U Italiji, Austriji, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, uvijek sam se radovao susretu sa gospođom Enisom Bukvić. Rijetko je sresti tako svestranu i vrijednu ženu, a da tako mnogo voli domovinu, da se na najbolji način za nju zalaže u svijetu i da se toliko godina bori da u njoj bude bolje.
Bogata biografija
Gospođa Enisa Bukvić od 1987. godine živi u Italiji, u Rimu. Rođena je u Bijelom Polju, u bivšoj Jugoslaviji. Od svoje druge godine starosti živjela je u Brčkom, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu. Završila je Poljoprivredni fakultet u Sarajevu, a postdiplomske studije u vezi sa naukom o ishrani na Univerzitetu “La Sapienza” u Rimu i postala doktorica za prehrambene nauke (znanosti). Poslije završetka fakulteta radila je u oblasti prehrambene industrije – jugoslovenske i italijanske. Radno iskustvo u Italiji je povezano sa istraživačkim radom, edukacijom i međunarodnom saradnjom pri nevladinim i međunarodnim organizacijama.
Veoma je aktivna u radu s bosankohercegovačkom dijasporom, kako kroz inicijative u Italiji tako i na svjetskom nivou. Piše i objavljuje knjige na italijanskom i bosanskom jeziku. Objavila je sljedeće knjige: “Il nostro viaggio” (Infinito Edizioni, 2008.), “Naš put” (Infinito Edizioni, 2011.), “Io, noi, le altre” (Infinito Edizioni, 2012.), “Duemiladodici, racconto Mirsada” (Seb 27edizione, 2012.), “Ja, mi, druge” ( Fuoco Edizioni, 2014.), “Cosmopolit@n” (Fuoco Edizioni, 2014.), “Cosmopolit@n, priče iz dijaspore” (Književni klub Brčko distrikt BiH, 2016.), “Il coraggio e la follia” (Infinito Edizione, 2019.). Gospođa Bukvić je i počasna predsjednica udruženja žena “Univerzum” iz Mostara u kojem je veoma aktivna po pitanju prava žena, a posebno u vezi spolne ravnopravnosti. Stvara most između Italije i BiH i tako razvija saradnju italijanskih institucija i udruženja sa sličnima u BiH, posebno u Mostaru i HNK.
Ljubav u Rimu
Kad i kako Vas je put odveo u glavni grad Italije?
To je posebna i lijepa priča. Negdje polovinom osamdesetih godina prošlog vijeka upoznala sam jednog simpatičnog Rimljanina na Hvaru i zaljubila se. Udala sam se za njega 1987. godine i tako prešla da živim u Rimu. U početku je sve djelovalo romantično, međutim, kasnije nije baš bilo jednostavno integrisati se u Vječnom gradu, a i sa nostalgijom je trebalo bitku voditi. Srećom, brzo sam naučila italijanski jezik i nakon dvije godine započela sam raditi u struci. Kad je počeo rat u BiH, odmah sam se aktivirala sa ostalima Bosankama i Bosancima koji su tad živjeli u Rimu. Organizovali smo jedno naše udruženje i započeli pomagati izbjeglicama koje su pristizale, a slali smo i pomoć u domovinu. Previše sam se angažovala oko svega toga tako da mi je moj romantični Rimljanin rekao “Ili ja ili Bosna”. Ja sam izabrala Bosnu. Rastali smo se 1994. godine.”
Među prvima ste počeli uspostavljati veze između Italije i BiH. Hoćete li nam ukratko predstaviti ovu zemlju?
“Kao što sam već rekla, početkom rata smo organizovali udruženje građana BiH u Rimu. U njemu smo većinom bile mi žene udate za Italijane. Bila je i jedna Italijanka udata za Bosanca i neke osobe koje su radile za međunarodne organizacije, a porijeklom iz BiH. Odmah smo počeli kontaktirati nevladine organizacije i italijanske institucije i s njima smo započeli pripremati projekte. Tako je ta saradnja nastala i mogu reći još uvijek traje. Zahvaljujući tom zajedničkom radu uspjeli smo realizovati dosta kvalitetnih projekata. Recimo, već 1993. godine išli smo u Tuzlu, u Gornji Rahić kod Brčkog i u Gradačac, i ubrzo zatim započeli realizovati ratne bolnice u Rahiću i Gradačcu sa sredstvima EU u realizaciji nevladine organizacije CISP iz Rima. Italija je lijepa zemlja, s velikim historijskim i kulturnim bogatstvom. Italijani su, u prosjeku, dobri ljudi. Sviđa im se BiH, posebno naš multikulturalizam. Građane BiH, ustvari izbjeglice, veoma dobro su prihvatili i pomagali su im mnogo u početku. Nažalost, država nije imala neke programe za pomoć, ali zato su Italijani bili solidarni i humani. Što se mene lično tiče, mogu reći da sam dosta toga naučila u Italiji. Vrlo zam zahvalna ovoj zemlji i smatram je svojom drugom domovinom. Ja volim Italiju.”
Koliko naših građana živi u Italiji, u kojim gradovima ih ima najviše i kako su se tamo snašli?
“Po podacima italijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova u Italiji živi oko 40.000 građana porijeklom iz BiH. Taj broj je čak i do 40% veći, ako uzmemo u obzir sve one koji posjeduju italijansko državljanstvo. Mogu reći da su većinom dosta dobro integrisani. Rasuti su po cijeloj Italiji, ali najveći broj njih živi u sjevernom dijelu zemlje, u dijelovima dosta dobro razvijenim. Posebno, veliki broj je koncentrisan u Piacenzi, Bresciji, Milanu, Bologni, Torinu i Trstu.”
Pisanje kao terapija, nada u mladima, ženama i dijaspori
Veoma ste plodonosna spisateljica. Hoćete li nam predstaviti svoje knjige i reći na čemu trenutno radite?
“Da, ja sam započela da pišem i objavljujem knjige u Italiji. Imala sam potrebu za tim, radi mog iskustva i bola koji sam osjećala u sebi zbog izbijanja rata u mojoj domovini i radi nepravde koju je pretrpio moj narod i još uvijek trpi. Zasigurno mogu reći da koristim pisanje u svrhu terapije. Pomaže mi mnogo da se oslobodim bola i trauma, često razjasnim sebi bolje neke situacije i fenomene putem pisanja. Pišem knjige prvo na italijanskom jeziku, a potom te iste pišem na bosanskom. Teme koje obrađujem su vezane za identitet, multikulturalizam, ženu, kosmopolitizam, a pišem i priče iz dijaspore. Utkala sam dosta naše tradicije i kulture u svoje knjige i tako izazvala radoznalost kod italijanskih čitalaca, te im razvila želju za posjetu BiH. Dosta njih je to i učinilo. Trenutno radim na prevodu četvrte knjige “Il coraggio e la follia” što u prevodu znači “Hrabrost i ludost”. U njoj govorim o mom povratku u Mostar. Objavljena je krajem aprila prošle godine od strane izdavača “Infinito Edizione”, a predstavljala sam je u 12 gradova, počev od Rima pa do Trsta, na kraju. Bila je predstavljena i u Torinu, na sajmu knjige Salone del libro, jednom od najvažnijih evropskih sajmovima. U Rimu, također, često predstavljam svoje knjige na sajmu knjige. U ovoj godini imala sam plan da predstavim ovu knjigu i u južnom dijelu Italije, ali korona virus je to zaustavio. Uključena sam u grupu spisateljica strankinja u Italiji, poznato kao “Il Concorso letterario nazionale Lingua Madre”. S njima konstantno sarađujem, a objavile su i moju priču Mirsada u jednoj zajedničkoj knjizi 2012. godine. Pisanje me čini sretnom i u tome ću ostati konstantna.”
Često ste u BiH. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u našoj domovini i njen odnos prema dijaspori?
“Istina, zadnjih godina puno vremena provodim u BiH, posebno u Mostaru i okolini. U Domanovićima (Općina Čapljina), posjedujem imanje, uzgajam maslinu, te proizvodim maslinovo ulje. Uzgajam i druge kulture, među kojima i smilje od kojeg proizvodim eterično ulje i neke kozmetičke preparate. Trenutna situacija u našoj domovini je „složena“. Vođe nacionalnih strankana, ruku pod ruku, sa vođama religioznih institucija sve su postavili na način da oni mogu kontrolisati i koristiti. Svi se zajedno drže i jedni druge pomažu, čak i u nacionalističkim propagandama, tako da šire strah i mržnju. To ih održava, sve ove godine. Nikog ne interesuje kvalitet i znanje. Diplome se kupuju. Mladi ne vide budućnost, i zato napuštaju zemlju u velikom broju.Dijasporu u BiH vide kao ekonomski element. Gledaju da je što više iskoriste, a istovremeno su im zavidni. Čudan fenomen. Ovdje su potrebne hitne promjene i na njih može najviše uticati dijaspora, prije svega znanjem, a i novcem. Treba, međutim, prvo promijeniti ovu političko-mafijašku postavku i zato dijaspora MORA da glasa. Vjerujem da dijaspora može uticati mnogo na pozitivne promjene u BiH. Vjerujem još da žene i omladina mogu puno doprinijeti tim promjenama. Zato sam i aktivna preko udruženja žena Univerzum iz Mostara. Pokušavam kroz te aktivnosti prenijeti neko moje znanje i iskustvo iz Italije.”
Da li ste zadovoljna, sretna žena i šta bi ste još željeli uraditi, postići?
“Da, zadovoljna sam, a i sretna sam žena. Postala sam takva od momenta kad sam počela samu sebe da volim i poštujem. Planiram sve što trebam i što želim da uradim, a kad to realizujem, osjećam se zadovoljnom. Sretna sam jer me zdravlje služi i zato što radim dosta toga što mi se sviđa. U sustini, sitne stvari me čine sretnom i zadovoljnom, a posebno priroda i prijateljski odnosi. Zato se bavim uzgojom biljaka i razvijam prijateljstva gdje god mogu. Uz to sam i bogata žena jer imam prijatelje po cijelom svijetu, naročito u našoj dijaspori.”
Haris Halilović
