Sav moj životni tok, od ranih školskih dana, sve danas, prožet je literalnim stvaralaštvom. Počeo sam kao pjesnik, nastavio kao prozaista, a kroz dilemu poet ili prozni pisac, sticajem okolnosti, rodio se novinar- žurnalista…..Govoriti o ovom s tobom, mojim znancem, kolegom i prijateljem o meni kao tekstopiscu i novinaru, je ne samo čast, izazov, već veliko podsticajno priznanje koje mi potvrđuje da sve ovo moje ipak nešto vrijedi…..Poezija me još neko vrijeme grijala i natapala moje osjećaje. Djelovao sam na dva kolosjeka, još uvijek više opredjeljen za poeziju nego za novinarstvo. U tom periodu osnovao sam u Dubici Klub mladih pisaca i organizovao Prve književne susrete na Kozari, koji su od tada postali tradicionalni, a održavaju se i danas. Na tim prvim susretima učestvovao je poznati jugoslavenski pjesnik Duško Trifunović…..Novinarstvo danas, bez obzira da li se obavlja profesionalno ili volonterski, od novinara traži profesionalnost i odgovornost, da bude kreativna i misaona ličnost, da dobro zapaža i pravilno prosuđuje, da poštuje novinarske kodekse…..Amerika je priča za sebe. Odmah po dolasku u američku državu Vermont, grad Burlington, postao sam stalni dopisnik jedinog sedmičnog lista na bosanskom jeziku „Sabah“. Bilo to bez ikakve naknade, iz ljubavi i patriotizma. Saradnju sam prekinuo nakon 8 godina, jer nisam dozvolio da se i dalje na meni bogate i eksploatišu moj intelektuali rad…..Posljednjih desetak godina uspješno sarađujem kao kolumnista internet portala čikaškog „Chicagoraja.net“, njujorškog “Bosnjaci.net“, belgijskog “Orbus.be“,… Naravno, tu je i Bedrudingusic.wordpress.com, koja sve više plijeni i zapanjuje kvalitetom informacija i aktuelnošću sadržaja…..Borba za istinu i pravdu sve više podsjeća na DonKihotsku borbu sa vjetrenjačama. Običan mali čovjek postaje sve manje vidljiv, pa čak i u fokusu medija za njega ima sve manje mjesta. Naš jezik sve manje razumiju, naš glas i dalje ne žele da čuju. Želim to promjeniti! Želim svakom od nas vratiti jezik i glas!….Nažalost, okolnosti u kojima egzistira dejtonska BiH, jedina država koja opstaje pa čak malo i napreduje u luđačkoj dejtonskoj košulji, prisiljava i mene kako i druge novinare da više svog vremena trošimo na bljuvotine i nebuloze Milorada Dodika, isplakane fraze Čovića, političke marifetluke Izetbegovića, otvorenu antibosansku politiku Mladena Ivanića, licemjerstvo Vučića … umjesto da pišemo o pet Bosanki koje su sa svjetskog takmičenja domovini BiH donijele pet svjetskih nagrada za znanje iz matematike…..Državi BiH se mora vratiti status R i neuspješan Dejtonski sporazum zamjeniti legalnim Ustavom RBiH. Dijasporu treba pozvati da se vrati i obezbjediti mjere stimulativnog povratka, naročitio za etnički očišćena područja. Postojeća vladajuća garnitura u Rs i FBiH mora biti svrgnuta i zamjenjena, milom ili silom. Sa njima BiH ne može preživjeti…..Na dijasporu se iz BiH perspektive još uvijek gleda kao na kravu muzaru, na trezor bez dna. Zaboravlja se da su to očevi i majke, kćeri i sinovi, unuke i unuci naše domovine – majke Bosne i Hercegovine. U dijaspori danas živi 2,5 miliona bh građana, više od pola BiH stanovništva…..Zar danas nije svaki novinar Don Kihot ? Život nije u vjetrenjačama, već u nama, svuda oko nas, u snazi vjetra koji ih pokreće!…..
Dragi i poštovani kolega i prijatelju! Rijetke su prilike da smo mi, koji se bavimo ovim poslom (ali, hvala Bogu, niti smo jeli niti jedemo kruh od toga jer je “od sedam kora”), “s druge strane stola”, odnosno pitani. Došlo vrijeme da Ti budeš nasuprot mene, odnosno da budeš pitan. I vrijeme je bilo. Dakle, hoćeš li se prisjetiti svojih novinarskih početaka? Kako i gdje je počelo?
BEĆIREVIĆ: Sav moj životni tok, od ranih školskih dana, sve danas, prožet je literalnim stvaralaštvom. Počeo sam kao pjesnik, nastavio kao prozaista, a kroz dilemu poet ili prozni pisac, sticajem okolnosti, rodio se novinar- žurnalista. Bilo je više nego uzbudljivo umjesto lirike nastale iz opsesije Brankom Radičevićem (iz koje se rodila prva zbirka mojih pjesama “Sjenke vječnosti“ prožeta stihovima koji me i danas s nogu obaraju: „Lišće žuti i lagano pada, u cvijetnjak samoće moje, gdje ruže proljetne venu… grane su gole, gole kao zjenice mojih očiju… i kiša pada, voda pločnikom se sliva, potapajući srce moje“) čitati svoje prve novinske tekstove u prijedorskom „Kozarskom vijesniku“ , a ne dugo po tom u sarajevskom „Oslobođenju“, „Večernjim beogradskim novostima“.
Bez moje poezije ne bi bilo mene ni kao volonterskog ni kao profi novinara. Poezija me učinila ovom što jesam. Oplemenila mi srce, omekšala dušu. Omogućila mi da brže od onih oko mene spoznam koliko je tvrd i leden kamen, kako peče i boli suza, koliko životno grije sunce. Gurnula me u zvjezdano sazvježđe, u kojem sam sam sebe tražio i nalazio. U takvom poetičnom romantičarskom zanosu rođen je Zijad – novinar, koji će u svom dugom životnom vijeku, u borbi za istinu i pravdu, napisati više desetina dobrih priča, na hiljade tekstova, komentara, informacija. Kao novinar shvatio sam brzo da imam cilj, da imam sredstvo, što je učinilo da više koristim oči i uši, postanem oštriji, ozbiljniji, odgovorniji…
Ti si još ranije zapazio moj doprinos informisanju, pa si sa mnom 17. 5. 2012.godine obavio intervju, koji je tada samo dijelom dotakao moju novinarsku aktivnost.
Govoriti o ovom s tobom, mojim znancem, kolegom i prijateljem o meni kao tekstopiscu i novinaru, je ne samo čast, izazov, već veliko podsticajno priznanje koje mi potvrđuje da sve ovo moje ipak nešto vrijedi.
Je li ta žeđ za pisanjem za javnost nastala zbog nekih novinara onoga vremena koji su Te eventualno impresionirali, bili Ti, uvjetno rečeno, uzori, ili je nastala – spontano?
BEĆIREVIĆ: Mislim da je to u početku bio zanos, bila strast i kako se ta strast napajala s osjećajima postajala je žeđ, koju često i nisam stigao ugasiti. Ona u nekim segmentima u meni i sad tinja i gori.
Uzore sam imamo u literaturi, u poeziji i prozi. Prvi izvor zaslađen džennetskim šerbetom bio je neki stari očev Mevlud, a veliku podršku i ohrabrenje imao sam od prijedorske profesorice književnosti g. Dušanke Vesković.
U novinarstvu nisam imao uzora. Moj prvi podsticaj i oslonac u novinarstvu bio je moj profesor stenografije iz srednje škole – g. Ostoja Kesar, tada i glavni urednik “Kozarsklog vjesnika“, koji je u meni uočio sklonost za pisanje. Mislim da je na to imala uticaj vrijedna novčana nagrada koju sam tada dobio od Prijedorskog sreza za poemu o “Kozarskoj epopeji“. Poezija me još neko vrijeme grijala i natapala moje osjećaje. Djelovao sam na dva kolosjeka, još uvijek više opredjeljen za poeziju nego za novinarstvo. U tom periodu osnovao sam u Dubici Klub mladih pisaca i organizovao Prve književne susrete na Kozari, koji su od tada postali tradicionalni, a održavaju se i danas. Na tim prvim susretima učestvovao je poznati jugoslavenski pjesnik Duško Trifunović. Kasnije je sve išlo spontano, po nekom uhodanom automatizmu.
Novinarstvo Ti nije bilo struka, kao ni meni, jer smo se obojica bavili neki drugim poslovima. Da li i koliko, eventualno, bavljenje novinarstvom na volonterski način nudi više slobode novinaru nego u slučajevima profesionalnog bavljenja? Da li si Ti tu slobodu prepoznao i koristiš li njene blagodeti?
BEĆIREVIĆ: Nikad, čak ni u snu, nisam mogao pomisliti da ću se baviti novinarstvom, da ću biti novinar. Od prvih mladelačkih dana morao sam se boriti sa životom. Rano sam ostao bez oca. Odrastao u porodici sa majkom, sestrom oboljelom od teške koštane bolesti (koju je napustio muž) i troje njene djece.Opština nam je oduzela baštu koja nas je hranila- sve do kućnog praga. Punih 9 godina živjeli smo bez ikakvih prihoda. Prvi živi novac, prva fasunga nakon 9 godina, bila je od moje prve plate. I tada sam čitao kao opčinjen, kao lud, sve od Maksima Gorkog, Turgenjeva, Andrića .. do Remarka, Dostojevskog, Hemingveja,Krleže…Uz uličnu svjetiljku, na domak kućnog prozora, jer nam je struja bila isključena, čitao sam za dva dana Tolstojev “Rat i mir“, „Jadnike“ Viktora Igoa. Mnoge klasike pročitao sam na prijedlog dubičke bibliotekarke Angeline Košćak, koja je tokom agresije na BiH zajedno sa mužem Jožom i sinom Mladenom masakrirana. Ubice nisu odgovarale, a plemeniti Dubičani dijaspore upravo ovih dana prikupljaju sredstva da im podignu spomenik.
I u takvim okolnostima nije me napustila ljubav za literaturom. Vanredno sam upisao žurnalistiku na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji, ali sam odustao.Brzo sam shvatio da se moram okrenuti životu, više se posvetiti ekonomiji za koju sam se obrazovao i od koje sam živio. Knjiga je i dalje ostala moj vjeran drug, a novinarstvo je za neko vrijeme skrenuto na sporedni kolosjek. Radio sam volonterski, od slučaja do slučaja.
Zvanje novinar je već dugo nepopularno i opasno. Novinar je danas više nego ikad prepušten sam sebi. Od njega se traži da poznaje i pravilno koristi tehniku i metode novinarstva, da zapaža, prosuđuje, zastupa istinu i daje kvalifikaciju djela u istinitoj jasnoj i razumljivoj formi. Ako iz bilo kog razloga bude napadnut, a to se sve češće događa, ostaje na vjetrometini bez zaštite i podrške.
Ipak, novinari novog vremena, za razliku od ranijih, imaju i neke prednosti. Mogu koristiti internet da dođu do pojašnjenja i dijela potrebnih podataka. Na “Facebooku“, „Twiteru“, „Instagramu“ svakodnevno mogu naći neku ideju, otkriti i potkrijepiti sopstvenu. “Google“ , „Yahoo“… su danas prvi i najbolji prijatelji svakog novinara, jer prestavljaju ne samo izvor informacija, već mjesto istraživanja i pretraga, bez kojeg bi istraživačko novinarstvo, kao poseban vid novinarstva, bilo daleko manje uspješno.
Novinarstvo danas, bez obzira da li se obavlja profesionalno ili volonterski, od novinara traži profesionalnost i odgovornost, da bude kreativna i misaona ličnost, da dobro zapaža i pravilno prosuđuje, da poštuje novinarske kodekse.
I ako sad razmišljam o razlici između amaterskog i profesionalnog novinarstva, mislim da se ovih posljednjih godina nakon rata, sve više gubi granica između amaterskog i profesionalnog.Volonterski novinari i dopisnici ranije su smatrani manje odgovornim za eventualne propuste i greške,jer su bili simbolično ili nimalo plaćeni, dok danas sve više padaju pod istu lupu. Istina je da još uvijek volonterski način rada u pristupu novinaru daje nešto više slobode i prostora za djelovanje nego profesionalnom. Tu slobodu novinara volontera sam prepoznao od prvih dana, shvatio njenu vrijednost i značaj, i koristim je kroz cijeli novinarski tok. Svih ovih godina, koje kao novinar provodim u dijaspori, radim isključivo na amaterskoj osnovi, bez ikakve novčane nadoknade, pa se u tom smislu osjećam slobodnijim i manje odgovornim, iako nikad ne gubim iz vida etičke novinarske standarde i poštujem kodekse profesionalnog ponašanja iz međunarodne Deklaracije o novinarstvu.
A hoćeš li se prisjetiti medijskih kuća u bivšoj nam zajedničkoj državi s kojima si surađivao?
BEĆIREVIĆ: Kako sam već naveo, bio je to prvo „Kozarski vijesnik, gdje sam bio stalni saradnik, te „Oslobođenje“ i „Večernje beogradske“, gdje sam se javljao povremeno. U početku sam pisao i za „Male novine“. Naravno, sarađivao sam i sa književnim časopisima, ali se ne sjećam kako su se zvali. Uređivao sam i klupske biltene, a profesionalno i mjesečni Informativni bilten radne organizacije DRM (Dubički robin magazine, op. B.G.), u kojoj sam radio 13 godina. A kada je počeo rat, nastavio sam sa pisanjem u Zagrebu, pri izbjegličkom Povjereništvu Prijedor, gdje su se sastajali i prognani Dubičanci. U izbjeglištvu u Njemačkloj uređivao sam bilten Koordinacionog odbora Dubičkih klubova Njemačke, koji je distribuiran dubičkim klubovima u Njemačkoj i šire. Glavni naš moto, koji smo zagovarali sa stranklom “Zelenih“, bio je „blic“ povratak svih Dubičkih prognanika jednim dugim konvojem. Naravno, i to je palo u vodu, kao sve drugo.
A ovdje, u Americi (ili iz Amerike)?
BEĆIREVIĆ: Amerika je priča za sebe. Odmah po dolasku u američku državu Vermont, grad Burlington, postao sam stalni dopisnik jedinog sedmičnog lista na bosanskom jeziku „Sabah“. Bilo to bez ikakve naknade, iz ljubavi i patriotizma. Saradnju sam prekinuo nakon 8 godina, jer nisam dozvolio da se i dalje na meni bogate i eksploatišu moj intelektuali rad. Još i danas su u mom podrumu kutije pune lista “Sabah“, sa nebrojeno mojih priloga.
U tom periodu napisao sam knjigu „Historija Bosanske Dubice“ koja mi je uzela mnogo vremena, jer sam na 340 strana knjige obuhvatio historijski period dug preko 1500 godina, uključujući aktuelna zbivanja na dubičkom području tokom agresije na BiH. Promocija knjige izvršena je u maju 2008.u Chicagu i St. Louise.
Posljednjih desetak godina uspješno sarađujem kao kolumnista internet portala čikaškog „Chicagoraja.net“, njujorškog “Bosnjaci.net“, belgijskog “Orbus.be“,… Naravno, tu je i Bedrudingusic.wordpress.com, koja sve više plijeni i zapanjuje kvalitetom informacija i aktuelnošću sadržaja. Neke aktuelne priloge objavljujem na dubičkim portalima i na svom FB. Svih ovih godina sam stalni saradnik časopisa bh. dijaspore u V.Britaniji „Haber“ Birmingham. Aktivnu saradnju u dva četvorogodišnja mandata imao sam sa Kongresom Bošnjaka Sjeverne Amerike, narčito u mandatnom periodu Emira Ramića i Harisa Alibašića. Moje teme su politika i ekonomija. Moj moto – ukidanje dejtonskog uređenja BiH, ukidanje entiteta- prije svega genocidne Rs, vraćanje državi BiH statusa Republike, zamjena Dejtonskog ugovora legalnim ustavom R BiH.
Puno, puno, čitavo brdo tekstova si napisao od kojih su mnogi objavljeni na mome blogu,a sada arhivirani. Na mene lično, a i na mnoge moje čitatelje (budući da mogu da pratim čitanost priloga po broju i po destinacijama širom svijeta – na dnevnoj, sedmičnoj, mjesečnoj te godišnjoj osnovi) nekako najsnažniji dojam ostavljaju Tvoje reportaže nastale u Domovini i njenom okruženju u povodu Tvojih posjeta tamo, ili ovdje po Americi. Po njima si, čini mi se, postao, prepoznatljiv. Ima li u trenucima nastanka tih reportaža emocija, nostalgije.. pa i svojevrsnih poruka?
BEĆIREVIĆ: Rado pišem reportaže.U njima je uvijek puno emocija, a često žala i nostalgije. Pišem ih s posebim nadahnućem i draži, ali me aktuelna zbivanja u društvu, posebno ona o nama i oko nas, u tome ograničavaju i sputavaju. Pisao sam o ljudima i njihovim sudbinama, posebno o putevima i sudbinama prognanih Bošnjaka, o Prijedoru i Srebrenici, o Semiru Osmanagiću i Bosanskim piramidama u Visokom, o Travniku i buđenju Vlašića, o Bihaću – gradu muzeju na otvorenom, o ljepotici Uni i zaboravljenom zemaljskom raju – Štrbačkom buku, o Novljaninu – slikaru i uredniku portala “Chicagoraja.net“ Feridu Seferu i umjetničkoj galeriji njegove familije..
Događaji se smjenjuju vrtoglavom brzinom i neke od njih naprosto je nemoguće zanemariti i zaobići. Iritiraju ne samo mene već većinu onih koji misle i osjećaju kao ja. Uzdrmaju i uzburkaju kompletno javno mnijenje. I to me čini odgovornim i obaveznim da se oglasim sa informacijama, konstatacijama, upozorenjima, porukama. Protiv zla i nepravde koja se nanosi mom narodu i drugim poštenim ljudima, protiv laži i obmana koje se šire i sve više prekrivaju nebo iznad nas. Koprena laži postaje sve viši zid pred našim očima. Otvoreno ga projektiraju i postavljaju ne samo ispred pojedinaca, grupa i naroda, već između i ispred država. Pred našim očima se događaju jezive stvari, pokolji, masovna ubistva, genocidi, a mi skoro ništa ne možemo ili ne hajemo učiniti da ih osujetimo i spriječimo. Borba za istinu i pravdu sve više podsjeća na DonKihotsku borbu sa vjetrenjačama. Običan mali čovjek postaje sve manje vidljiv, pa čak i u fokusu medija za njega ima sve manje mjesta. Naš jezik sve manje razumiju, naš glas i dalje ne žele da čuju. Želim to promjeniti! Želim svakom od nas vratiti jezik i glas!
Spomenuh u prethodnom pitanju poruke. Da li u njih možemo svrstati i Tvoje nadahnute priče o našim uspješnim ljudima, posebno Tvojim i mojim Dubičanima i posebno mladima?
BEĆIREVIĆ: Ne pišem samo o zbivanjima i događajima. Sa posebnim zadovoljstvom pišem o uspješnim ljudima, borcima za istinu i pravdu, za jednakosti, ljubavi i slobode.
Uspjesi naših mladih su moj najveći motiv. Kako ne istaknuti Prijedorčanku Herminu Jakupović, koja je među 35.000 studenata Finske izabrana za studenta godine u 2017-oj? Kako ne pisati o dubičkom doktoru veterine Almiru Karabegoviću, koji je za svoj patent spiralu za sprečavanje nekontrolisane oplodnje pasa do sada dobio 7 zlatnih medalja širom svijeta, o njemačkom humanisti Martinu Fisheru koji je iz srpskog okruženja izvukao i spasio 3.000 Dubičana i veliki broj Prijedorčana, Banjalučana?…Kako zaboraviti rad i djelo dubičkog foto- reportera i novinara Rusmira Karata?! Zar možemo zatvoriti oči pred svim što u cilju odbrane BiH zadnjih 20 godina čine Sarajlija Namik Alimajstorović, Prijedorčanin Emir Ramić, Novljanin Ferid Sefer, Haris Alibašić… ? Zar ništa ne reći o američkoj turneji protagonistice islama Aiše Purak, o nagradi guvernera Vermonta Prijedorčanki Medihi Jusufagić, o izbornom uspjehu Anese Kajtazović…o Amini Karić- prvoj Bošnjakinji doktoru pravnih nauka u Americi? Zar zaboraviti sramnu oslobađajuću presudu ubici Dubičanca Hazima Dautovića-Majkija, posmrtnu poruku prvoborca Bore Batos?…Zar ništa ne reći o Amerikankama iz Vermonta koje već 20 godina širom Amerike promovišu bosansku sevdalinku, o velikom jubileju mostarske porodice Gosto,o težnjama počasne konzulice Australije- Dubičanke Đemile Talić Gabriel …?
A šta tek reći o ljudima kao što si Ti Bedro, kao što je Esad Krcić, Salih Čavkić… vama koji svaki dan „grizete nokte“ i oštrite svoja novinarska pera? Nažalost, okolnosti u kojima egzistira dejtonska BiH, jedina država koja opstaje pa čak malo i napreduje u luđačkoj dejtonskoj košulji, prisiljava i mene kako i druge novinare da više svog vremena trošimo na bljuvotine i nebuloze Milorada Dodika, isplakane fraze Čovića, političke marifetluke Izetbegovića, otvorenu antibosansku politiku Mladena Ivanića, licemjerstvo Vučića … umjesto da pišemo o pet Bosanki koje su sa svjetskog takmičenja domovini BiH donijele pet svjetskih nagrada za znanje iz matematike…
A moja Dubica je bila i ostaje moja najveća ljubav, moja čežnja, moja nada, moja žeđ. Njoj je posvećeno na stotine mojih tekstova, pisanih u težnji da joj se vrati njeno ime, da se u nju vrati još uvijek 5.000 od preko 7.000 prognanih Bošnjaka i Hrvatra, da se obnove mostovi bratstva –jedinstva sa Hrvatskom Dubicom i gradovima Hrvatske.
Uz svu ovu ljepšu žurnalističku stranu, dakle uz spomenute reportaže i priče o našim uspješnim ljudima, ima i ona druga, tužna i ružna koju niti ja i ni Ti, ovakvi kakvi smo, ne možemo i da hoćemo izbjeći, o anamo njoj – politici. Da li tekstove na političke teme pišeš u nekim ravnomjernim vremenskim intervalima i planski, ili jednostavno kad “prekipi čaša”?
BEĆIREVIĆ: Tekstovi sa političkom tematikom su moji najbrojniji u medijima. Zadnjih godina objavljujem ih skoro isključivo na internet portalima Chicagoraja.net, Bošnjaci.net, Orbus.be, Bhdinfodesk.com, Bosdubica.net, i naravno tvom blogu bedrudingusic.wordpress.com, itd. Najviše pišem o postejtonskoj BiH, licemjerju EU i Haškog tribunala, problemima vezanim za obnovu naših unutarnjih odnosa…Pišem o “jahačima apokalipse“ Vučiću, Dodiku, Čoviću, Ivaniću, Izetbegoviću… o Srebrenici i majkama Srebrenice, o Tomašici i dubokim tragovima prijedorskog genocida…Pisao sam i pišem o rasturanju prirodnih resursa BiH i prodaji zemlje otete od Bošnjaka, o globalizaciji, regionalizaciji BiH, odbrani BiH u Dobrovoljačkoj, sjećanju na J. Broza Tita, popisu stanovništva u BiH, o predsjedniku Obami i američkim izborima, povratku prognanih, ali i o islamu, bajramskim porukama iz Vermonta, otvaranju džamija i islamskih centara u Americi, te o humanitarnim akcijama i Bošnjacima sa margina…
A kad je u pitanju naša Bosna, kad je u pitanju moja Dubica, moram priznati da pomalo iskačem iz kodeksa novinara i postajem pristrasan, jer naprosto ne mogu da svarim svo to zlo, svu tu nepravdu koja se od ratnih dana do danas čini nama i našem narodu, posebno Bošnjacima, od strane okupatorskih vlasti, od strane EU pa i MZ u širem smislu, uključujući i UN.
Ponekad se vraćam i svojoj struci- ekonomiji. Punih 30 godina radio sam u oblasti finansija, i to ne mogu sasvim isključiti iz dijapazona svoga djelovanja. Šesnaest godina sam bio Šef budžeta opštine Bosanska Dubica i dvije godine ličnost broj jedan za njen privredni razvoj. Paralelno sa daljim obrazovanjem nastavio sam pratiti finansijske tokove u Bosni, Sjedinjenim Državama i svijetu, jer sam 13 godina radio na određenim kompjuterskim programima u kompjuterskoj kompaniji svjetskog nivoa IBM, koji su mi to omogućavali. Ipak, samo letimičan pogled na teme koje sam obrađivao zadnjih desetak godina uvjerljivo govori da je politička tematika sa preko 60% zastupljena u mom novinarskom opusu.
Mnogo toga, spoznao sam, Te iritira iz naše političke zbilje, odnosno iz tog mulja kojeg tamo zovu politika. Ipak, šta naročito ne možeš da svariš, bilo da je riječ o političkim događajima iz naše zemlje i regiona ili o samim tamošnjim političarima?
BEĆIREVIĆ: Politička zbilja u BiH, ali i u regionu, ne samo da iritira, već konstantno predstavlja novu staru prijetnju miru i sigurnosti ne samo BiH, već cijelom Balkanskom regionu. Ne mnogu shvatiti da narod BiH i dalje pristaje da bude ovca u stadu koje vode kriminalci i neprijatelji države. O Vučiću, Dodiku, Ivaniću, Čoviću, Izetbegoviću, Radončiću…, ne želim trošiti riječi. Oni mi se gade. Ne samo da im nije mjesto u vlasti, već su po svemu što se o njima do sada reklo i čulo, što su radili tajno i javno, trebali davno biti istjerani iz svojih jazbina i poslani na optuženičku klupu, a neki od nje i korak dalje.
Političko stanje u BiH je neodrživo, ali još uvijek nema dovoljno snažne, jasne i artikulisane narodne mase koja bi pokrenula i iznijela procese promjena. Odnos EU prema BiH mora biti iskreniji sa više razumjevanja i podrške. Od Sjedinjenih Američkih Država očekujem više, prije svega da poprave greške koje su počinili u Dejtonu. U BiH se moraju ukinuti entiteti. Prvi prioritet je bezuslovno ukidanje Rs.Teritorij se mora objediniti i stvoriti regionalna struktura sa racionalnijom upravljačkom garniturom, uz manje nivoa vlasti. Državi BiH se mora vratiti status R i neuspješan Dejtonski sporazum zamjeniti legalnim Ustavom RBiH. Dijasporu treba pozvati da se vrati i obezbjediti mjere stimulativnog povratka, naročitio za etnički očišćena područja. Postojeća vladajuća garnitura u Rs i FBiH mora biti svrgnuta i zamjenjena, milom ili silom. Sa njima BiH ne može preživjeti.
Odeš često u Bosnu i, siguran sam, da kao i ja uključiš šesto čulo kada si tamo. Tamo ne srećeš političare, već narod. Da li njih zanima politika, odnosno njihova vlastita sudbina?
BEĆIREVIĆ: Bosna je moja ljubav i moja rana. Moju Bosnu sam posjetio par puta za ove 24 godine progonstva. Za takav korak sam uvijek spreman.Spreman sam iz ovih stopa sjesti u avion, otići na sarajevsku Bašćaršiju, pojesti duplu porciju ćevapa, zaliti kefirom i ako treba odmah se vratiti u Vermont. Bosnu treba doživjeti, osjetiti njen miris, zaviriti u njenu dušu, iznutra, iz Srebrenice, sa Potočara, sa Bihaćkog trga, Bašćaršije, sa mosta koji ponovno spaja moju Bosansku Dubicu sa Hrvatskom Dubicom. Svaki put kad sam odlazio bio je to poseban doživljaj. Mislim da se većina izbjeglih i prognanih tako osjeća.Mnogi se žele vratiti, ali gdje i kako? Jer mi smo ni na nebu ni na zemlji. Ma gdje god da smo, nismo tamo!
A kako nas tamo naši sugrađani, komšije.., znani i neznani gledaju iz tamošnje perspektive? Da li i koliko i oni i takozvana Država drže do nas, uopće? Kakvi su Tvoji utisci i zapažanja po tom pitanju?
BEĆIREVIĆ: Bosna i Hercegovina svih postdejtonskih godina ima maćehinski odnos prema dijaspori, iako dijaspora čini skoro polovinu njenog stanovništva. O tome sam pisao prije 20 godina pod naslovom “Dijaspora u vlastitom ogledalu“, što je dijelom poslužilo kao platforma pri osnivanju Svjetskog saveza dijaspore BiH. I dok druge zemlje čine sve da se povežu sa svojom dijasporom, stimulišu je da pobude interes za matičnu zemlju, BiH nastavlja ignorisati prijedloge, sugestije i zahtjeve koje im se iz dijaspore svakodnevno upućuju. Interakcija između BiH i njene dijaspore je glavna žila kucalica, pupčana vrpca bez koje BiH ne može prosperirati ni preživjeti. Vrijeme je da se to u BiH shvati. Tek tada bi Anex VII Dejtonskog sporazuma mogao dobiti zeleno svjetlo i postati ostvariv. O svemu ovom razgovarao sam i danas često razgovaram sa Bosancima i Bošnjacima u BiH i u svijetu. Svi imaju isto mišljenje. Ogorčeni su na odnos naše države prema nama, ali nisu izgubili vjeru da će se taj odnos jednog dana ipak promjeniti na bolje. Mi trebamo našu Bosnu, naša Bosna treba nas!
Na dijasporu se iz BiH perspektive još uvijek gleda kao na kravu muzaru, na trezor bez dna. Zaboravlja se da su to očevi i majke, kćeri i sinovi, unuke i unuci naše domovine – majke Bosne i Hercegovine. U dijaspori danas živi 2,5 miliona bh građana, više od pola BiH stanovništva. I tek jučer, nakon 22 godine, Vijeće ministara BiH usvojilo je dokument kojim se utvrđuje politika saradnje sa bh. iseljeništvom. I to je prvi, lično mislim podobro zakašnjeli dokument te vrste, ali koliko sam na brzinu vidio ostvarenje Anexa VII iz Dejtonskog ugovora o povratku izbjeglih i prognanih je i dalje na sporednom kolosjeku, da ne kažem zadnja rupa na svirali. Ali do sad nismo ni to imali.
Na kraju, vrijedi li ovo što mi radimo ovolikog truda, ulaganja intelektualne energije i drugih ljudskih, pa i materijalnih resursa? Vrijedi li, zapravo, do u beskonačnost se boriti s vjetrenjačama?
BEĆIREVIĆ: Ponekad i sam sebi postavim isto pitanje. Koliko potrošenih sati,dana, godina, koliko uzaludnih nadanja?! Zastanem, stanem, svoja iznevjerena očekivanja, svoje razočarenje i gorčinu koja se nakupila, pretvorim u šutnju. I jednom prilikom, sasvim neočekivano, dok sam tako pasivno okretao glavu da ne vidim i ne čujem, komšija me upita zašto nema mojih tekstova na internetu. Nadao se da će na uobičajenom mjestu u uobičajeno vrijeme naći moj komentar o aktuelnom događaju. To me otrijeznilo, podiglo iz apatije, vratilo mi uvjerenje da moja borba nije uzaludna, da ono što pišem ipak nekom nešto znači. I nastavio sam pisati. Hvaliti ono što zavređuje hvalu, a napadati i rušiti sve ono što razara našu sreću. Nastaviti Donkihotsku borbu sa vjetrenjačama. Zar danas nije svaki novinar Don Kihot ? Život nije u vjetrenjačama, već u nama, svuda oko nas, u snazi vjetra koji ih pokreće!
I još nešto. Učinio bi veliki grijeh sebi i vama kada bi propustio istaknuti ne veliki, već gigantski doprinos koji naš Bedro, banjalučki gazija, daje od sebe u borbi za istinu i pravdu, za Bosnu i Bošnjaštvo… Njegov portal je aktivan i živ svaki dan puna 24 sata, uvijek sa svježim informacijama o aktuelnim događajima. I uvijek, bez dlake na jeziku! Kako to stiže, samo on zna!
I na kraju, zahvaljujem se g. Bedrudinu Gušiću na izboru mene za sagovornika, na prostoru koji mi je ustupio i svima vama koji budete ovo čitali na poklonjenoj pažnji.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ bedrudingusic.wordpress.com
