Oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju, izrečenu prije dvije godine pred Haškim sudom, Mehanizam suda je zamijenio osuđujućom. Šešelj je proglašen krivim za retoriku, podsticanje, deportacije i progon Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci i osuđen na 10 godina zatvora, a oslobođen po svim drugim tačkama optužbe. Šešelj neće ići u zatvor, jer mu je uračunato vrijeme provedeno u haškoj pritvorskoj jedinici.
Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MICT) u Hagu, kao sljedbenik Haškog tribunala (ICTY), 11.4. 2018.g. osudio je Vojislava Šešelja, lidera srpskih radikala, na 10 godina zatvora. Obzirom da mu je priznato vrijeme provedeno u pritvoru od 2003. do novembra 2014-te, kada je pušten da se liječi, Šešelj neće ići na izdržavanje kazne, koju je je odslužio. Time je završen jedan od najdužih i najskupljih procesa u historiji pravosuđa koji je trajao 12 godina. U prethodnom toku vođen preko Haškog Tribunala, a u završnom preko njegova Mehanizma, pokazao je da instituti suda nisu bili dorasli zadatku ili su bili nespremni da dosljedno po pravnim normativima obave zadatak koji im je povjeren. Iako je sud raspolagao i raspolaže za brojnim dokazima o Šešeljevoj odgovornosti za progon, ubistva i druge ratne zločine u Hrvatskoj i BiH, izazvane huškačkim govorima i slanjem svojih dobrovoljaca, sud ga je osudio samo za progon Hrvata iz vojvođanskog sela Hrtkovci. U obilju dokaza nisu našli ili nisu željeli naći validne. Izrečena presuda je po svemu kompromis i odraz političkih prilika u regionu i svijetu. Iznevjerila je očekivanja, koga drugog nego istine, pravde i žrtava.
Šešelj proglašen krivim Izmjenom prvostepene presude
Optužnica protiv Šešelja u početku procesa imala je 14 tačaka, ali je svedena na 9, koje su ga teretile za udruženi zločinački poduhvat, zločine protiv čovječnosti, kršenje običaja ratovanja, govor mržnje,ubistva, deportracije i druge zločine protiv muslimana i Hrvata u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini.
Prvostepenom presudom Haškog suda, izrečenom 31.3. 2016. godine, prije dvije godine, Šešelj je nepravomoćno oslobođen svih optužbi za ratne zločine po svih 9 tačaka optužbe, uz suprotno mišljenje sudinke Flavije Latanci. Na tu presudu se žalilo Haško tužiteljstvo i zatražilo da se zbog krupnih propusta i grešaka u prvostepenom postupku postupak obnovi, oslobađajuća presuda poništi i zatražilo 28 godina zatvora.
Gašenjem Haškog suda, proces protiv Šešelja nastavljen je pred Međunarodnim rezidualnim mehanizam u Hagu, koji ga je 11.4. 2018. proglasio krivim i osudio na 10 godina zatvora, po tačkama 1, 10 i 11. Mehanizma Statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – i to samo za progon, deportaciju, potsticanje deportacije Hrvata iz Vojvodine. Žalbe Tužilaštva po svim ostalim tačkama optužbe su odbačene.
Preinačenu presudu pročitao je predsjednik Žalbenog vijeća suda Teodor Meron, za kojega neki tvrde da je produžena ruka Amerike i da radi po zadatku SAD i V. Britanije. Članovi Žalbenog vijeća u ovom procesu bili su: Li G. Madog, Florens Eri, Ben Emerson i Iv Nelson de Seres Batista Ros.
Kao i u brojnim ranijim sudskim procesima, koje je vodio Haški sud, i u ovom suđenju Šešelju, bježalo se od činjenica, kako bi se počinjena zlodjela marginizirala, reducirala i svela na mjeru prihvatljivu za glavne aktere političkog života.
U svom već prepoznatljivom stilu, Šešelj je ignorisao sud, pa je umjesto u sudnici, kao svi optuženi protiv kojih se sudi za počinjene zločine, presudu dočekao kod kuće. Presudu je ocjenio skandaloznom i nagovjestio da će se žaliti, mada je ovo drugostepena presuda, koja bi trebala biti konačna.
Osnova osude zapaljiv govor u selu Hrtkovci
Više je nego apsurdno, da Haški sud i njegov sljedbenik- Mehanizam, kao najviša sudska svjetska instanca, sa toliko moćnim i brojnim aparatom izvršitelja, nisu uspjeli ili nisu smjeli dokazati odgovornost Vojislava Šešelja ni po jednoj od 9 tačaka optužnice, osim odgovornosti za njegov zapaljiv govor održan 6. Maja 1992.u vojvođanskom selu Hrtkovci, kojim je potstakao i pokrenuo progon Hrvata iz Vojvodine, i nakon kojeg su pale prve žrtve. Nije osuđen za progone iz Sarajeva, Zvornika, Vukovara…, za okrutno postupanje, deportacije i pljačke, ubistva… Presudom se prvi put spominju zločini počinjeni na području Srbije, u Vojvodini, što na neki način Vojvodinu dovodi u vezu sa Kosovom.
Iz BiH je protjerana trećina stanovništva, skoro svi Srbi iz Hrvatske, i to za Tribunal nisu bile dovoljne pravne činjenice niti osnov za osudu, već su presudu zasnovali na progonu 720 Hrvata iz sela Hrtkovci, koje je do tada bilo većinski hrvatsko a sada je većinski srpsko. Tim govorom Šešelj je potstakao nasilje i ugrozio sigurnost Hrvata, dok drugi njegovi istupi na mitinzima u Vukovaru, Malom Zvorniku…, na skupštinskim tribinama… nisu ocjenjeni potstrekačkim.
Iako je Žalbeno vijeće suda utvrdilo da postoje zločini koje su počinile udružene srpske snage, sa ciljem da se trajno ukloni muslimansko, hrvatsko i drugo stanovništvo, Pretresno vijeće nije zaključilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat u kojem je Šešelj učestvovao…Iz ranijih navoda Haškog tužilaštva poznato je da je postojao zajednički zločinački poduhvat u koji su pored Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja bili uključeni: Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Milan Babić, Goran Hadžić, Goran Babić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Momčilo Krajišnik, BiljanaPlavšić, Željko Ražnjatović- Arkan…
Mada je presudom Šešelj obilježen kao ratni zločinac, iza kojeg je stajala Srbija, izrečenom presudom ne mogu biti zadovoljni ni pravo ni pravda. Presuda je manjakava, jer nije obuhvatila posljedice Šešeljeva djelovanja u Hrvatskoj i BiH.
U nekom smislu i ova preinačena presuda Šešelju je veća usluga nepravdi nego pravdi, jer nepravdi pruža osnov za negiranje svega što se dogodilo u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, a ovim suđenjem i presudom ne samo da nije prepoznato, već je učinjeno sve da se ne vidi i sakrije. Učinjeno sve da se ne imenuju agresori na BiH, da se ne osude za učinjeno, da ne plate ratne reparacije građanima BiH i državi, da se prikrije genocid u svim područijima BiH osim srebreničkog, koji je bio više od genocida.
Šešelj derogirao svjetsku pravdu i obezvredio Haški sud
Šešelj se branio sam, ali nije bio sam. Uz njega je bila Srbija i ne samo Srbija. Svojom prepotencijom i arogancijom uspio je derogirati, izigrati, izvrgnuti ruglu sud, pa u dobroj mjeri i obesmisliti rad haškog suda, što je najavio pri odlasku u Hag…Šešeljevi zapaljivi govori nisu bile samo prijetnje, što su pokazali i potvrdili njegovi sljedbenici i pripadnici negovih paravojnih formacija.
U februaru 2003. Šešelj se dobrovoljno predao Haškom tribunalu, da kako kaže “pobijedi Hag i zaštiti srpske nacionalne interese“. Na početak suđenja, koje je počelo 2006. godine, čekao je 4,5 godine. Obzirom da mu do tada ništa nije bilo dokazano, 2007. je zatražio da bude pušten, ali mu nije udovoljeno. Pod izgovorom da boluje od raka, da je smrtno bolestan pušten je novembra 2014. da se brani iz slobode. Ta notorna laž, koje se pošteni svijet i danas zgrožava, Haškom sudu nikad nije oproštena ni zaboravljena, jer je svojim istupima “haški bolesnik“ ubrzo pokazao da je čiliji i izdraviji od mnogih nas.
Šešeljov cilj, to svi znaju, bio je i ostaje stvaranje Velike Srbije, koji otvoreno potkrepljuje tvrdnjom da je sve učinjeno opet spreman ponoviti.
Različite ocjene o radu Haškog suda
I ovaj put se daju različite ocjene o radu Haškog suda. Po nekima sud nije ili je samo djelimično ispunio očekivanja. Po drugima, bez obzira na propuste i počinjene greške, Haški sud je napravio veliki iskorak. Izvršio inventuru zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije sa listom zločinaca i prikupio značajnu ahrivsku građu o zločinima i zločinima, korisnu za istraživanje i dalja postupanja.
Mada zadatak Haškog suda nije bilo pomirenje naroda, ipak se očekivalo da će njegove pravedne presude doprinjeti pomirenju. Nažalost, to se nije dogodilo, jer među sudijama nije bilo dovoljno koordinacije, pa su mnoge nepravedne presude razočarale javnost, iznevjerile očekivanja žrtava, ugrozile pravdu i time više zavadile nego približile narode. Rezultat toga je da su mnogi zločinci neodgovorno oslobođeni odgovornosti.
Pod uticajem politike standardi suda su iz slučaja u slučaj snižavani i padali na nižu razinu, što je dalo za pravo političkim elitama agresora da poriču istinu, minimaliziraju počinjene zločine i otvoreno stanu u zaštitu počinilaca najtežih zločina.
Da li se zločin isplati?
Nakon svega do sada viđenog u radu Haškog suda u proteklih 25 godina, mnogi od nas sve češće se postavljaju pitanje – Da li se zločin isplati?
I ova presuda Mehanizma za međunarodne krivične sudove, kao brojne prethodne presude Haškog suda, van svake sumnje pokazuju da se zločin isplati. Najuvjerljiviji primjer, koji cijeli svijet vidi, je Republika srpska- stvorena agresijom i zločinima genocida počinjenim nad Bošnjacima. Zar je srpski agresor mogao dobiti bolju i veću nagradu za počinjene zločine od polovine bh teritorija!?
Kada je 1993. osnovan Haški sud, jedan od ključnih ciljeva bio je dokazati da se ni jedan zločin ne isplati, ali je i ovom presudom, kao i mnogim izrečenim ranije, pokazao upravo suprotno, da se zločin često isplati. To je uvjerljivo pokazao i dokazao Šešelj, jer je preko Haga ostvario sve što je htio. Kroz njegov slučaj čak je marginiziran i udruženi zločinački poduhvat, koji je bio ključni da se pokaže uloga Srbije u BiH i Hrvatskoj. Već sad se polemiše o tome kako će se Šešelj žaliti na presudu( mada je presuda konačna), i tražiti obeštećenje 12 miliona eura. Nije li presuđenih 10 godina samo pravno sredstvo kojim se prejudicira moguća kompenzacija, ako Šešelj doista zatraži i dobije obeštećenje?
U svakom slučaju, iz slučaja Šešelj međunarodne pravne institucije ali i domaći sudovi imaju šta naučiti. Naročito sudska vijeća, tužilaštvo i odbrana, jer im je svima dao lekciju. Ako se dublje i studioznije razmotri, presuda kojom se Šešelj proglašava krivim i osuđuje na 10 godina zatvora , ide mu u prilog, jer mu daje pravo i otvara mogućnost za dalje usmjereno djelovanje. U uslovima u kojima Srbija danas djeluje, činjenica da je Šešelj proglašen ratnim zločincem i osuđen, daje mu predispozicije da bude odlikovan i proglašen narodnim herojem, što je u Srbiji i Republici srpskoj već viđeno više puta.
Pred Mehanizmom Haškog suda je da se dobro presabere, kritički sagleda svoju pravnu praksu i u predmetima koji još stoje pred njim ne ponovi greške koje je do sada počinio Haški tribunal. Imperativ svih zahtjeva mora biti – da se do istine mora doći, da pravda treba da bude zadovoljena, počinioci zločina osuđeni i da žrtve zločina dobiju satisfakciju.
Burlington, 14. Aprila 2018
Zijad Bećirević
