Autor: Esad Jaganjac, 29. Septembar, 2024.
UVOD
Kažu da u Bosni ništa ne valja osim kvaliteta života. Pitajte dijasporu koja provodi vijek tamo gdje sunce ne grije kao što ovo naše grije, ako ne vjerujete. Pa ako vas neki vrli pitac pita: “kto je ta šta, je ta da prostiš, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta zemlja što nema ni Vladu, ni Parliament, ni Predsjednika, a što mogu u njoj i o njoj lijepo pjevati da Bog mili sačuva”, a ti ćeš mu kazati: Bosna da prostis jedna zemlja imade, i posna i bosa da prostiš, i k tomu još da prostiš prkosna od sna”.
E što smo spavali, spavali smo, što smo prkosili , prkosili smo vrijeme je da se probudimo i otrijeznimo. O tome želim pisati u ovom članku pa ako ste mudri razmislit ćete a ako ste bez pameti i dalje ćete spavati i prkositi-sami sebi.
KO NE ZNA PROŠLOST NE MOŽE IMATI NI BUDUĆNOST
A evo kako sme se odnosili prema našoj Bosni u prošlosti.
Ne može se reči da su uzroci današnje krize u Bosni i Hercegovini vezani samo za posljednje događaje, pa čak ni događaje koji su uslijedili tokom agresije od 1992 do 1995 i kasnije. Uzroke treba tražiti i u događajima koji su se dešavali tokom historije, posebno početkom 19 vijeka tokom i nakon bune Husein kapetana Gradaščevića.
Mnogi se pitaju kako to da se mala Slovenija, Crna Gora, Makedonija, pa i Hrvatska, koja po broju stanovnika nije puno veća od BiH, mogla odbraniti od Miloševičevog fašizma i agresije, a BiH ne može. Odgovor je vrlo jednostavan. Ili uopšte nisu imali izdajnike u vlasti ili su ih na vrijeme eliminisali. Bosna i Hercegovina ni po čemu nije specifična država, sve države svijeta i regije su multi-etničke i multi-konfesionalne kao i BiH.
Pođimo redom kroz historiju.
-Godine 1831-32 Husein kapetan Gradaščević je podigao ustanak protiv Turske sa ciljem da oslobodi Bosnu od Turske okupacije. Ustanku se pridružilo i bosansko pravoslavno i katoličko stanovništvo, koje je sačinjavalo oko trećinu njegove vojske. Nažalost ustanak je ugušen a u borbi protiv Gradaščevića su učestvovale turske snage sultana Mahmuda II, srpski odredi koji su se pridružili sultanovoj vojsci i trupe bošnjačkih begova Ali-paša Rizvanbegovića i Smail-aga Čengića. Trupe Ali-paše Rizvanbegovića i Smail age Čengića su bile presudne u porazu Husein kapetana Gradaščevića, u posljednjoj bitci koja s održala 4. juna 1832., na Stupu kod Sarajeva.
-Godine 1878 Bosna postaje prvo okupirana a zatim i anektirana 1908. od strane Austro-Ugarske monarhije. Močna imperija je slomila svaki otpor bosanskih snaga koje je predvodio Hadži Lojo (Salih Vilajetović), koji je okupio muslimanske, pravoslavne, židovske te čak i neke katoličke građane te se suprotstavio okupatoru.
Usljed veoma složene ustavne strukture Habsburške monarhije, BiH je u njenom okviru sve vrijeme imala poseban državno-pravni položaj i posebnu organizaciju i strukturu vlasti sa Zemaljskom vladom, koja je imala izvršnu i sudsku vlast. Tako nešto, Slovenci i Hrvati nisu imali tokom postojanja Austro-Ugarske monarhije.
Međutim, krajem 19-tog stoljeća bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju Hrvati i Srbi, djelovanjem nacionalnih pokreta iz Srbije i tadašnjeg prostora Hrvatske (Načertanije 1844, Ilije Garašanina, Vaso Pleagić, Stjepan Radić i td). Od tada su Bosanci podijeljeni i od tada počinju i svi problemi u Bosni. Utjecaji susjednih zemalja postaje konstanta sa taktikom podjeli, zavadi pa vladaj. Historija je zabilježila da nikada ni jedan rat u Bosni i Hercegovini nije nastao kao rezultata unutrašnjih protivrječnosti već je sve do jednog, uklučujući i ovaj posljednji uvezen sa strane (Noel Malcolm: “Kratka Historija Bosne”)
Da su tadašnji žitelji Bosne prihvatili ideju integralnog bosanstva, koju je uostalom zagovarala i Austro-Ugarska monarhija, i koja itekako ima historijsko uporište, i danas i tokom 2. svjetska rata bi otpor Bosne i Hercegovine bio itekako uspješan, monolitan i bez većih žrtava i razaranja. Ne bi se mogla desiti ni NDH, ni RS, ni Jasenovac ni Srebrenica, ni Pavelić, ni Karadžić ni Mihajlović niti bi danas Dodik i Čović, uz svesrdnu pomoć pete kolone mogli mrcvariti, blokirati i uništavati Bosnu i Hercegovinu.
-Godine 1919. nakon Prvog svjetskog rata, uspostavom Kraljevine SHS je osnovana Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) u Sarajevu. Mehmed Spaho, lider JMO je smatrao da Bosna treba nastojati da očuva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslavenskoj državi.
Ministar u Vladi Srbije Stojan Protić je još 1917. godine predlagao da se “problem” Bosanaca, pogotovu muslimana “riješi” programom prisilnog pokrštavanja i pokolja! Spaho je otrovan, dok su pregovori o uvođenju Vidovdanskog ustava bili u najkritičnijoj fazi. U predvečerje Drugog svjetskog rata, kada je fašizam u Evropi dostizao klimaks, dogovorom u aprilu 1939. godine su započeli pregovori Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka, nakon čega je Bosna opet šapatom pala, takoreći bez otpora.
Da su se tadašnji žitelji Bosne složno oduprli hegemoniji i teritorijalnim aspiracijama Srbije i Hrvatske, Bosna bi preživjela Drugi svjetski rat uz mnogo manje žrtava.
-Još 1988. godine upravljački vojni vrh SFRJ je preimenovao Generalštab JNA u Generalštab Oružanih snaga, što je bilo protu-ustavno. Bio je to, faktički, vojni puč kojim je Teritorijalna odbrana, kao republička oružana sila, nezakonito potčinjena saveznim organima SFRJ. Predsjedništvo SFRJ, na čijem se čelu tada nalazio Raif Dizdarević, moralo je reagirati na ovo. Međutim, nije reagiralo.
Mjesec dana prije prvih demokratskih izbora, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 19. oktobra 1990. godine donijelo Odluku da se naoružanje i vojna oprema TO RBiH preda u vojne magazine JNA, čime je država Republika BIH bila razoružana. Opljačkano naoružanje je smješteno u magazine JNA, koja ga je nakon toga predala srpskim pobunjenicima, paravojnim formacijama, tzv. “Vojsci Republike Srpske”.
Da tadašnje (komunističko/SDP-ovsko) Predsjedništvo SR BIH nije razoružalo Republiku BIH, otpor Miloševićevoj agresiji a potom i Tuđmanovoj bi bio znatno uspješniji.
-Iako su se svi predstavnici vlasti Republike BiH, nakon prvih parlamentarnih izbora zakleli da će čuvati ustavno uređenje Republike, ipak su pogazili tu zakletvu i suprotno članu 5. Ustava počeli pregovore sa sljedbenicima Miloševićeve i Tuđmanove velikodržavne ideologije o etničkoj podjeli Republike. Počeli su razni pregovori od sastanaka u diplomatskoj rezidenciji ‘Konak’, 13. i 14. februara 1992. godine, sve do Lisabona, Dejtona i Pariza 1995. godine.
Prve pregovore u rezidenciji ‘Konak’ vodili su tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, predsjednik SDS-a Radovan Karadžić i predsjednik HDZ-a Mate Boban.
Razgovori su počeli 13/14. marta 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21/22. marta u Lisabonu kada je postignut polazni (izdajnički i protiv ustavni) “dogovor”: “vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje će se temeljiti na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima”, što je bio čin kršenja tadašnjeg Ustava RBiH i krivično djelo veleizdaje.
Razgovori se nastavljaju 28. marta u Sarajevu, a 7/8. aprila u Bruxellesu. EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH, da bi u Sarajevu pod nadzorom EZ 18. aprila 1992. bila potpisana izjava o budućem uređenju BiH, koja glasi:
“Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija“.
Ovaj “nacionalni princip” je u raznim varijantama zadržan i u svim ostalim pregovorima sve do pregovora u Dejtonu, održanih od 1. do 20. novembra 1995. godine.
Pregovaraći u procesu dogovora o podjeli Republike BiH po etničkim principima, a koji su bili dio sistema vlasti i podložni po članu 267. Ustava Republike BIH da daju svečanu izjavu, su prekršili svečanu izjavu, koja je glasila:
„Svečano izjavljujem da ću povjerenu dužnost obavljati savjesno, pridržavati se Ustava i zakona, zalagati se za ljudska prava i slobode i da ću u svim prilikama štititi interese Republike Bosne i Hercegovine kao nezavisne i demokratske države ravnopravnih naroda i građana Republike Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“
Potpisnici Okvirnog mirovnog sporazuma za mir u BIH, koji su ga parafirali u Dejtonu 21. novembra 1995. i kasnije potpisali u Parizu 14. decembra iste godine, su prekršili članove 5. i 154. Ustava Republike BiH i time postali izdajnici države, Republike BIH.
Niko u drugim republikama bivše Jugoslavije nije sjeo ni sa Miloševićem niti sa Tuđmanom da pregovara o unutrašnjem uređenju svojih republika, što je čisto unutrašnja stvar svake države a takvi pregovori su ujedno i kršenje Ustava i kršenje Povelje Ujedinjenih nacija.
Ta izdaja je dala viziju uspjeha agresoru i dala prividni legitimitet da počine agresiju i zločne, uključujući i genocid. Ipak takav “Sporazum” nikada nije bio ratifikovan u Skupštoni Republike BIH, zbog čega nikada nije ni mogao biti objavljen u Službenom listu Republike BIH, te stoga pravno i formalno to je samo jedan neobavezni papir, želja agresora i izdajnika. Što je on danas de facto u primjeni je stvar izdaje, nasilja susjednih država I hipokrizije internacionalne zajednice, koja je žrtvi agresije nametnula nedemokratski Ustav i praktično sprovela ustavnu kapitulaciju Republike BiH.
-Kontinuitet izdaje se nije završio samo u Dejtonu. Slijedila je sabotaža Tužbe protiv Srbije I Crne gore i sabotaža Revizije iste Tužbe. Također, uskoro su uslijedili nagodbe u kojima se uvodi “entitesko glasanje” i “Brčanski amandami”. Distrikt Brčko je bio distrikt pod jurisdikcijom države BiH a ovim amndmanima on postaje kondominijum u vlasnišvu dva entiteta. Zatim slijedi Zakon o prbivaloštu, kojim se skoro (praktično) oduzima pravo glasa prognanima u RS-u.
Izdaja se uvijek odvija na isti način pristajanjem na “nagodbe” umjesto da se drže normi unutarnjeg i internacionalnog prava. Niko nije mogao natjerati Predsjedništvo SR RBiH da preda oružje TO RBIH Miloševićevoj JNA, niko nije mogao natjerati vlast R BiH da pravi nagodbe oko (svetinje) Ustava RBiH, niko nije mogao natjerati Parlament R BiH da pristane na “entitesko glasanje” ili Zakon o prebivalistu, ili da se pristane na Brčanske amndmane. Niko nije mogao natjerati vlast R BIH da sabotira Tužbu RBiH protiv Srbije I Crne Gore i Reviziju Tužbe, ili da preda Sutorinu podmićivanjem poslanika Parlamenta BIH, ali su oni to ipak uradili u zamjenu za neki svoj lični ili partijski uski interes. Da je Srbija osuđena i bila prisiljena da plaća ratne reparacije nebi bilo danas ni povampirenja iste velikodržavne ideologije u vidu “srpskog sveta”. Sve su to uradili političari u BiH, počinili izdaju u zamjenu za neku lični ili uski partijski interes.
Da stvar bude gora, pojavljuju se nove politike izdaje tzv Trojke, kao konkurencija postojećim izdajnicima. Tako su se tokom mostarskih izbora ove godine takmičila dva navodno pro-bosanska bloka tzv. ljevice i desnice ko će biti taj koji će ustupiti vlast u Mostaru HDZ-u.
Kada se sve ove sadašnje i historijske činjenice saberu, vidi se da pored riječi Bosna i Hercegovina, redovno već skoro dva vijeka visi riječ “izdaja”. Ta se paradigma mora promjeniti inače buduće generacije će ostati bez države BiH.
Sve što danas čine Srbija i Hrvatska je uglavnom u suprotnosti s onim što su potpisale u Dejtonu i Parizu. I jedna i druga država i Srbija i Hrvatska se odnose prema BiH kao prema teritoriji na kojoj žive njihovi sunarodnjaci, prema kojima oni imaju pravo i paternalistički odnos, koji su sami sebi dali. Sve njihove akcije su usmjerene na integraciju tih naroda u „matičnu državu“. Taj proces se vodi preko političke, ekonomske, kulturne, vjerske, običajne, edukacijske, znanstvene i sličnih “integracija”. To je proces dezintegracije bh. društva i države, koji dobija otvorene forme u obliku Deklaracije o položaju Hrvata u BiH, ili u zagovaranju promjene granica u regiji, idejom stvaranja “srpskog sveta” i tzv. “povezivanja” u ekonosku regiju “Otvoreni Balkan”, što se lansira u Srbiji.
Sve su to jasni, neposredni i drastični oblici kršenja Dejtonskog sporazuma i brisanje obveza koje su potpisali. Zaboravlja se i to da se radi o Mirovnom sporazumu i da je svako njegovo nepoštivanje faktički izlazak iz tog Sporazuma.
S obzirom da je Dejtonski ustav donesen u okviru mirovnog ugovora, on je izrađen i usvojen bez učešća građana BiH kao nosilaca suvereniteta, a umjesto njih su ulogu ustavotvorca preuzele etničke grupe kao ustavotvorna snaga i susjedne države Srbija i Hrvatska, koristeći metod prisile i ucjene opstanka države a time i većinskog naroda. Nisu primijenjene procedure koje bi mu obezbijedile demokratski legitimitet; Annex 4 predstavlja jedinstven slučaj „ustava” koji nikada nije zvanično objavljen na službenim jezicima zemlje na koju se odnosi, već je usvojen na stranom, engleskom jeziku, nikada nije ratifikovan u Parlamentu RBIH, shodno važećoj proceduri promjene ustava, i nikada nije objavljen u Službenom listu RBiH.; Sadrži odredbe suprotne međunarodnom pravu, odnosno ozakonjuje diskriminaciju na etničkim osnovama; Teritorijalna podjela je rezultate „etničkog progona i genocida“, koje je provedeno tokom rata, I koja je postala dio ustava; U praksi se pokazao potpuno nedjelotvornim jer nije ispunio osnovnu svrhu – stabilizaciju i integraciju države BiH;
Annex 4 su potpisali predstavnici agresora na RBIH, čije vojne akcije je Sud u Hagu označio kao udruženi zločinački poduhvat, što je apsolutno suprotno internacionalnom pravu, odnosno Bečkoj konvenciji o međudržavnim ugovorima.
Dio Skupšine RBiH, preostao nakon odlaska delegata srpske etničke pripadnosti, na sjednici održanoj 30. 11. 1995. je uslovno prihvatio “Mirovni sporazum” ( sa upitnim kvorumom i procedurom) pa je, Ustavnim zakonom od 12. 12. 1995. (Sl. List RBiH 49/1995), donio odluku da se Aneks 4 može prihvatiti kao Ustav (ali nije odlučeno od kada važi) pod uslovom da se Dejtonski sporazum sprovede na zadovoljavajući način; u suprotnom, Dejtonski ustav BiH proglašava se ništavnim, a RBiH nastavlja postojati pod tim, međunarodno priznatim imenom.
Političari dejtonske BIH su propustili da putem Tužbe protiv SRJ ospore sam Mirovni sporazum i također propustili su da pokrenu postupak u skladu sa Bečkom konvencijom o pravu ugovora i zatraže da se Annex 4 proglasi ništavim kao međunarodno-pravni ugovor zaključen pod prijetnjom ili primjenom sile (član 52. Bečke Konvencije o pravu ugovora) i povrede ius cogens norme internacionalnog prava (član 53. Bečke Konvencije o pravu ugovora). Dodatnu argumentaciju za ovakve stavove pruža i presuda Internacionalnog suda pravde (ICJ) u Tužbi BiH protiv SRJ i presude Internacionalnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u kojima je vrlo precizno utvrđeno u kakvim uslovima su predstavnici R BiH ušli u mirovne pregovore, a te nepobitne činjenice ni na koji način nisu iskorištene nakon donošenja te presude zbog djelovanja pete kolone u vrhu vlasti dejtonske BIH.
POUKE IZ PROŠLOSTI
-Od pada Bosne pod vlast Osmalija, ako se izuzme buna Husein kapetana Gradaščevića, kod Bosanaca su preovladavale dvije paradigme. Ili nisu oupšte željeli da znaju ko su u etničkom ili nacionalnom smislu (đaba se 17 godina Kalaj trudio) ili su žarko željeli da budu ono što nisu (Srbi i Hrvati). Obadvije ove paradigme su neprirodne i zbog toga su proizvele neviđenu tragediju, pogrome, genocid i beznađe koje i danas traje. Obadvije paradigme koje preovladavaju i danas su stvorle armju veleizdajnika i države Bosne (koja vuče svoju državnost još iz srednjeg vijeka) i njenih žitelja Bosanaca i začuđujuću servilost prema svakom strancu, pa makar on bio i otvoreni ili zakamuflirani neprijatelj poput naciste Schmidta. Državne institucije kao I kulturne se sistematski uništavaju a Bosnom vladaju dvojica autokrata Dodik I Čović sa jasnom agendom nastavka udruženog zločinačkog poduhvata zacrtanog još tokom agresije. Armija veleizdajnika koja ih u svemu podržava se samo smjenjuje i zapravo konkurišu jedni drugima ko će im biti veći sluga. Kulminacija takve veleizdaje je bila očita kada je Plenkovićev laureat sa ordenom zločinca Ante Starčevića na grudima, her Schmidt suspendoao Ustav FBIH na jedan dan da bi na vlast doveo veleizdajnike koji će po njegovoj procjeni biti više servilni autokrati Čoviću. Sa ovakvim ponašanjem Bosanaca Bosna kao država sigurno nestaje a Bosanci postaju novi evropski Romi. Ništa neće bolje proći ni današnji bosanski Srbi i Hrvati jer su ih uvijek i u Srbiji i u Hrvatskoj smatrali glupim Bosancima-Bosančersosima. Bit će korošteni za izrabljivanje i ismijavanje. FBIH će biti pripojena nekoj novoj NDH a RS ć postati provincija neke nove velike Srbije. I naravno sva prirodna bogatstva će biti eksploatisana od strane Srbije I Hrvatske ili sa njihve strane odbranim koncesionarima.
-Kada se sve ovo sagleda jasno je da vjerovatno Bosanci imaju dosta prijatelja i u Srbiji i u Hrvatskoj , ali da će njihove duboke države (vlast, akademici i Crkva) biti trajni neprijatelji I Bosne i Bosanaca.
Imajući sve ovo u vidu odgovorni, normalni I čestiti građani Bosne moraju stvoriti svoj Bosanski nacionalni program ili svojevoljno otići u historijski zaborav kao novi evropski Romi, sa svim atributima koje takav status nosi (sakupljanje starog gvožđa, popravljanje kišobrana, život u čergi I td.).
BOSANSKI NACIONALNI PROGRAM
1. Bosanska nacija
Bosanci se moraju ujediniti pod jednom zastavom i jednim nacionalnim imenom ne zanemarujući i ne iskjučujući druge identitete poput etničkog ili vjerskog. Učimo iz historije kako i zašto su to uradili recimo Itlijani u 19. Vijeku.
Italija je treća najveća ekonomija u Evropi, nakon Njemačke i Francuske. Kako i zašto je to postala? U 19. veku, snažni nacionalni pokreti širom Italije zalagali su se za ujedinjenje pod jednom zastavom. Ljudi su se počeli identifikovati kao Italijani, a ne kao stanovnici pojedinih regiona ili gradova-država.
Ujedinjujuće ličnosti: Vođe poput Giuseppea Garibaldija i Viktora Emanuela II odigrale su ključnu ulogu u organizovanju i vođenju borbi za ujedinjenje. Garibaldi je bio popularni vođa gerilskih jedinica, dok je Viktor Emanuel II postao prvi kralj ujedinjene Italije. Konačno ujedinjenje pod jednom zastavom i jednim imenom desilo se 1870 godine. Prije toga na tlu Italije su živjeli Pijemontci, Lombardi, Venecijanci, Toskanci, Rimljani, Neapolitanci i Sicilijanci. Svaki od ovih naroda je imao svoj identitet i kulturu a neki poput Sicilijanaca cak I Grcko porijeklo.
Dakle nacionalno ujedinjenje Bosanaca pod tim imenom i pod jednom zastavom je imperativ za opstanak Bosne kao države i progres svih njinih građana. Ko ne želi to da vidi ili je slijep ili je agent tuđih interesa.
2. Povratak na građansku demokratiju
Sve demokratske države svijeta su građanske gdje je vrijednost glasa za svakog građanina ista u ma kom dijelu te države. To nije slučaj jedino u dejtonskoj BIH, poslednjoj državi u kojoj vlada aparthejd zahvaljjući ilgalno nametnutom Aneksu 4 kao Ustavu BIH. Taj diskriminatorni Ustav na koji postoji oko 5 presuda Evropskog suda za ljudska prava mora biti ukinut a po principu “quo ante” na snagu mora biti vraćene legalai Ustav Republike BIH. Najveći otpor ovom opravdanom zahtjevu će pružiti sljedbenici 2 UZP-a iz BIH, njihovi mentori iz Beograda i Zagreba I bošnjački kvislinzi koji se smjenjuju na vlasti već evo 30 godina.
3. Decentralizovano uređenje države.
Praksa u svijetu, pa i u BIH je pokazala da je decentralizovana organizacija vlasti daleko efikasnija od strogo centralizovane kada je razvoj ekonomije u pitanju. Ako samo uporedimo ekonomski razvoj decentralizovane Federacije BIH sa centralizovanom RS vidimo ogromnu razliku u ekonomiji i razvoju. Recimo samo jedna mala opština poput Tešnja ima 14000 radnih mjesta (praktično nema nezaposlenih) a slični rezultati su i u ostalim kantonima FBIH.
S toga bilo bi korisno da se nakon povratka legalnog Ustava Republike BIH, Republika BIH organizuje kao decentralizovan država sa desetak ili više kantona.
KAKO SVE OVO POSTIĆI?
-Za početak dobro razmislite gdje ste do sada griješili. Prošetajte ulicama svog grada, mjesta , sela i gdje god viditie plakat neke osobe na banderama nemojte glasati za njega. Otvorite novine i portale i gdje god vidite lice nkog političara nemojte glasati za njega. Pogledajte TV kanale I gdje god vam se prikaže lice nekog političra, nemojte glasati za njega. Zašto? Svi oni su vladali do sada i od BIH napravili najkorumpiraniju državu Evrope (što činjenjem, što ne činjenjem) a građane sa najnižim prihodima u Evropi. Hoćete da tako ostane?-opet glasajte za njih.
-U ovom trenutku stranke SNSD, HDZ, SDA, SDP, NIP, NS I SBB nisu opravdale vaše povjerenje i nemojte ni slučakno glasati za njihove kandidate.
-U ovom trenutko stranke BOSS, DF, NES, SzBIH I PzP su pokazale principijelnost kada je interes države u pitanju i možete im dati šansu, bar na ovim izborma.
-Počnite osnivati stranke, udruženja, pokrete koji će imati za cilj isto što su uradili i Italijani u 19. vijeku, dakle ujedinjenje svih Bosanca pod jednim imenom i jednom zastavom poštujući njihove druge identitete poput etničkog i religijskog. Po osvajanju vlasti 2026. provesti ideje građanske i decentralizovane države bez diskriminacije i aprthejda.
-Ne vjerujte bh.medijima. Čast izuzecima poput TV Hayat ili portal Istraga.ba, sve ovo ostalo je manje više u službi 2 UZP-a i njihovih sjedbenika te kvislinga iz reda bošnjačkog naroda. Najgori i najpodmukliji su RTRS, TV HB, Face TV, Avaz i Oslobodjenje.
-Imajte podozrenje prema Fakultetma društvenih nauka u BiH, jer kako stvari stoje kod starije generacije profesora još uvijek provejava duh Kecmanovića, Šešelja, Kardelja, Maksimovića i razne nacističke teorije krvi i tla davno prevaziđene u savremenoj nauci i praksi.
-U uslovima globalne prijetnja rasta radikalne desnice, sotonista, cionista i raznih oblika nacizma i fasizma potrebno je uvesti vize za sve posjetioce u BIH bez izuzetka. Kao primjer navest ću malu državicu Sejšel u sred Indijskog okeana. To je raj na zemlji a veoma bogatim i sretnim ljudima ali oni su uveli vize za skoro sve države svijeta, pogotovu zapadnim zemljama. To je izgleda bio jedini način da spriječe mešetarenje sotonista, tajkuna i globalne mafije i tako sačuvaju državu od mogučeg građanskog rata i eksploatacije prirodnih bogatstava.
Dakle narode zbijte redove, ujedinite se i od Bosne napravite raj na zemlji ili glupo slijedite zov sotonista I fašista pa ćete završiti kao narod u Ukrajini i Gazi.
BOG, BOSNA I BOSANCI
BHDINFODESK
