SJEĆANJA: Ovaj tekst je krik protiv zaborava i vječna opomena na crni petak, 13-tog dana u februaru, godine 1993.
KRVAVI PEČAT NA OBRAZU ČOVJEČANSTVA
Danas je ponovo petak, 13. februar. Kalendar piše 2026. godinu. Ali, u dvoranama pravde vlada sramotna, grobna tišina. Trideset i tri godine su prošle, a krvnici i dalje udišu isti zrak kao i mi, dok kosti njihovih žrtava vrište iz zemlje tražeći smiraj. Šta se promijenilo? Ništa! I to je onaj drugi, tihi zločin – zločin ignorancije i nekažnjavanja koji nagriza samu srž ljudskosti.
Prije tri decenije, Kostajnica nije samo tonula u mrak; ona je bivala progutana od strane bestijalnih zvijeri u ljudskom obličju. U domu porodice Kulenović, toplina ognjišta postala je meta demonske mržnje. Bračni par Avdo (47) i Mujesira (43), mlada im kći Alema (21), nepokretna Hava (57), sestra Avdina i Muharema (50), zajedno sa susjedima, bračnim parom Nanom (52) i Fadilom (54), bili su utjelovljenje svega što je dobro i radino. Nasuprot njih stajalo je čisto, nepatvoreno zlo, ono koje se koti u tami i hrani krvlju nevinih.
Noć kada je ljudskost umrla
„Sutra je Valentinovo“, šaputala je Alema, ta kostajnička ruža čija je jedina krivica bila ljepota i nada. Razmišljajući o momku u Njemačkoj, koji ju je trebao izvesti iz pakla, na vrata je upravo zakucao sam pakao. Glas krvnika – glas „komšije“ kojeg su poznavali – proparao je noć poput hirurškog reza kroz srce.
Zlo nije samo provalilo; ono je pokuljalo unutra s namjerom da uništi sve što je sveto. Prvi pucanj u Mujesirinu glavu nije bio samo metak – bio je to pucanj u obraz čovječanstva. Ono što je uslijedilo bio je pir demona, orgija nasilja koju zdrav um ne može, a i ne smije prihvatiti kao stvarnost.
I dok je jutro otkrivalo horor u kući Kulenovića, doznalo se da su krvnici te noći u domu Ante Saftića, njegovu suprugu Branku (44) i mater Milku (73) pretvoroli u žive buktinje. Zamislite taj krik u plamenu, tu razdiruću bol dok se dom pretvara u lomaču. To nije bio rat; to je bio trijumf nakaznosti nad nemoćnima.
Pogled koji optužuje
Ko su ti monstrumi? To su dželati koji su gazili preko toplih leševa, preturajući po džepovima mrtvih dok im je krv prskala po licima. Nisu zadrhtali pred mrtvim očima nepokretne Have, čija su kolica bila nijemi svjedok njihove niskosti. Nisu ustuknuli pred ugašenom mladošću Aleme, čije je oskrnavljeno tijelo ležalo kao srušeni hram nevinosti. Njene mrtve oči i danas sjaju poput nepresušnog gorskog izvora, kao vječna optužnica protiv prljavštine onih koji su je ugasili.
Pobjeda dobra je imperativ, a ne izbor
Ovaj zločin je otvorena rana na tkivu našeg naroda koja krvari svakim danom dok god ubojice slobodno šetaju. Činjenica da njihova imena nisu uklesana na stubu srama, da ruka pravde nije zdrobila njihovu slobodu, uvreda je za svaku suzu prolivenu u Kostajnici.
Zlo koje se ne kazni, hrani se tišinom i priprema za novi pohod. Naša je sveta dužnost, naša moralna pobjeda i naš jedini put ka svjetlosti – pamtiti. Ne dopustiti da prašina prekrije Alemin osmijeh, Havinu nemoć i Brankin krik. Naša borba za pravdu nije samo pravno pitanje; to je borba za opstanak dobra nad silama mraka.
Pravda možda spava, ali ona se budi. Njeno lice je neumoljivo, a mač oštar. I neka znaju svi koji su sijali smrt: vaša imena su zapisana u knjizi vječne sramote, a dan vašeg polaganja računa je neizbježan. Dobro mora pobijediti, jer bez te pobjede, svijet je samo tamna tamnica bez izlaza.
Pravda dolazi!? Za Alemu! Za Kostajnicu! Za čistu savjest čovječanstva!
Ferhat KORAJAC
