Svake godine, kada dođe 8. mart, police cvjećara se ispune ružama, a društvene mreže lijepim porukama o ženama. Međutim, iza tog cvijeta često ostane sakriveno jedno ozbiljno pitanje: kakav je zaista položaj bosanskohercegovačke žene kroz historiju i gdje se ona danas nalazi u društvu i književnosti?
Historija Bosne i Hercegovine ne može se ispričati bez žene. Ali istovremeno, ta ista historija rijetko joj daje zasluženo mjesto. Dok su muškarci zapisivani u udžbenike kao vojskovođe, političari i državnici, žene su ostajale između redova – u kući, iza zavjese, u ulozi majke, supruge i čuvarice porodice.
A upravo su one često bile stvarni temelj opstanka ovog društva.
Bosanskohercegovačka žena kroz stoljeća je nosila teret vremena: ratove, siromaštvo, gubitke, ali i odgovornost očuvanja porodice, jezika, kulture i identiteta. Dok su se granice država mijenjale, ona je ostajala tihi čuvar kontinuiteta naroda.
Međutim, njena borba nije bila samo borba za opstanak. Bila je to i borba za pravo na obrazovanje, na mišljenje, na javni glas.
Tek krajem 19. i početkom 20. vijeka žena u Bosni i Hercegovini počinje ulaziti u škole, učionice i javni život. Taj put nije bio lagan. Svaki korak ka znanju značio je i sukob sa duboko ukorijenjenim patrijarhalnim shvatanjima koja su ženu željela zadržati u okvirima tišine.
Ali žena je počela pisati.
A kada žena počne pisati – počinje i govoriti istinu.
U bosanskohercegovačkoj književnosti dugo je žena bila lik o kojem su pisali drugi. Bila je simbol patnje, vjernosti ili žrtve. Ali savremena književnost donosi nešto drugačije: žena postaje autorica vlastite sudbine.
Upravo iz tog prostora nastaje i moj roman „Aida“. To nije samo ljubavna priča, niti samo sudbina jedne žene. To je priča o unutrašnjem svijetu bosanskohercegovačke žene – o njenoj snazi, njenim padovima, njenim nadama i njenoj borbi da ostane svoja u svijetu koji često pokušava da je oblikuje po tuđim pravilima.
Aida je simbol mnogih žena koje su kroz život prolazile između očekivanja društva i vlastite potrebe za slobodom. Ona predstavlja generacije žena koje su voljele, gubile, sanjale i ponovo ustajale.
Jer bosanskohercegovačka žena nikada nije bila slaba.
Ona je samo često bila nedovoljno viđena.
Danas, u savremenom društvu, žena ima više prava nego ikada ranije. Ona je obrazovana, prisutna u javnom prostoru, u umjetnosti, nauci i književnosti. Ali istovremeno, mnoge stare prepreke i dalje postoje – od društvenih predrasuda do ekonomske i političke neravnopravnosti.
Zato 8. mart ne smije ostati samo simboličan praznik.
To mora biti podsjetnik na odgovornost društva da ženi osigura prostor dostojanstva, poštovanja i jednakih mogućnosti.
Jer kada žena ima glas – društvo postaje pravednije.
Kada žena ima obrazovanje – društvo postaje snažnije.
A kada žena ima slobodu da stvara – tada nastaje književnost koja govori istinu.
Bosna i Hercegovina ima mnogo takvih istina. One žive u majkama koje su same odgajale djecu, u djevojkama koje su se borile za školu, u ženama koje su kroz umjetnost i književnost progovorile o onome o čemu se nekada šutjelo.
Zato je možda vrijeme da, umjesto samo cvijeta za 8. mart, počnemo ženama davati ono što im historija često nije dala – prostor, priznanje i glas.
Jer bez žene nema ni društva, ni kulture, ni književnosti.
A bez njene priče – historija Bosne i Hercegovine ostaje nedovršena.
Princess Vildana
