Republike Kine, dok Rusija istovremeno nastoji očuvati ili proširiti svoje prisustvo u regijama od strateškog interesa. Ovo sučeljavanje nadilazi isključivo ekonomske dimenzije i obuhvata političke i sigurnosne aspekte, s fokusom na ključne resurse, transportne pravce i strateški osjetljive regije. Takvi procesi utiču na raspodjelu moći u zapadnoj hemisferi i zahtijevaju pažljivo praćenje regionalnih tokova.
Administracija predsjednika Donalda J. Trumpa reagirala je na ove izazove kroz kombinaciju diplomatskih inicijativa, ekonomskih instrumenata i strateški tempiranih pritisaka, s ciljem zaštite američkih interesa u regiji i upravljanja utjecajem drugih globalnih aktera. U kontekstu Latinske Amerike, a naročito Venezuele, pristup se fokusirao na očuvanje stabilnosti i koordinaciju sa regionalnim partnerima. U poređenju s prethodnim administracijama, Trumpova politika bila je usmjerena na brzu implementaciju definisanih strateških prioriteta.
Svrgavanje Nicolása Madura 3. januara 2026. godine predstavlja značajan događaj u američkom pristupu regiji. Ovaj razvoj događaja pokazuje primjenu američke strategije u praksi, ali je važno napomenuti da reakcije međunarodne zajednice i regionalnih aktera variraju, a efekti ove akcije na dugoročnu stabilnost i regionalnu ravnotežu ostaju predmet daljnje analize. Događaji u Venezueli ilustruju složenost interakcija između američkih interesa i utjecaja drugih globalnih sila, naglašavajući potrebu za balansiranim i pažljivim pristupom u međunarodnoj politici ali bez snažnog suprotstavljanja SAD-u.
Venezuela: strateški energetski centar i razvojni izazovi
Venezuela posjeduje najveće potvrđene rezerve nafte[2] na svijetu, procijenjene na oko 303 milijarde barela, što joj osigurava ključnu ulogu u globalnoj energetici. Međutim, dugotrajni institucionalni problemi, oštećena infrastruktura i različiti vanjski političko-ekonomski pritisci doveli su do drastičnog smanjenja proizvodnje – sa 3,2 miliona barela dnevno početkom 2000-ih na oko 850.000 barela u 2024. godini.
U januaru 2026. najavljen je ulazak američkih energetskih kompanija s planiranim investicijama u obnovu i modernizaciju naftnog sektora. Očekuje se da će ove aktivnosti omogućiti ponovnu integraciju Venezuele u globalno energetsko tržište, stabilizaciju proizvodnih kapaciteta i potencijalno poboljšanje socioekonomskih uvjeta za stanovništvo. Model djelimično crpi iskustva iz sličnih stabilizacijskih inicijativa u drugim zemljama.
Strategija SAD-a u ovoj inicijativi objedinjuje strateški nadzor, ciljane ekonomske investicije i koordinaciju s regionalnim partnerima, s ciljem očuvanja međunarodnih standarda i stabilnosti ključnih energetskih sektora. Istovremeno, politika uzima u obzir geopolitičke implikacije i prisustvo drugih globalnih aktera, uključujući Kinu i Rusiju.
Trumpova strategija i američki pristup globalnoj ravnoteži moći
Tokom svojih predsjedničkih mandata (2017–2021 i 2025–2029), administracija Donalda J. Trumpa vodila je politiku usmjerenu na zaštitu strateških interesa Sjedinjenih Američkih Država u Venezueli i širem regionu. Pristup je kombinirao diplomatske i ekonomske mjere s ciljem oblikovanja regionalnih geopolitičkih tokova i ograničavanja utjecaja drugih globalnih sila, naročito Kine i Rusije.
U prvom mandatu, administracija je prema režimu Nicolása Madura postavljala zahtjeve i ultimatume u vezi politika koje su smatrane suprotnim američkim interesima, koristeći koordinirane diplomatske i ekonomske instrumente. Tokom drugog mandata, kako je utjecaj Pekinga i Moskve u Venezueli rastao, pritisak je eskalirao, kulminirajući svrgavanjem Madura 3. januara 2026. godine. Taj događaj označio je prekretnicu u američkom pristupu regiji i pokazao simultanu primjenu diplomatskih, ekonomskih i operativnih sredstava.
Reakcije međunarodne zajednice bile su podijeljene: saveznici su naglašavali važnost koordinacije i podrške, dok su druge zemlje izražavale zabrinutost zbog promjena u regionalnom statusu quo, ali bez otvorenog suprotstavljanja Washingtonu.
Pod Madurovom vladavinom, Venezuela se suočila s dubokom ekonomskom i socijalnom krizom, uključujući značajan pad proizvodnje nafte i visoke stope siromaštva. Posljedice su se reflektirale i u dijaspori, kao i u susjednim državama, gdje je zabilježen masovni odlazak stanovništva[3].
Američka strategija u Venezueli i regionu spajala je diplomatske i ekonomske mjere s ciljem očuvanja stabilnosti i upravljanja geopolitičkim rizicima. Plan jasno pokazuje nastojanje SAD-a da oblikuje tokove moći i sigurnosne okvire u skladu sa svojim interesima, u bliskoj koordinaciji sa saveznicima i regionalnim partnerima koji snažno zavise od američkog prisustva.
Kineska kreditna diplomacija u Latinskoj Americi: ekonomski i geopolitički aspekti
Tokom posljednjih dvadeset godina, Kina je razvila kreditnu diplomaciju kao ključni instrument svoje vanjske politike u Latinskoj Americi. Umjesto tradicionalne kolonijalne ekspanzije, fokus Pekinga stavljen je na strateške investicije, infrastrukturne projekte i dugoročne komercijalne ugovore, posebno u državama bogatim prirodnim resursima, velikim tržištima i važnim transportnim rutama.
Kreditni aranžmani istovremeno kombinuju finansijske i političke dimenzije. Primatelji često koriste kineske kompanije i tehnologiju, što može ograničiti njihovu autonomiju u odlučivanju o ključnim infrastrukturnim i energetskim projektima. Dugoročni rokovi otplate i specifični uvjeti kreditiranja omogućavaju Pekingu pristup strateškim resursima, dok domaćim partnerima pružaju kapital i stručnost za razvoj vitalne infrastrukture.
Venezuela je bila jedno od središta[4] kineskog angažmana, s posebnim fokusom na naftna polja Orinoco, modernizaciju rafinerija i transportnu infrastrukturu. Slične inicijative provedene su i u Brazilu, Argentini, Ekvadoru i Peruu, osiguravajući pristup logističkim čvorištima, energetskim postrojenjima i ključnim transportnim pravcima.
Primarni cilj kreditne diplomacije nadilazi neposredni ekonomski dobitak – Peking kroz ove projekte gradi dugoročne strateške odnose s državama primateljicama i osigurava trajnu prisutnost u regiji. Takvi aranžmani često ograničavaju samostalnost država u planiranju određenih politika, ali istovremeno omogućavaju pristup kapitalu i tehnologiji koji bi inače bio nedostupan.
Osim ekonomskih i političkih posljedica, kreditna diplomacija može utjecati i na socijalno-ekonomski razvoj: dugoročne finansijske obaveze ponekad smanjuju sredstva za obrazovanje, zdravstvo i lokalne projekte, dok angažman stranih kompanija može umanjiti ulogu domaćih firmi u ključnim sektorima. Često spominjan primjer u Evropi je Crna Gora, gdje su kineski krediti za izgradnju autoputa značajno utjecali na javne finansije i otvorili pitanja o dugoročnoj održivosti zaduživanja.
Sveobuhvatno, kineska kreditna diplomacija predstavlja sofisticiran instrument strateškog utjecaja. Kroz finansijske aranžmane, infrastrukturne projekte i dugoročne ugovore, Kina jača svoju prisutnost, osigurava pristup ključnim resursima i oblikuje odluke primateljskih država u skladu sa svojim dugoročnim političkim i ekonomskim interesima.
Strategija SAD-a u zapadnoj hemisferi: moderna primjena Monroeove doktrine
Američki pristup Latinskoj Americi temelji se na očuvanju strateških interesa, s posebnim fokusom na Venezuelu. Kroz diplomatske kanale, ekonomske instrumente i strateški nadzor, Washington nastoji oblikovati regionalne tokove moći i uskladiti djelovanje s lokalnim partnerima, smanjujući rizik da strane sile steknu trajnu kontrolu nad ključnim resursima i transportnim rutama.
Venezuela se ističe kao ključni strateški prostor zbog svoje uloge u energetskim tokovima i regionalnoj stabilnosti. Moderna interpretacija Monroeove doktrine[5] preusmjerava američku strategiju sa sprječavanja evropskih kolonijalnih ekspanzija na ograničavanje pristupa novih globalnih sila – prvenstveno Kine i Rusije – resursima i prometnim pravcima u zapadnoj hemisferi.
Primjena doktrine podrazumijeva kontinuirano praćenje infrastrukturnih, političkih i ekonomskih aktivnosti drugih aktera, uz kombinaciju diplomatskih i ekonomskih instrumenata, dok vojna opcija ostaje krajnje sredstvo odvraćanja. Svrgavanje Nicolása Madura 3. januara 2026. ilustrira ovu strategiju u praksi, usporedivo s ranijim intervencijama, poput događaja u Panami 1989. godine, kada su geostrateške granice američkog interesa jasno definisane.
Geopolitička situacija u regiji ostaje složena. Aktivnosti Rusije i Kine u energetici i infrastrukturi oblikuju tokove moći i predstavljaju izazov za američku strategiju. U tom kontekstu politika SAD-a nastoji očuvati ravnotežu moći, smanjiti rizik destabilizacije i koordinirati akcije s regionalnim partnerima, sprječavajući da bilo koji vanjski akter stekne trajnu dominaciju nad ključnim resursima i transportnim pravcima.
Događaji poput svrgavanja Madura potvrđuju da SAD aktivno nadziru i oblikuju regionalne tokove moći, koristeći kombinaciju diplomatskih i ekonomskih instrumenata uz strateški nadzor. Ovaj pristup odražava američki interes za stabilnost i predvidljivost u zapadnoj hemisferi, s naglaskom na saradnji s partnerima i saveznicima.
Američka moć i globalni standardi u međunarodnim odnosima
Primjena moderne Monroeove doktrine odražava američki fokus na očuvanje stabilnosti i upravljanje geostrateškim interesima u ključnim regijama. Ova politika nije usmjerena protiv određenih država ili ideoloških aktera, već na smanjenje rizika od destabilizacije i zaštitu strateških interesa SAD-a.
Strategija Washingtona pokazuje nastojanje SAD-a da oblikuje međunarodne tokove moći kroz koordinaciju s partnerima i saveznicima. Saveznici – uključujući Japan, Južnu Koreju, Pakistan, UAE, Izrael, Egipat, Maroko, te države Zapadnog Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu – imaju osiguranu podršku u očuvanju svojih interesa i regionalne stabilnosti[6]. Istovremeno, prisutna su upozorenja i zabrinutosti među akterima s ulaganjima iz Kine i Rusije, što dodatno ističe složenost regionalnih i globalnih interakcija.
Poruke američke politike imaju globalni domet: Kina je upozorena na prijetnje prema Tajvanu, Iran na pitanja sigurnosti Izraela i stabilnosti Perzijskog zaliva, dok situacija na Kavkazu, uključujući Armeniju i Azerbajdžan, svjedoči o pomnom praćenju regionalnih tokova moći i nastojanju očuvanja ravnoteže.
Ovaj pristup spaja diplomaciju, ekonomske instrumente i rezervnu vojnu opciju kao krajnje sredstvo odvraćanja. Strategija jasno ističe značaj poštovanja geostrateških granica i međunarodnih normi, dok saveznici i partnerske države primaju institucionalnu i političku podršku u zaštiti svojih interesa.
Ljubljana/Washington/ Bruxelles, 6.januar 2026
