Neprijatelji BiH ne miruju. Djelimično ostvarene ili neostvarene namjere iz vremena agresije su ponovno u glavnoj opciji. Sve zemlje regiona se naoružavaju, samo BiH ne.
Bosna je u sendviću. A biti u sendviću je više nego neugodno i opasno. Sa velikom sigurnošću može se očekivati da neko zagrize, upitno je samo sa kakvim apetitom, i – KADA?
Prostor Balkana je i dalje u fokusu interesa velikih sila i mjesto sukoba njihovih interesa. Kao nekad u doba hladnog rata, na Balkanu, u BiH, opet se susreću i dotiču Istok i Zapad. NATO nastavlja jačati vojne potencijale kod ruskih granica i u zemljama EU,a Rusija nastoji sačuvati i ojačati svoju interesnu zonu na Balkanu.
Iako je vojni potencijal Balkana u dobroj mjeri zastario, i dalje je više izvor opasnosti, nego garancija sigurnosti. Procjenjuje se da je prosječna starost vojne tehnike 7 balkanskih zemalja preko 30 godina. Sve balkanske zemlje imaju topništvo starije od 30 godina. Do nedavno su samo Srbija i Hrvatska imale borbene avione, a ostale balkanske zemlje su raspolagale samo sa zastarjelim ruskim tenkovima M72 i M55.
BiH u sendviću
Nakon zaoštravanja političkih odnosa između hrvatske i srpske diplomatije BiH se ponovno našla u “sendviću“ između susjedne Srbije i Hrvatske, dojučerešnjih agresora, sa vrlo jakim i sve naglašenijim otvorenim aspiracijama da otmu i onaj neokupirani dio BiH, podijele ga i prigrabe za sebe. Njihovi lobiji i tajne službe na tome aktivno rade vani i pokušavaju uvjeriti uticajne strane sile i njihove uticajne lidere da se zadovoljavajući faktor sigurnosti na Balkanu i u Evropi može postići samo podjelom BiH na hrvastki i srpski dio.
Situaciju na Balkanu usložnjava to što se sve više vojnog potencijala locira uz dodirne tačke NATO i Rusije. Nasuprot snagama NATO aktivira se ruska anti-teroristička koalicija u kojoj su sa Rusijom Kina, Indija i Iran. Prema tvrdnji ruskog ministra odbrane Š. Sergeja SAD su u evropskim zemljama Italiji, Belgiji, Holandiji, Njemačkoj i Turskoj rasporedile 200 vazdušnih nuklearnih bombi, što dodatno povećava prijetnju i usložnjava situaciju na Balkanu.
Zategnuti politički odnosi između Hrvatske, podržavane od SAD i Zapada, i Srbije, podržavane od Rusije i njenih novih partnera, prije svega Kine, pospješuju trku u naoružanju na prostoru Balkana. U takvim uslovima modernizacija naoružanja u Hrvatskoj i Srbiji se tretira i predstavlja kao realna potreba obiju država, iz čega rezultiraju vojne vježbe bh susjeda sa Rusijom ili zapadom, koje u svakom slučaju predstavljaju dodatnu prijetnju po nezavisnost BiH. I ne ostaje se samo na tome.
Ovih dana poseban publicitet imala je tvrdnja poslanice Milice Marković, da “zabrinutost i dodatni strah Bošnjacima izazivaju i nedavne vježbe MUP-ova Rs i Srbije, koje nemaju dobru poruku“. To se odnosilo na vojnu vježbu policijskih snaga Srbije i Rs “Drina 2016“ održanu na graničnom prelazu kod Loznice, u kojoj je učestvovalo oko 200 pripadnika dvaju policija, 50-tak vozila, 5 letilica i 5 plovila. Vježbu je pratilo oko 10.000 posmatrača, a prisustvovali su joj predsjednik Srbije Aleksandar Nikolić i predsjednik Rs Milorad Dodik.
Pored ove vježbe, dodatnu uznemirenost izazvala je najava da će u Rs doći specijalne jedinice ruske obavještajne službe “Spetsnay“ (ruski vojni specijalci) da treniraju policiju Rs. Postoji opravdana bojazan da cilj nije samo obuka i da će ove trupe kada dođu i ostati u Rs, kao što su ostale i u Siriji.
Argumenti za jačanje stabilnosti na Balkanu, koje koriste bh susjedi kao razlog i opravdanje za ubrzano enormno naoružavanje, su u najmanju ruku diskutabilni.
Vojni potencijal Srbije
Po raspoloživom vojnom potencijalu Srbiju trenutno svrstavaju na 60-to mjesto od 106 zemalja, koje su u fokusu praćenja. Srbija ima puno jaču vojnu industriju i razvijenije proizvodne kapacitete od Hrvatske. Prema nekim podacima raspolaže sa 212 tenkova, 720 oklopnih vozila, 168 aviona, 19 plovila i 52.000 aktivnih vojnika. Srbija kupuje artiljerijsko oruđe, modernizuje raketni sistem KUB, Migove 29, namjenska oklopna vozila „Lazar“, uspostavlja raketne sisteme većeg dometa, haubice NORA 155 mm, samohodne haubice SOREA 122 mm, desantne čamce. Ima 4 modernizirana MIG-29, a ovih dana dobila je od Rusije još 6 MIG-ova, 30 tenkova i 30 oklopnih vozila, što je izazvalo povećanu uznemirenost na Balkanu.
Vojni potencijal Hrvatske
Hrvatska se u jačanju vojnog potencijala oslanja na savezništvo sa SAD, koje su joj već donirale značajnu vojnju opremu, vozila Humvve i vozila za detekciju mina, 12 aviona F16. I ove godine SAD su Hrvatskoj isporučile 6 od 16 izviđačko- borbenih helikoptera “vajova various“. Hrvatska nastoji obnoviti mornaricu i zrakoplovstvo helikopterima i artiljerijskim oruđem. Hrvatska je nabavila 2 ruska helikoptera Mi 171, njemačke haubice “Pazner“, borbena vozila“ Patria“, nova oklopna vozila, nove puške i modernizirala tenk M84. Od Pengtagna je kupljeno 16 višecjevnih lasera raketa. Protuzračna odbrana Hrvatske ne može djelovati iznad 3000 m, a brodovi, raketne topovnjače su zastarjele.
Vojni potencijal BiH
BiH ratno zrakoplovstvo i potivazdušna odbrana formirani su 1992.g. Osnovu BiH zrakoplovstva činili su 7 Jurišnika J-22, 4 Supar Galeba, 14 transportnih i višenamjenskih helikoptera “Orao“ i 12 „Soko Gazela“. Protuvazdušnu odbranu čine PVO sistemi, LPRS, PAT i SPAT. Umjesto da se dodatno naoruža, kao Srbija i Hrvatska, BiH je 2009.g. kao višak naoružanja prodala Srbiji i drugima zrakoplove, tenkove, oklopne transportere i artiljerijsko oružje.
Slična situacija je u C. Gori, kao i Sloveniji, koja ima naoružane školske avione “Pilatus“. Slovenija je modernizirala oklopništvo sa 39 modernih oklopnih vozila, proizvedenih u Finskoj.
U BiH se tome i dalje ne pridaje ozbiljna pažnja. Moglo bi se reći manja nego devedesetih godina prošlog vijeka, kada se sedma vojna sila u svijetu spremala za istrebljenje Bošnjaka i genocid nad Bošnjacima.
Položaj BiH, koja nema ni dovoljno oružja ni vojsku, koja bi u datim prilikama mogla da se suprostavi tako osnaženom i povećanom vojnom potencijalu susjeda, postaje sve teži i neizvjesniji. BiH je protektorat međunarodne zajednice, sa kojim upravljaju njeni dušmani. Državu vodi tročlano predsjedništvo, koje smo toliko omrzli, da ih ne možemo gledati svojim očima. U narodu još uvijek postoji vjera da će neko drugi rješiti naše probleme, da će brige biti rukom odnesene kad uđemo u EU, umjesto da se narod ujedini i sruši vlast u kojoj dominiraju kriminalci, zločinci i neprijatelji države.
Strateško oružje Dragana Čovića
Član Predsjedništva Dragan Čović je iskoristio političku naivnost Bošnjaka, koji nisu gledali ko je njihov već ko je bolji, pa su za svog lidara izabrali Hrvata, potvrđenog patritu i rodoljuba, što je Čović iskoristio i na tome izgradio svoju teoriju o majorizaciji Hrvata i uz pomoć hrvatskih vlasti provukao je kroz uši uticajnim liderima međunarodne zajednice, za koje je takvo nešto nepojmljivo. Prije toga Čović je kao konkurenta u hrvatskom korpusu eliminisao lidera HDZ 1990 i postao najači hrvatski lider u BiH. Tome je išla u prilog i činjenica da je tokom rata broj Hrvata u BiH rapidno smanjen, jer se mnogima u vrijeme sukoba pružila prilika da pod povljnim uslovima presele u Hrvatsku, pretežno u Zagreb i veće centre. Kako Bošnjaci nisu ni pokušali argumentovano demantovati ove Čovićeve tvrdnje, steklo se uvjerenje da su Hrvati u BiH ugroženi, iako je u pretežnom dijelu BiH situacija upravo obrnuta. Hrvati su do rata, nakon rata pa čak i sada imali i imaju intelektualnu nadmoć i dominaciju u zakonodavnoj, političkoj i izvršnoj vlasti, u mnogim kantonima i općinama, čak i onima gdje su Bošnjaci u većini. Ovo su opšte poznate stvari i trebalo ih je sistematizirati i izložiti javnosti. Tada bi se jasno vidjelo ko je nadmoćan a ko ugrožen u kojem segmentu društvenog života BiH.
Opasne teze Timothy Lessa
BH javnost je posebno uznemirila i iritirala izjava/poruka bivšeg britanskog diplomate Timothy Lessa, izvedena iz njegove analize stanja na prostorima bivše Jugoslavije (očito rađena po nečijoj narudžbi) po kojoj „BiH treba podijeliti između Hrvatske i Srbije, u protivnom nas čeka novi rat!“.
Nakon ove izjave odmah se provokativno oglasila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a njen savjetnik, hrvatski političar Mato Granić je poručio da „Hrvatska ima legitimno pravo da se bori za ravnopravnost Hrvata u BiH i da na to ukaže međunarodnoj zajednici“. Ako se ove izjave dovedu u kontest Čovićevih težnji za stvaranjuem trećeg entiteta, onda BiH ima više nego ozbiljne razloge za zabrinutost, tim više što nije trebalo nimalo čekati glas sa druge strane Drine.
Potstaknut izjavom S. Halilovića da “nakon Referenduma o Danu Rs Dejton više ne vrijedi, pa se BiH može vratiti na Ustav RBiH“ šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić je tu izjavu ocjenio kao prijetnju miru i stabilnosti, a srbijanski mediji kao “muslimansko zveckanje oružjem“ i „prizivanje rata“. U tome je Srbija odmah našla osnov za oživljavanje političke strategije osamostalenja Rs, potstičući i Hrvate na željeni treći entitet.
Do mira i sigurnosti povećanim naoružavanjem
U novije vrijeme pažnju privlače vojni stratezi koji tvrde “što više oružja, to više sigurnosti“. Možda za nekog u tome ima analogije, ali za mnoge od nas ne. Neposredno pred agresiju na BiH, kada se još dobro i sigurno živjelo, moj srpski prijatelj je svom petogodišnjem unuku za rođendan kupio pištolj. A ja, koji sam u to vrijeme bio na funkciji za koju je predviđeno povećano osiguranje, odbio sam ponudu načelnika SUP-a da uzmem automatik za ličnu zaštitu. Iako je to s moje strane bilo krajnje naivno, kasnije sam shvatio da mi je to spasilo život. Jer da su kod mene našli oružje, završio bi u logoru, a možda i u nekoj od masovnih grobnica.
Ranije smo se osjećali sretni, zadovoljni i sigurni, kad smo znali da u našoj mahali nema oružja ni naoružanih. Nije ni trebalo. Naši roditelji su nerado slali svoje sinove u vojne oficirske škole. Znali da je oružje u nekom smislu i u nekoj mjeri nužno za odbranu, ali smo bili još sigurniji da oružje ne može da miruje. Ono mora prije ili kasnije progovoriti svojim zlim umobolnim jezikom. I kada je sedmogodišnji sin mog susjeda jednog dana uzeo očev pištolj iz potaje i usmrtio svog vršnjaka, to se pripsalo samo tragičnom nesretnom slučaju. A takvi slučajevi nisu bili rijeti ni onda, niti su sada.
Trka u naoružanju između Hrvatske i Srbije
Trka u naoružavanju između Hrvatske i Srbije ubrzava i dobiva na značaju. Vlasti Srbije se pitaju koga to Hrvatska treba da napadne novim oružjem, za koga im ono treba, ako ne za njih, jer se pouzdano zna da Hrvatska neće ratovati protiv NATO saveza.
Nastojanje SAD da naoružaju i osavremene vojsku Hrvatske, Srbija doživljava kao direktno upozorenje. Dijelom kao odgovor na naoružavanje Hrvatske, ali i u nastojanju da se osposobi za regionalnu vojnu silu, Srbija u saradnji i uz pomoć Rusije ubrzano jača i unapređuje svoj vojni potencijal sa avionima i raketnim sistemima većeg dometa.
Vlasti Hrvatske se ne mire s tim da se Srbi naoružavaju, pa i hrvatska predsjednica, uz ono što imaju, što su već dobili od SAD i drugih, najavljuje kupovinu novih aviona.
Ubrazano naoružavanje Srbija i Hrvatska pravdaju opasnošću od tzv. Islamskog terorizma, što ih potstiče i daje im krila da ojačaju svoje vojne potencijale, jer samo s njima mogu ostvariti svoje strateške ciljeve. A njihovi strateški ciljevi su da se prošire na teritorij BiH. A BiH i dalje čuti, kao da ništa ne sluti. Istina, i ne može mnogo učiniti, jer oba susjeda u strukturama bh vlasti, uključujući i vojne snage, imaju svoje opunomoćenike i zastupnike, koji im drže stranu i koji će im uvijek otvoriti vrata na bilo kojem dijelu bh granice, kada za to budu spremi i kada osjete da mogu.
U nemoći da se uradi nešto više za odbranu BiH, dolazi nam vijest da je u Travniku proizvedena prva haubica. Valjda da se da do znanja Hrvatskoj i Srbiji da ni BiH neće sjediti baš skrštenih ruku i čekati da je neko odbrani, kao što su to učinile UN i međunarodna zajednica u toku agresije na BiH i kroz zaključenje nepravednog Dejtonskog sporazuma, sa kojim je BiH ostala cijela, ali podjeljena na tru dijela.
I ovih dana dok gledamo premijera Srbije Vučića kako se kočoperi u ruskom Mig 29, tek prispjelom na beogradski aerodrom, prisjećamo se njegovih šetnji sa automatom po brdima Sarajeva i prijetnji odmazdom “100 muslimana za jednog Srbina“. „Miroljubivi mirotvorac“ ne krije već se hvali time kako je već duže vrijeme kumčio od Rusije i Putina tu “milošću“, sa kojom sad Srbija ima vojnu moć “da gradi sigurnost na Balkanu.“
Kakvi apsurdi. Srbija naoružava i modernizuje vojsku i policiju i to opravdava potrebom za jačanje sigurnosti i zaštitu od terorizma. I kao glavni razlog za enormno ubrzano naoružavanje navodi čuvanje neutralnosti. Koje neutralnosti? Da li one iz devedesetih godina prošlog vijeka, kada su njene trupe i paravojska išli tenkovima i haubicama preko Drine u Bosnu kao u svoju avliju?
Zabrinjavajuća strategija odbrane BiH
U BiH se i dalje dešavaju apsurdne i neshvatljive stvari. Sve zemlje Balkana se naoružavaju, osim BiH. Prvo je pod pritiskom stranih sila, koje otvoreno naginju i agitiraju za Srbiju odnosno Hrvatsku, ukinuta ABiH, vojnici razoružani i formirane simbolične vojne snage od desetak hiljada, koje se isključivo mogu koristiti u slučaju kriza , vremenskih nepogoda, za humanitarne svrhe i svečane dočeke stranih državnika, i to najčešće onih koji nam rade o glavi. Istovreno su svi oni koji su bili u neprijateljskim redovima, na strani Srbije i Hrvatske, svoje ranije zalihe oružja, koju su uvijek imali i držali, dodatno povećali novim arsenalom. Tako se postiglo stanje iz devedsetih godina prošlog vijeka, u kojem malte ne ni jedan Bošnjak kod kuće nema ni poštena noža da se odbrani. A i šta bi mu koristio, kraj toliko tenkova i aviona koji se gomilaju na granicama prema BiH. I pored toga ide se dalje u veći apsurd. I tako simbolične odbrambene vojne snage BiH, u kojima Bošnjaci čine zanemarljivu trećinu, i dalje se smanjuju.
Pri tom treba potsjetiti da su oružane snage BiH jedinstvena vojna sila, koja je nastala transformacijom entitetskih vojski, a čini je 10.000 profesionalnih vojnih lica, 5.000 lica u rezervnom sastavu i oko 1.000 civilnih radnika. I dok na jednoj strani Srbijai Hrvatska pojačavaju svoju vojnu silu, policijske snage i naoružanje, dotle ga BiH smanjuje , a timne i svoju mogućnost da se odbrani, ako sutra bude napadnuta.
A kakve su namjere bh susjeda bile ranije i kakve su danas, dovoljno je da se potsjetimo dogovora iz nedavne prošlosti Cvjetković – Maček, Milošević – Tuđman, Boban – Karadžić …a sada Dodik – Čović… Svi oni vode u istom smjeru: Beorad i Zagreb nekad odvojeno a nekad zajedno pritišću i atakuju na Sarajevo. Nije li i sada dogovor takve vrste na stolu?
Biti u sendviću je više nego neugodno i opasno. Sa velikom sigurnošću može se očekivati da neko zagrize, upitno je samo sa kakvim apetitom, i – KADA?
Burlington, 2. Januara 2017.
Zijad Bećirević
