Dok se u BiH govori o pomirenju, u Hrvatskoj i Srbiji se govori o proširenju!
Agresori na BiH već dvije decenije istrajno rade na falsifikovanju činjenica o ratnim zbivanjima u BiH u periodu od 1992 do 1995.godine, u težnji da odgovornost za počinjene zločine i genocid nad Bošnjacima skinu sa sebe, predstave kao odgovornost drugih ili da odgovornost i krivicu u krajnjem podijele. U tom cilju svih postejtonskih godina, uz asistenciju Međunarodne zajednice, vrši se pritisak na Bošnjake, najveće žrtve agresije, da sjednu za pregovarački stol sa počiniocima zločina, izvršiocima genocida i profašističkim režimima Srbije i Rs i prihataju protuustavne nagodbe, kojima se agresori i njihova mašinerija stavljaju ne samo u isti, već u nadređen položaj nad žrtvama. A slični procesi događaju se na području FBiH pod kontrolom Hrvatske. Sve se to radi pod motom zahtjeva za “pomirenje“, iako se ni jedan od agresora, ni hrvatski ni srpski ni do danas nisu odrekli ratnih tenzija, prije svega pretenzija na prisvanje bh teritorija.
U tim procesima bošnjačke žrtve agresije dolaze u sve teži i sve neravnomjerniji položaj, jer bošnjački predstavnici u vlasti padaju pod uticaj i popuštaju pred nepravednim zahtjevima, što Bošnjake kao najbrojniji narod BiH po nekim ključnim pitanjima svodi na nižu razinu i dovodi u ovisne situacije. Posebno zabrinjava činjenica da i vrhovno tijelo IZ BiH predvođeno reisom Kavazovićem, zanemaruje nepovoljan status Bošnjaka u toku i nakon agresije, hvata se u kolo sa agresorskim “mirotvorcima“ i bez postavljanja bilo kojih zahtjeva u prvi plan stavlja pomirenje sa agresorima. Nepromišljeno, zavedeno i tendenciozno ide se toliko daleko, da prvi čovjek Bošnjačkog korpusa u BiH, glavni čelnik IZ, pomirenje Bošnjaka i Srba naziva “historijskim“. A reis Kavazović nije ni zelen niti neobrazovan. Očito nije mislio svojom glavom. Da jeste ne bi ni pomislio, a kamoli pozvao svoj narod na pomirenje, kojem nije prethodila nikakva pravedna nagodba, nikakav kompromis po bilo kojem spornom pitanju, naročito onim iz vremena agresije koja su uslov za komunikaciju i koja moraju prethoditi svakom budućem dogovoru agresora i žrtve. O čemu se može uopšte razgovarati kad srpski agresor još nije priznao ni da je izvršio agresiju, negira da je počinio najteže zločine i zločine genocida, ni jednim gestom nije pokazao da žali za onim što je učinio, niti nudi izvinjenje i traži oprost. Umjesto da krene putem, koji vodi zbližavanju i pomirenju, i dalje se teži genocidnom entitetu Rs dati državnost, koketira se i sarađuje sa najvećim zločincima, a izvršioce zločina i počinioce genocida se proglašava srpskim herojima i daju im se najviša državna priznanja. Ako je za IZ i aktuelne bošnjačke političke strukture prihvatljiv takav put do pomirenja, onda ne treba nikog čuditi što je nad Bošnjacima do sad počinjeno 10 genocida, što su od 92-95 doživjeli 11-ti, a već im se sad prijeti 12-tim genocidom. Da li je na takav način postignuto pomirenje i nakon prethodnih 10 genocida nad Bošnjacima, vjerovatno jeste, jer da nije ne bi bilo Jedanaestog? I dok se tako u BiH govori o pomirenju, Hrvatska i Srbija se ubrzano naoružavaju i govore o proširenju.
Ima li priznanje krivice neki suštinski značaj?
Zašto se uopšte pridaje toliki značaj priznanju krivice za izvršene zločine i izvinjenju od strane počinilaca zločina, bilo da se radi o pojedinačnom, grupnom, etničkom ili državnom zločinu? Istina je da su priznanje, izvinjenje i molba najbolji put za oprost i pomirenje, ali ako počinioci zločina, kao što je slučaj sa srpskim agresorom u BiH, uporno negiraju i ne priznaju počinjene zločine, pa ni zločine genocida, onda je za žrtve svaki dalji korak u pravcu pomirenja bespredmetan, opasan i štetan, jer ohrabruje počinioce zločina da ih ponove. U takvom slučaju jedini put ka poravnanju i mogućem pomirenju vodi preko nadležnih međunarodnih sudskih institucija, koje su, ako već nisu do tada, dužne u pravednom sudskom postupku osuditi zločine i odrediti kaznu. Eventualno naknadno izvinjenje, u toku sudskog procesa, moglo bi se uzeti samo za olakšavajuću okolnost pri izricanju sudske presude.
Da bi se pravilno sagledali odnosi BiH sa agresorima, uputno je prisjetiti se procesa između Njemačke i Izraela. Iako se njemački kancelar Willy Brandt 7.12.1970-te u Varšavi izvinio za zločine fašističke Njemačke u II Svjetskom ratu, zatražio oprost i Njemačka nakon toga platila i danas plaća obeštećenje žrtvama holokausta, još i danas, 72 godine kasnije, samo 23% Židova je spremno Njemačkoj oprostiti, jer dobro pamte Voltairevu izreku „Ko oprašta zločin, postaje u njemu saučesnik.“
A u BiH, 22. godine nakon agresije, počinjenih zločina i genocida, u ime Srbije se, prilikom obilježavanja 10-godišnjice Srebreničkog genocida u Potočarima, samo deklarativno izvinio tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić. A zvanične vlasti Srbije, najviši državni funkcioneri, kako ranije, tako i danas, ne samo da negiranju počinjene teške zločine u BiH, uključujući i Srebrenički genocid, već istrajno podržavaju antidržavni režim genocidne Rs protiv BiH, sarađuju sa izvršiocima genocida, daju im najviša državna odlikovanja i proglašavaju ih nacionalnim herojima. Da li se sa takvim susjedom može graditi povjerenje, njegovati dobri susjedski odnosi, da li se može takvima dati oprost i krenuti u pomirenje? Jer oprost se apriori bazira na otkrivanju istine i ovisi od iskrenog kajanja.
Srbija i Hrvatska nastavljaju sa ostvarivanjem ratnih ciljeva
Srbija sa Rs i Hrvatska sa službeno nepriznatom ali živom i opipljivom Herceg Bosnom nastavljaju sa ostvarivanjem ratnih ciljeva. Srbija je kao ratni plijen zaposjela 49% BH teritorija i na njemu formirala genocidnu Rs, a Hrvatska se rješila svojih Srba, najvećim dijelom ih natovarila na leđa Bosni i sada perfidnim političkim spletkama nastavlja raditi na motaži ratne tvorevine Herceg Bosne.
Saga o pomirenju bh naroda
Narodi BiH nisu posvađani, iako ih političari uporno odvajaju jedne od drugih i guraju u izolaciju, što je posebno karakteristično za entitet Rs, gdje su još uvijek ograđeni entitetskom logorskom žicom. Iako između entiteta i naroda postoji sve više dodirnih tačaka, još uvijek su nedovoljne za prisnije druženje i prožimanje. Mada su pod stalnim pritiskom i velikim uticajem nacionalističkih vladajućih struktura, ni građani BiH u entitetima i kantonima nisu prepreka pomirenju.
Nedavno provedeno istraživanje u 13 bh gradova pokazalo je da 77% bh građana daje podršku procesu pomirenja. Naravno, bez ozbiljnijeg pristrupa tom procesu neće se moći mnogo toga uraditi odozgo, čak i kad su vrhovi vlasti zdravi, već se mora početi iz baze, od korijena pa kroz krošnju, do vrha stabla ozdravljenja.
Za pomirenje bh naroda je potreban politički kompromis i konsenzus, kojeg nema, jer se ne može postići u postojećoj Dejtonskoj strukturi BiH, što znači da je pored postojećih nivoa saradnje, potrebna je intenzivnija izgradnja međusobnih odnosa. U drugačijim uslovima i u zdravijem okruženju, ne bi bilo ni potrebno tragati za kompromisima te vrste, jer narodi se nisu ni svađali, pa se ne moraju ni miriti, ali su uvučeni u svađu i ratne sukobe, pa time i snose dio odgovornosti i imaju i obavezu da plate što treba platiti, ali i oproste što se može oprostiti.
Prvi uslov pomirenju je izgradnja međusobnog povjerenja. Pomirenju naroda treba da prethodi pomirenje politika koje dominiraju u entitetima i prenose se na kantone i niže nivoe vlasti. A politike su previše otuđene od naroda, i kao otuđeni centri moći egzistiraju u cijelom dejtonskom periodu. Politička moć je koncentrisana u rukama vladajuće klase zadojene nacionalizmom i šovinizmom. Da se dođe na puteve pomirenja treba se prvo osloboditi političkih, a dijelom i ekonomskih centara moći. A to je se može samo pod pritiskom narodnih masa, koje su se zabavile same o sebi.
Jedna od bitnih činjenica u procesu pomirenja bh naroda, koja se nikad ne smije gubiti iz vida, je da Bošnjaci nisu nikog napali, nisu ni metra ušli u bilo čiji teritorij. Kao prvo, Bošnjaci se nisu ni svađali. Napadnuti su i samo su se branili da odbrane svoje domove i živote. Ne može biti jednako tretiran onaj koji se branio na kućnom pragu i tu izgubio život sa onim koji je naoružan do zuba ušao u dvoriše i na kućnom pragu ubijao nevine.
Preduslovi za pomirenje
Pokretanje šireg dijaloga i izgradnja međusobnog povjerenja do pomirenja je imperativ bh društva. Praštanje, pomirenje i izgradnja mira moraju biti u fokusu svake partije, svakog političkog lidera, svake vjerske zajednice, svakog vjerskog predstavnika… ali pitanje svih pitanja je – pod kojim uslovima se može pokretati i voditi dijalog između agresora i žrtve nakom agresije i počinjenih tolikih zlodjela .
Osnovne pretpostavke na kojima se u BiH morao zasnivati dijalog u pravcu pomirenja trebale su biti: imenovanje agresora, utvrđivanje karaktera rata- agresija a ne građanski rat, pravedno efikasno okončanje najvažnijih sudskih procesa protiv počinilaca najtežih zločina,odavanje dužnog poštovanja žrtvama sa prihvatom obaveze plaćanja ratnih reparacija žrtama agresije. Umjesto da istraje u ovom pravcu, međunarodna zajednica je umjesto pritiska na agresora nastavila s pritiskom na žrtvu i “spep to step“ iznuđivala nezakonita rješenja koja su, u pravilu, uvijek bila na štetu bh države i na štetu žrtava.
Pri drugačijem pravednijem pristupu neki od mogućih puteva ka pomirenju mogli su biti: dosljedna izgradnja međusobnih odnosa, potpunija ekonomska saradnja, kontinuirana međuetnička i međureligijska saradnja, ograničavanje i zaustavljanje govora mržnje, te dosljednija kontrola medija koji šire mržnju…
Dijalog pod prisilom
EU i predstavnici MZ, uvijek kada ne žele dati odgovor koji se od njih traži i očekuje, ili nemaju pravo rješenje za krizne situacije koje u BiH izazivaju srpski i hrvatski nacionalisti, upućuju na dogovor i pritišću Bošnjake na nove ustupke, jer to ne uspjevaju na drugoj strani. I tako se postupa već 20 godina. Od Bošnjačkih žrtava se traži da sjednu zajedno sa njihovim ubicama i koljačima i pregovaraju.U svim pregovorima do sada secesionističke strukture su imale podršku suflera, šaptača i savjetnika, a MZ koja je trebala i dužna bila arbitrirati, uvijek se svrstavala na stranu jačeg i uticajnijeg.
Međunarodna zajednica mora prestati pritiskati i ucjenjivati Bošnjake kao žrtve agresije i genocida da sarađuju i koordiniraju u uslovima u kojima se zanemaruje ko je agresor a ko žrtva , u uslovima u kojima se ne vodi računa ko je oštećen a ko je i šta jamio. A svi mirovni procesi od stupanja na snagu Dejtonskog ugovora, preko raznih tijela i foruma, uključujući i Vijeće za implementaciju mira, vođeni su na takav način. Čak šta više, sa istim ciljem i na istim osnovama, uz široke ovlasti entitetima, natura se zahtjev za govor jednim glasom i uspostavlja sistem koordinacije.
Pravo na oprost
Kome se može oprostiti? Šta se smije zaboraviti? Kada su ranijeg Reisa Cerića pitali šta misli o oprostu odgovorio je “Oprostiti možemo, ali zaboraviti ne možemo!“ Kako oprosta nema bez pomirenja, prvo je potrebno znati dokle se došlo u procesu pomirenja i šta ono za koga znači?
Da pojednostavimo. Dođe naoružan uniformisan vojnik, komšija, u tvoje dvorište, ubije ti oca, brata, siluje i ubije sestru i nestane. Nakon 10- 20 godina dođe u tvoju avliju i traži da se izmirite, da mu oprostiš. Boli te, nisi zaboravio i nikad nećeš zaboraviti, ali možda okreneš glavu, pa i oprostiš. A šta ako u tvoju zemlju dođe armija takvih i uz sebe angažuje i tvoje komšije, pa pobiju stotine i hiljade očeva, majki, braće, siluju i pobiju desetine hiljada sestara, da li će baš svaki od tih 30.000 hiljada uplakanih očeva, od tih 30.000 ucviljenih majki, ojađene braće i sestara, moći i htjeti oprostiti? Ima li se pravo oprostiti u ime onih kojih više nema? Ima li se pravo oprostiti u ime onih kojima je time budućnost zauvijek razorena? I šta reći o pravu na oprost u ime desetina hiljada srebrenilčkih, prijedorskih, fočanskih, bratunačkih, višegradskih, sarajevskih majki… koje još uvijek sa teškim uzdahom i okamenjenim suzama obilaze iskopine masovnih grobnica i tragaju za svojim najmilijim?
Neki kažu sve majke jednako plaču za svojom djecom. Jeste, sve majke plaču za svojom djecom. Ali nije isto kad čuješ plač iz grla jedne majke, iz grla desetina majki ili pak plač iz desetine hiljada majčinskih grla, koji sve više doživljavamo kao nijemi refren najtužnije još nedovršene bošnjačke elegije…
Historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba
Nedavno sam pročitao izjavu u kojoj se kaže: “Opraštanje treba prepustiti Bogu, a zločine organima gonjenja i sudstvu.“
Da li je tako mislio i Reis Kavazović kada je Bošnjacima uputio poziv na „historijsko pomirenje Bošnjaka i Srba“? Da li time glava islamske zajednice u svoje ime, u ime IZ i u ime Bošnjaka – muslimana oprašta sve zločine i genocide i dojučerašnje koljače prihvata za sagovornike, dok ti isti koji su klali i ubijali i slali smrtonosne plotune na Sarajevo od zvaničnih vlasti Rs i Srbije za svoja“herojska djela” dobivaju nagrade i priznanja? Da li je ovakav pristup uvaženog Reisa trezven i osmišljen ili je služinački, vazalski ?… Neka izvine Reis, neka izvine IZ, ali u moje ime, u ime žrtava iz moje familije, nema pravo bezuslovno praštati… Jer praštanje znači staviti tačku, i krenuti dalje zajedno, bez prtljaga. A Bošnjački prtljag je i danas u zatočeništvu i pod patronatom okupatorskih vlasti, prije svega u genocidnoj Rs, na čijem području je do agresije na BiH živjelo 49% Srba i Hrvata. A koliko ih danas tamo živi i kakav tretman uživaju?
Istina, nikom na ovom svijetu ne bi bilo lošije da je malo tolerantniji. Svi trebamo raditi na razumijevanju i poštivanju. Ali za tolerantniji odnos su potrebni iskreno izvinjenje, uvjerljivo kajanje i još mnogo čega. Makar kajanje i cvijeće. A umjesto cvijeće na grobove žrtava, stavljaju se medalje i kolajne na poprsja koljača.
Međureligijsko vijeća u procesu izjednačavanja krivice
Najnovija pojava na političkoj sceni BiH je zvanično uključivanje vjere u politiku, ali ovaj put ne po zahtjevu vjerskih institucija, već po strategiji država agresora, što je u interesu agresorskih strateških ciljeva, ali je i u interesu vjerskih institcija, koje time postaju i priznat politički faktor. Tako miješanje vjere i politike postaje nova starteška osnova za pomirenje i izjednačavanje krivice.
Agresori na BiH, Srbija i Hrvatska, koji su dobrim dijelom ostvarili svoje ratne ciljeve, već dvije decenije istrajno rade na izjednačavanju krivice za ratna zbivanja. U nastojanju da taj proces privedu kraju, paralelno sa okončanjem najvećih pojedinačnih sudskih procesa, sada pokušavaju iskoristiti ugled poznatih hodža, popova i sveštenika uključenih u Međureligijsko vijeće BiH.
U ranijem procesu izjednačavanja krivice prvo je trebalo na međunarodnom planu agresiju predstaviti kao građanski rat, što je bio i ostao primarni zajednički cilj oba agresora. Nakon toga trebalo je umanjiti obim izvršenih zlodjela, odgovornost sa sebe kao agresora prenijeti na neodgovorne grupe i pojedince. Još je preostalo da se izjednače krivice za sve što je učinjeno.
U tom cilju pokušava se mudro iskoristi nevladina organizacija Međureligijsko vijeće BiH, koje je osnovano 1997. godine zalaganjem Reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, predstavnika IZ BiH, Mitropolita Dabrobosanskog Nikolaja, predstavnika Srpske pravoslavne crkve, Vinka Kardinala Puljića, predstavnika Rimo katoličke crkve i Nadbiskupa Vrhbosanskog i Jakoba Fincija, predstavnika Jevrejske zajednice BiH. Cilj je skretanje pažnje javnosti na neophodnost poštivanja svih žrtava, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Iz Međureligijskog vijeća se krenulo s opredelenjem i porukom da se u BiH ne može graditi budućnost bez sjećanje na žrtve zločina, uz odavanje počasti na mjestima stradanja. Sa zajedničkom obilaskom članova Međureligijskog vijeća tri stratišta na kojima su ubijeni Bošnjaci (Koričanske stijene na Vlašiću), Srbi (Kazani) i Hrvati (Križanićevo selo Kruščica) počinjeni zločini se pokušavaju svesti na zajednički imenitelj, čime broj stradalih pada u drugi plan, što u konačnici daje nerealan osnov izjednačavanju krivice.
Sve o navodi na zaključak da je i Međureligijsko vijeće samo novi pokušaj okupatorskih vlasti, sada u sprezi sa vjerskim centrima, da se izjednače krvice za ratna razaranja, zločine i genocid. Jer kada vjera, preko uticajnih vjerskih dostojanstvenika, poziva na pomirenje naroda, onda to dobiva drugačiji prizvuk i smisao.
Šta za Bošnjake znači kompromis?
Različiti su načini na koje agresorski servisi, među kojim sada i Međureligijsko vijeće BiH, Bošnjacima nude i od njih traže kompromise. U nizu ranijih pokušaja, ovaj sa Međureligijskim vjećem neodoljivo podsjeća na trojanskog konja, kojeg redovno šalju u BiH, samo sada sa drugačijom posadom.
Kompromis je opravdan samo kada je dobronamjeran i kad je polazište strana u kompromisu isto. Kako u kompromisu može naći svoj interes i opravdanje za interes ona strana koja u startu prihvata stanje u kojem je ogromno izgubila, a druga strana koja učestvuje u kompromisu na račun toga dobila i profitirala, pa kroz kompromis i dalje očekuje ekstra profit? To je isto kada u trci na 100 metara u dalj arbitri jednom ili dvojici od trojice učesnika trke priznaju raniji start za samo 1 metar. U takvoj trci od Dejtona do danas Bošnjaci su redovno gubili, a gube i dalje, jer su njihovi takmaci u trci, odnosno partneri u kompromisu, do tada već jamili što su jamili. Zato su predstavnici Bošnjaka, koji su do sada pregovarali bez prethodnih uslovljavanja izjednačavanjem startne pozicije za bošnjački narod, često tretirani kao prodane duše, izdajnici. Zna se da Dejtonski sporazum nije ispravna polazna tačka za trku ili postizanje pravednog kompromisa, što je od Dejtona do danas svaki dogovor za Bosnu i Bošnjake učinilo štetnim i vodio u propast.
Nakon svega, pritisnuti sa svih strana, možda Bošnjaci moradnu prihvatiti model pomirenja po devizi bivšeg američkog predsjednika Johna F. Kenedy: „Oprostite neprijateljima, ali nemojte zaboraviti njihova imena“.
Razumno je i razložno zapitati se zašto kasni i zašto dolazi do zastoja u procesu pomirenja, koje je životna potreba svih naroda i građana BiH. Svima je jasno da za to nisu krivi ni narodi ni građani, već isključivo politika, separatističke vlasti koje je kreiraju, neodrživo Dejtonsko uređenje države i međunarodna zajednica koja toleriše pa i podržava separatističeke težnje snažno potsticane iz susjedstva. Zbog svega toga ključnu ulogu u porocesu pomirenja imaju Bošnjaci, koji su do sada najveći gubitnici,ali najznačajni faktor, bez kojeg proces pomirenja ne može dati željene rezultate. Naravno veliku, možda najveću prepreku u procesu pomirenja i dalje predstavljaju izražene teritorijalne težnje Srbije i Hrvatske, zbog kojih su prije dvije decenije izvršile agresiju na BiH.
I dok se u BiH sve više govori o pomirenju, u Srbiji i Hrvatskoj se i dalje kuju planovi i govori o proširenju.
Burlington, Maja 14, 2017
Zijad Bećirević
BHDINFODESK