Zanimljivosti

Bijeli golub ponovo (ne) leti 461: NIJE DRINA ZA SVAKOGA

banner

Piše: Sead Hambiralović 

Prvo je u Bijeljini krenula krvava aprilska ratna uvertira. Sedam dana kasnije, još strašnije nastavljeno pedesetak kilometara uz Drinu, u drevnom Zvorniku, često nazivanom “vrata Bosne”…

Koji dan pred april kao obično u rutini vikenda u rodnom gradu. U osunčanom danu pod obavezno prošetati Mejdanom- od mosta do nekadašnjih Hukova. Ponekad ”krug” pored Gradske uprave, glavnom ulicom do Čauševca, pa uz grohnule, široke stepenice prema mome kvartu grdno ružnog imena. Da se nije desilo što se desilo sigurno se dao u “akciju” oko ljepšeg naziva…

Tu i tamo, sretnem rijetke “nekadašnje”- najčešće Čapeta, Bobana, Tirića, Zorana, Vukelju. Nedavno Budu- predložio da odemo na kafu. S prve rezignirano “kuda sve ovo vodi”. Spomenem našu davnu kaHvu sa Izetom Mehinagićem kada sam odbio one novce, dok sam bio na švedskoj adresi, da mi se nađu za putne troškove. Prvo da vidim kako će to usvojeno na njegovom Kolegiju gradonačelnika krenuti. Odmah sve bilo “jasno” i dobro je što nisam uzeo- jako pazim da me kasnije “repovi“ ne sustižu. Odmahnuo je i nismo dalje o tome.

Do boli Drina se modri u ljepoti. “Puno korito”, sjetio se Avdibega Fidahića dok smo pored “njegove topole” snimali onaj kadar da ispriča koje mu je najdraže kupanje u životu. Na Golom otoku, kada je prevario dežurnog dok su čistili brod. Priupitao da li bi se okupao u Drini? Gleda je čežnjivo, pa će da je za njega sada hladna, a onda “stručno” procijenio oko nivoa vode…

NA PANJU PORED MOSTA: Na Mjedanu sretnem Dragana Alempića. Ispred nove zgrade naspram nekadašnjih Hukova uređeno šetalište sa lijepo dizajniranim klupama. Krenuli o poplavama. Neke godine Drina se nemal izlila u sam grad; kod Diviča probila ribnjak i sva riba otišla. Danima se “fatalo” ispod mosta i Meterizama.

U povratku predahnuo na panju pored starog bijelog duda- “analiziao” boju mosta i koliko “strši” žuto ofarbani plinovod koji je išao cijelom dužinom na drugu obalu.

–       Inspiracija..?- neko prenuo iz misli.

Prilazi čovjek smiješeći se i odnekud poznat. Iz “prošlog je života”. Nisam se mogao sjetiti imena i kratko se “ispričasmo”. U Gradskoj je upravi, resor prostorno uređene. Hoću- neću oko ponećega? Čemu otvarati “tu temu”, pitanje koliko je do njega u odlučivanju. Valjda pronaću onu kopiju prijeratnog projekta koji je po mojoj zamisli uradio arhitekta Zlatko Hadžialić (“Dječija kuća”, na prostoru gdje je sada obdanište, op.a.). Za “uspomenu” dato za vrijeme davnog Susreta zvorničke dijaspore. Lijepo se na rastanku pozdravismo.

Pogled zaokupi mlađi čovjek sa sinčićem. Ponijeli loptu. Trava se zeleni, divota! E sad, postoje “pravila” sa loptom  pored rijeke- nikako “pucati” u tom pravcu. Ko da sam znao. Nakon minut- dva lopta zakoluta preko ivice travnjaka niz blagu strminu. Čovjek za njom, ali lopta hop- hop i odskoči u vodu! U bobu je zakasnio i rezignirano odmahnuo rukama.

Dječak zavrišta, čovjek se spetlja. Lopta je oko dva metra od obale i matica ponese. U nekadašnjim, sličnim situacijama za vrijeme dječačkih utakmica na Mejdanu, pored Vidakive Njve ili Beksuje, znalo se i – nikakav problem. Pogotovo ljeti, ali ranog proljeća voda je kao led. Posvuda je kamenih “hripa” i većih “taša”- naciljaju iza lopte i talasići ponesu obali. Ne sjećam se da nam je ijedna otišla. A ponekad je sa obale “fatali” sve do Hršave, pored karakajskih polja.

Regovao sam munjevito. Pošto je voda veća i preplavljeni dijelovi “čegrljaka” – nema kamenica. Ima u blizini gomila skresanjih grana topola. Nije baš išlo da se nakon zaliječenih prepona direktno “uključim”.  

–       Halo- viknem čovjeku-  brzo trči, nađi neku motku i dokuči loptu..!

Čovjek klimnu i potrča. Već je kod gomile granja. Tamo- ovamo, izvuče kao naručenu podužu. U zadnji čas stiže dok loptu nije uhvatila jača matica. Sad je trebalo brzo vrhom motke “prikučiti” obali. Krenuo je vješto, ne bih ni ja bolje. Mic po mic, lopta lagano krenu obali.

–       Evo je..!- slavodobitno zgrabi i podiže uvis.

IGOR NE MOŽE DA MRZI: Nasmiješen priđe da se zahvali dok je sinčić Stefan brisao suze. Iz Banovića je. Imao je svega 12 kada je počeo rat. Izgubio je oca i, s prve – da nikoga ne mrzi! Sa lica izbijala neka dobroćudnost i vedrina. Možda i zato što radi na renoviranom “Vidikovcu”, konobar.

O, uspomene uspomene..! Ostavimo sad grozno- u tom hotelu smo prilikom prvog moga dolaska sa Vojislavom Vasiljević i Antijem Teponenom odvedeni na ručak. Našu “delegaciju” primio je tadašnji gradonačelnik Boško Milić. Ni jedne o “prošlosti” i obostrana radost zbog susreta. Bio je kolega moje majke u SDK. Sa žaljenjem što se na Vidikovcu ne može “pridružiti”. Mogao je Slavoljub Tomašević, tadašnji direktor Tvornice glinice Birač…

Koju godinu kasnije, nakon prve u opštini, s razlogom na terasi dvije pres konferencije Susreta zvorničke dijaspore, kao i spominjani okrugli sto o povratku i boljim vezama sa dijasporom. Do mene, a nisu više među živima: Fadil Banjanović, Hajro Omerović, s lijeva Cvijan Đapanović… ozarenih lica i nadom.

Dalje ne treba, zna se. I dobro je što sam stao sa bilo kakvim pitanjima vezano za “ovaj” grad. Ali nameće što će ovdje Igor Ložnjaković sa sinom da se privikava na opasnu rijeku i ja na tome panju da gledam most kao stranac?  Neka li je “sličnost”. Pretjerana tuga nije dobar saveznik za dalje i neka ostane fotos za uspomenu sa loptom i pritkom. Pa još ako prvačić Stefan ispriča svojim drugovima i učiteljici može i proširiti. Vele da se u Narodnoj biblioteci još mogu naći moja “Dva splavara mala”…

A moglo još i još za starije kako je nekad vrijedilo čojstvo. U davna vremena nabujala Drina ponijela građu bogatuna Kovačevića. Savjetovano da ga nizvodno od Bajine Bašte jedino moj djed Hadžiavdaga može spasiti. Tako i bi. Onda u ružna vremena na Prijekom sudu u Kasini bogatun je spasio djeda i zaprijetio ako “devetom kolenu šta usfali on će da im sudi”…Onda će još ružnijih vremena i unuk “vidjeti” Prijeki sud, u “Ahosu”… Pa će priča otići čak do Skandinavije (poema “Karslundska staza”, S.H), pa vratiti do Sarajeva. Režiser Nedžad Begović preporučio da se razgovara sa renomiranim umjetnikom i akademikom Ismarom Mujezinovićem. Dizajnirao je plakat za ZOI 84 i odlična “konekcija” sa Zimskim olimpijskim igrama održanim u norveškom Lillehammeru. Sve su prilike da će se “storija” proširiti i do Afrike radi onog simpatičnog “mrkog” na skijama što je pobrao sve simpatije kada je na cilj stigao očekivano- zadnji..!

P.S.

U povratku neko je kod pijace zvao i veselo mahao. Sa Bajra je ili sa Fetije? Biće da je u Holandiji ili Njemačkoj. Odmahnem, takođe veselo- zastao bih, ali žurim. Nakon provjetravanja kuće treba zatvoriti prozore, a do polaska autobusa nije još ostalo mnogo.

(Dio kolumne sa fotosom uvrstiće sa među eksponate buduće muzejske postavke “GljivaMira”). 

_____________­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­

Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, Fb grupe BiH dijaspora infodesk i Zvornik u srcu – Drina u Venama, povremeno portal Oslobođenja, Moja BiH i šalje na oko 250 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com

Related posts

Braća blizanci Hase i Huso ne mogu jedan bez drugoga

BHD Info Desk Administrator

Migracija: Balkan i istočnoevropske države bilježe negativan migracijski saldo

Editor

MIRIS PROŠLOSTI: Sjećanje na najvećeg bosanskonovskog boema Radu Rukavinu – Ćirinog

Copo Sejo

Leave a Comment