Senad Suljić, rođen u bratunačkom selu Mihaljevići, djetinjstvo je započeo u ambijentu porodične topline i mirnog života, koji je prekinut agresijom na Bosnu i Hercegovinu.
Nakon agresije na našu domovinu, 2001. godine odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje počinje iznova. Uprkos izazovima, Suljić uspijeva izgraditi put koji svjedoči o izuzetnoj posvećenosti i radu. Završava studij iz oblasti kriminalistike, stiče radno iskustvo u bankarskom sektoru, a zatim ulazi u policijsku službu u kojoj danas obnaša dužnost narednika u Iowa State Patrolu.
Paralelno s profesionalnim razvojem, aktivno učestvuje u jačanju i očuvanju bosanskohercegovačke zajednice u dijaspori, kao nekadašnji član Upravnog odbora lokalne džamije, te danas kroz Bosnian American Association of Iowa, organizaciju koja promovira našu kulturu.
Živi u Des Moinesu i primjer je vrijednog i korisnog člana zajednice.
Gospodine Suljiću, rođeni ste u Bratuncu, u selu Mihaljevići, kako biste opisali svoje djetinjstvo i porodični ambijent u kojem ste odrastali prije agresije?
– Moje djetinjstvo prije agresije bilo je mirno i bezbrižno, ispunjeno igrom i druženjem sa komšijama i rodbinom. Imao sam sedam godina, a živio sam sa roditeljima, rahmetli nenom i dvojicom mlađe braće.
Roditelji su tek završili kuću, u koju smo se uselili i živjeli nepune dvije godine, prije nego što je rat počeo. Porodični ambijent je bio dobar i složan, i sa puno ljubavi.
Sve je izgledalo kao početak jednog lijepog i mirnog života koji, nažalost, nije dugo potrajao.
Smatrate li da je kultura sjećanja među Bošnjacima iz Podrinja dovoljno institucionalizovana u dijaspori?
– Mislim da kultura sjećanja među Bošnjacima iz Podrinja u dijaspori nije dovoljno uspostavljena.
Iako postoji veliki broj pojedinaca i organizacija koji ulažu napore da se obilježe važni datumi i očuva sjećanje na stradanja našeg naroda, ti napori su često zasnovani na ličnoj inicijativi, a ne na organizovanom i trajnom sistemu.
Potrebno je više zajedničkog djelovanja, posebno kroz kulturne centre, škole bosanskog jezika i zajedničke projekte koji bi prenosili istinu i sjećanje na mlađe generacije.
Samo tako se može osigurati da naša historija i identitet ne izblijede s vremenom.
Koje bi, po Vašem mišljenju, bile najučinkovitije strategije za očuvanje i prenošenje kolektivnog pamćenja na mlađe generacije rođene izvan domovine?
– Po mom mišljenju, bile bi kroz institucionalno djelovanje kulturnih i vjerskih zajednica, aktivno uključivanje mladih u projekte pamćenja, kao što su “Sjećanje na Srebrenicu”, koji se održava svake godine u našem gradu, kao što je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, itd.
A ono što je najbitnije – porodični prenos tradicije i sjećanja.
I sam svojim kćerkama često govorim o važnosti čuvanja identiteta, jezika i porijekla, jer su rođene ovdje, ali trebaju znati ko su i odakle im roditelji potiču.
U Sjedinjene Američke Države ste došli 2001. godine. Možete li opisati svoje prve utiske i izazove s kojima ste se suočili pri dolasku?
– Kada sam došao u Ameriku 2001. godine kao mladić, sve mi je bilo novo i drugačije. Bio sam dijete rata, iza sebe sam imao teško djetinjstvo, kao i moja braća, a i cijela familija.
Dolazak u novu zemlju značio je novi početak, ali i veliki izazov. Nisam znao jezik, kulturu, ni način života ovdje, pa je svaka stvar predstavljala novo iskustvo i ispit iz snalažljivosti.
Bilo je potrebno vremena da se prilagodim, ali uz trud, volju i podršku familije, i podršku ljudi koji su došli prije mene, uspio sam izgraditi novi život i pronaći svoje mjesto u ovoj zemlji.
Koliko je proces učenja jezika i integracije u američko društvo bio zahtjevan, i šta Vam je najviše pomoglo da prevaziđete početne prepreke?
– Proces je bio dosta zahtjevan, posebno u prvim godinama dolaska.
Najviše su mi pomogli vanredni časovi engleskog jezika u školi i poslije škole, kao i druženje s prijateljima, kroz koje sam svakodnevno učio i usavršavao jezik.
Tako da je prilagodba postala prirodniji i lakši proces.
Na koji način ste uspijevali sačuvati vlastiti identitet dok ste istovremeno gradili novi život u jednoj drugačijoj kulturi?
– Uspijevao sam sačuvati vlastiti identitet prije svega kroz moju porodicu, a isto tako zajednicu.
U našoj kući poprilično se priča naš bosanski jezik, obilježavali smo, i dan danas praktikujemo, naše vjerske i kulturne običaje, i trudimo se da djeca znaju odakle smo.
Istovremeno, učim da poštujem i prihvatim vrijednosti nove sredine, jer smatram da se pravi uspjeh ogleda u balansu između čuvanja vlastitih korijena i prilagođavanja društvu u kojem živimo.
Ta kombinacija mi pomaže da izgradim stabilan život ovdje, a da pri tome ne izgubim ono ko sam i odakle dolazim.
Isto tako vjerujem da bi ovo učinilo moje roditelje ponosnim.
Diplomirali ste na smjeru Kriminalistika. Šta Vas je motivisalo da izaberete upravo to područje studija?
– To je jednostavno bilo u meni od malih nogu.
Motivisala me želja da radim posao kroz koji mogu direktno pomagati ljudima – bilo da se radi o zaštiti žrtava, pružanju pomoći u hitnim situacijama ili uklanjanju opasnosti s ulica, poput pijanih vozača, velika brzina vozila, a istovremeno, želim doprinositi održavanju reda i provođenju zakona, jer vjerujem da policijski posao ima ključnu ulogu u sigurnosti i povjerenju građana.
Kako je izgledao Vaš profesionalni put, od prvih poslova u banci do trenutne pozicije narednika u Iowa State Patrolu?
– Moj profesionalni put počeo je s nekoliko manjih poslova koje sam radio prije zaposlenja u banci – poslova koji su mi pomogli da steknem radne navike, odgovornost i osjećaj samostalnosti. A istovremeno tu sam učio engleski jezik.
Nakon toga sam se zaposlio u banci, gdje sam stekao iskustvo u radu s ljudima, finansijama i svakodnevnim obavezama.
Ipak, moja prava želja bila je da služim i da postanem policajac, pa sam se odlučio pridružiti Iowa State Patrolu. Tokom godina rada prošao sam kroz različite odjele i zadatke, usavršavao se i sticao iskustvo koje me je na kraju dovelo do čina narednika.
Danas s ponosom obavljam tu dužnost, vodeći tim službenika i brinući o sigurnosti građana, zahvalan na svakom koraku svog puta – od prvih poslova, preko banke, do sadašnje pozicije u službi.
Vi ste bili član upravnog odbora lokalne džamije, a trenutno ste aktivni u Bosnian American Association of Iowa. Možete li opisati značaj takvih organizacija za očuvanje zajedništva dijaspore?
– Organizacije poput Bosnian American Association of Iowa imaju ogroman značaj za očuvanje zajedništva naše dijaspore.
Kroz njih se ne samo održavaju kulturne vrijednosti, nego se i jača veza među našim ljudima, posebno mlađim generacijama koje su rođene ovdje.
Kao bivši član odbora lokalne džamije, a sada aktivni član Bosnian American Association of Iowa, s ponosom mogu reći da već više od deset godina kroz našu organizaciju obilježavamo Sjećanje na genocid u Srebrenici i organizujemo Marš mira svake godine 11. jula.
Ti događaji imaju dubok emotivni i edukativni značaj, podsjećaju nas na prošlost, ali i jačaju našu svijest o važnosti zajedništva, identiteta i međusobne podrške.
Na taj način, ove organizacije čuvaju našu kulturu, vjeru i historijsko pamćenje, dok istovremeno povezuju zajednicu i pomažu da ostanemo jedinstveni i prepoznatljivi u američkom društvu.
Koji su najveći izazovi s kojima se susreću bosanski džemati u SAD-u, naročito u pogledu angažmana mlađih generacija?
– Najveći izazov s kojim se susreću bosanski džemati u Sjedinjenim Državama jeste nedovoljna uključenost mlađe generacije.
Većinom su džemati vođeni od strane starijih članova zajednice, koji su zaslužni za njihovo osnivanje i očuvanje, ali su često previše fokusirani na stariji, tradicionalni način rada.
Po mom mišljenju, upravo to predstavlja najveći problem – ako se ne pronađe način da se mladi aktivno uključe, sve što radimo može izgubiti svoj kontinuitet.
Mladi donose novu energiju, ideje i pristupe koji su potrebni da se džemati prilagode vremenu u kojem živimo.
Zato smatram da mlađu generaciju moramo podržavati i uključivati u sve što radimo, jer upravo na njima ostaje svijet. Ako im damo prostor, povjerenje i priliku da doprinesu, oni će nastaviti našim putem i očuvati ono što su stariji s mukom izgradili.
Upravo u toj ravnoteži između iskustva starijih i energije mlađih leži budućnost naših džemata i zajednice u cjelini.
Na koji način džemat, osim vjerske dimenzije, doprinosi očuvanju jezika, kulture i nacionalnog identiteta?
– Nažalost, trenutno nema mnogo programa posebno usmjerenih na učenje bosanskog jezika ili dublje upoznavanje kulture, ali nadamo se da će u budućnosti biti više takvih aktivnosti, jer su upravo oni ključni za očuvanje našeg identiteta kod mlađih generacija koje su rođene i odrastaju u Americi.
Jedan program koji znam da djeca vole i uživaju jeste folklor, koji je također dio džemata. Kroz folklor uče o našoj tradiciji, muzici i običajima, a istovremeno se druže i razvijaju prijateljstva.
Tako isto učestvuju u različitim aktivnostima i programima za koje se lično potrude i organizuju.
Kako vidite ulogu bosanskih omladinskih organizacija u povezivanju dijaspore i domovine?
– Pa ovako, sve omladinske organizacije igraju važnu ulogu u povezivanju dijaspore i domovine, kroz očuvanje jezika i kulture.
Iako nisam direktno uključen u sve aktivnosti na tom nivou, smatram da njihov rad mladima pruža priliku da ostanu povezani sa svojim korijenima i jačaju veze jedni sa drugima.
Koliko su po Vašem mišljenju, veze između Bosne i Hercegovine i njene dijaspore danas jake i održive?
– Ne mogu tačno reći koliko su veze danas jake, jer nisam direktno uključen u taj nivo aktivnosti.
Ipak, smatram da te veze moraju biti održive, jer nas ima mnogo izvan Bosne i Hercegovine, a svi volimo svoju domovinu i želimo ostati povezani s njom.
Šta bi institucije u domovini mogle uraditi da se te veze dodatno prodube i učine obostrano korisnim?
– Mislim kroz podršku zajedničkim projektima, programima i inicijativama.
Veoma je važno da dobijamo podršku s obje strane i da radimo prema istom cilju – da zajedno doprinosimo razvoju i boljoj budućnosti naše domovine, lijepe Bosne i Hercegovine.
Koju poruku biste uputili mladim ljudima iz dijaspore koji nastoje uskladiti identitet Bosne i Hercegovine sa životom u američkom društvu?
– Poručio bih mladim ljudima iz dijaspore da budu ponosni na svoj bosanski identitet, tradiciju i jezik, ali da istovremeno iskoriste sve prilike koje im život u Americi pruža.
Važno je da čuvaju kulturu kroz druženja, jezik, i običaje, da se školuju, otvaraju biznise, pomažu jedni drugima i da se uključe u svoje zajednice.
Kroz poštovanje i aktivno učešće u američkom društvu, oni grade most između dvije kulture i čine svoje porodice i zajednicu ponosnim.
