Rat u BiH, kako se zvanično navodi, nije počeo 1.4.1992. već u ljeto 1991.g. Nisu ga vodili entiteti BiH protiv R BiH, već Srbija i Hrvatska u saradnji sa paravojnim formacijama. Nije to bio građanski rat, već odbrana od agresije.
U mom gradu Bosanskoj Dubici u ljeto 1991. počeo je progon Bošnjaka, počelo paljenje bošnjački i hrvatskih poslovnih objekta i kuća, pale prve žrtve, leševi ubijenih Kostanjčana počeli plutati Unom, srušena oba mosta koja su Bosansku Dubicu povezivala sa Hrvatskom. I zar sve to nije bio rat!?
Ni 22. g. nakon agresije na BiH , koju su izvršile Srbija a potom Hrvatska, ni do danas nema usaglašenih stavova o tome ko su bile sukobljene strane, kada su počeli sukobi, kakav je bio karakter tih sukoba. Agresija na BiH za jedne je građanski rat, za druge međunarodni oružani sukob, za neke “ Treći Balkanski rat“. Po karakteru rata, za Hrvate je to Domovinski rat, započet 1.oktobra 1991. g., kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u Ist. Hercegovini. Srbi ga zovu Odbrambeno – otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. mart 1992.g, kada su napadnuti svatovi u Sarajevu. Bošnjaci rat zovu Agresija na BiH, a za početak uzimaju 1.april 1992, kada su srpske formacije na zapovjed Jovice Stanišića, šefa srbijanske tajne službe, napale Bjeljinu i počinile prvi pokolj Bošnjaka.
Netačna je i identifikacija sukobljenih strana. Kao sukobljene strane tretiraju se R BiH i samoproglašeni srpski i hrvatski entiteti unutar BiH – Rs prvobitno nazvana Srpska republika BiH i Hrvatska republika Herceg-Bosna, iako je dokazano da se BiH branila od agresije koju su izvršile Srbija a potom Hrvtska, zajedno sa paravojnim formacijama. Mnoga od ovih različitih gledišta postaju jasnija i određenija tek posljednjim presudama Haškog suda, iako agresorske strane i njih pokušavaju osporiti.
Može se shvatiti da agresori zanemaruju činjenice i početak rata računaju po svom nahođenju, može se shvatiti da ih iz svojih razloga podržava međunarodna zajednica, ali je neshvatljivo da zvanično Sarajevo ni danas ”ne vidi dalje od nosa“ i sva stradanja, razaranja, progone i žrtve, koje su se u BiH dogodile od ljeta 1991. do 1.aprila 1992. ne stavlja u kontest ratnih zbivanja, niti tretira “žrtvama agresije“.
A samo u mom gradu Bosanskoj Dubici, od ljeta 1991. do 1. aprila 1992.g. (vrijeme koje se ne tretira ratnim) dogodilo se sve što se napadnutom i okupiranom može dogoditi. Pale su prve žrtve, zapaljene sve bošnjačke kuće sa četiri vode, minirani, zapaljeni i oduzeti od bošnjačkih vlasnika svi poslovni objekti i mnoge privatne kuće, počeli prvi progoni dubičkih Bošnjaka i Hrvata, srušena oba mosta koja su Bosansku Dubicu povezivala sa Hrvatskom Dubicom i Jasenovcem, a XI Kozarska brigada , u kojoj su najbrojniji bili Dubičani, počela ratovati u Kostajnici.
U avgustu 1991. leševi su plutali Unom, noseći tijela Bošnjaka i Hrvata pobijenih tih dana u Bosanskoj i Hrvatskoj Kostajnici.
Bili smo zaslijepljeni i naivni
U vrijeme kada je počela agresija na BiH, Muslimani- Bošnjaci činili su 44% BH stanovništva, Srbi 31%, a Hrvati 17%.
Bili smo zasljepljeni i naivni. Vjerovali smo u život koji smo živjeli. Vidjeli smo šta se oko nas događalo, ali nismo htjeli vjerovati, dok se nije nama dogodilo. Pa ni tada, a možda ni sada, mnogi od nas nisu postali dovoljno svjesni događaja, njihovih uzroka i posljedica.
A sve je počelo u avgustu 1990-te promocijom prvih višestranačkih izbora, kada se i u mom gradu Bosanskoj Dubici osnivaju Srpska demokratskla stranka – SDS-a a potom Stranka demokratske akcije – SDA-e. Početni opšti zanos brzo nestaje i topi se kao sapunica. Politička situacija podiže tenzije, raste napetost, remete se opšti odnosi. Dubički SDS preuzima sve pozicije vlasti i diktatorski određuje uslove daljeg života, a oni su bili izgon Bošnjaka i Hrvata, bez alternative. Po tom konceptu, kasnije prepoznatom kao koncept „etničkog čišćenja“, na području dubičke opštine moglo je ostati samo 8% Bošnjaka, i to onih koji su do kraja lojalni ili su u porodičnim ili drugim vezama sa Srbima.
Potkraj 1990. u Bosansku Dubicu je sa posebnim zadatkom došao Krnjajić Milan, član Šešeljeve stranke, čovjek od povjerenja Radovana Karadžića, ranije poznat kao “Zgonjaninov čovjek“, najodgovorniji za zlostavljanja, progone i ubijstva Bošnjaka i Hrvata, koji će se kasnije dogoditi na području Hrvatske i Bosanske Dubice.
Do tada su Bošnjaci u opštini činili 20,37% , a u gradu bili većinsko stanovništvo. Hrvati su činili 2% stanovništva i u gradu i na opštinskom nivou. I dok su dominantni Srbi listom prihvatali novi koncept života i zauzimali svoje mjesto u SDS-i, dubički intelektualci su okretali glavu od SDA, bježali od nje kao od kuge, pokušavajući naći neki srednji put, kojeg više nije bilo.
Dubičko proljeće 1991.
U proljeće 1991. u Bosanskoj Dubiici je sve bilo u znaku stranačkog organizovanja. Nastavljena su stranačka prepucavanja i stranačke promocije. Ulicama grada, kao u svatovima, vozili su se stranački lideri i njihovi sljedbenici okićeni zastavama. Tada niko još nije vjerovao da će se pod tim zastavama, za samo koji mjesec, ubijati, klati i progoniti u logore. A samo nekoliko mjeseci kasnije tim istim ulicama počeli su odjekivati puščani rafali. Učestile su eksplozije i paljevine. U centru grada, Maloj ćaršiji, počeli su gorjeti ugostiteljski objekti muslimana i Hrvata.
Na Urijama, nekoliko desetina metara od Vatrogasnog doma, prvi su u plamenu mržnje nestali ugostiteljski objekti Islamovića – Mehe i Ramadana. Izgorjela je do temelja porodična kuća moje supruge Hatemine u Binjački. Bačena je bomba na Šnjacinu ćevabdžinicu, ali je objekat samo manje oštećen, nije izgorio. Trebalo je samo zaplašiti i otjerati vlasnika i preuzeti njegov biznis.
Mnogi od Dubičana, i te subote izišli su na Dubičku zelenu pijacu da kupe mlijeka, sira, kajmaka, jaja, koje su još uvijek kaurkinje (tako smo zvali marljive priječanke) donosile. Ali tog subotnjeg jutra junskih dana 1991. nije bilo kaurkinja. Pijačne tezge bile su prazne. Hrvatska Dubica je bila u plamenu….
Tih dana u Bosanskoj Dubici artiljerija je ukopana uz obale Save i Une, a jedan od bunkera je u centru grada, uz sami most između Bosanske i Hrvatske Dubice. Iz bunkera se puca na Hrvatsku Dubicu, a Hrvati povremeno uzvraćaju. Naše komšije Srbi govore nam “da se moramo braniti od Mupovaca“.
O tome za medije prvi otvoreno govori Asim Kulenović, nogometni sudija, preko “Yutela“ javnost obavještava Rusmir Karat, dopisnik “Večernjih novina“, a Namka Hašić, jedna od osnivača dubičkog SDA, pred TV kamerama za napade na BiH i Hrvatsku okrivljuje Srbe. Već sutradan, sa Dubičke pijace, gledali smo kako na hrvatskoj strani gore ugostiteljski objekti Junuza i Namke Hašić i Osme Murćehajića. Plamen je šikljao visoko u nebo, a miris paljevine širio se koritom Une i štipao za nosnice.
U toj i godini koja slijedi, jedna po jedna, uglavnom petkom, gorjele su i izgorjele sve muslimanske kuće, one na 4 vode. Zapaljeni su i izgorjeli muslimanski poslovni objekti i Ćehajića kuće na Gradskoj pijaci. Minirane, zapaljene i do temelja sravnjene sve četiri dubičke džamije. Prva je izgorjela Krajiška džamija u Jošiku. Imam se jedva spasio bijegom kroz kukuruze. Plamen je progutao cijelo Krajiško naselje prema Kozari. Imao sam priliku vidjeti goretine i pustoš. U zapaljenim kućama ni strujne utičnice u zidovima nisu ostale. Sve što je u kućama nešto vrijedilo odnešeno je. Na trgu, kojiu se tada zvao Trg Fadila Šerića, izgorio je i Rasimin lijepi crveni kiosk, kupljen u Sloveniji u Ljutomeru, u kojem su dubički mališani, mladi i stari dubičani rado kupovali sladoled i poslastice. Neće više u njemu biti Rasime da nasmijana djecu dočekuje kad se vraćaju iz škole, niti ukusnog Kemalovcinog sladoleda.
Početkom juna 1991. srpske formacije ušle su u Hrvatsku Dubicu. Više starijih osoba hrvatske nacionalnosti streljano je na mjestu “Krečane“. Paravojne srpske formacije 8.6.1991. u selima Baćin, Cerovljani i Predore ubile su preko 30 Hrvata i jednog muslimana. Narednih dana napadnuta je policijska postaja u Glini, a napadačima su se priključili tenkovi JNA.
JNA zvijezdu petokraku zamjenjuje kokardom
Dana 26.6.92. XI Kozaraska brigada, sa stalnim sjedištem u Prijedoru, mobiliše u Knežici u vili “Borik“ stalni i rezervni sastav. Vila „Borik“ postaje glavno komandno mjesto, sa kojeg se već narednih dana napada Kostajnica i jedinice XI Kozarske brigade upućuju na Banjalučki aerodrom, gdje ih čekaju 22 borbena helikoptera sa upaljenim propelerima, radi podrške jedinicama JNA koje od 27. juna napadaju Sloveniju. Dubički bošnjački oficiri Krivdić Mirsad, Hasan Lelić-Kacar,Ismet Palić, Sead Krivdić, Sulejman Mesterbašić i neki srpski – Rokić Mićo… odbijaju ratovati protiv slovenske braće i u znak protivljenja skidaju vojne činove i vraćaju ih Komandi. Komanda XI Kozarske brigade odustaje od napada na Sloveniju i jedinice se vraćaju na zborno mjesto u Knežicu, a sukob sa Slovenijom zavržava se već nakon 5 dana primirjem.
Narednih dana pod vojničkim šatorima pije se šljivovica, pjevaju četničke pjesme, i sa isukanim noževima iz korica srpski vojnici prijete muslimanskim „drugovima“,koji s njima dijele šatorske ležaje. Postaje očigledno da muslimani nemaju više mjesta u XI Kozarskoj brigadi, pa uz toleranciju komande mnogi ostavljaju oružje i praćeni psovkama, batinama i rafalima svojih srpskih saboraca odlaze kući. Naša JNA, u koju smo se svi kleli i zaklinjali, zvijezdu petokraku zamjenjuje četničkom kokardom.
Leševi plutaju Unom
Dok su se Dubičani rashlađivali i kupali u Uni, sunčali na vrelom julskom suncu na špicu ade i u čudu gledali avione JNA kako u nisko brišućim letu prelijeću iznad riječnog korita u pravcu Kostajnice, u samo 20 km udaljenoj Kostajnici se već se ginulo. Očevidci, koji su se tog 26. jula, te ratne 1991. godine (koja se po nekim čudnim kriterijima ne smatra ratnom), dolazili iz pravca Kostajnice, sa vidnom zabrinutošću, zaprepašćenjem i strahom pričali su o ubistvima koja su se samo dan ranije dogodila u Strugi, Zamlači, Kozibrodu i Volinji, a počinili su ih “pobunjeni“ Srbi nad Hrvatima. A tih i narednih dana vodile su se borbe u Hrvatskoj Kostajnici, oko Hrvatske Dubice, Jasenovca i Novske.
Svu ozbiljnost situacije počeli smo shvatati tek narednih dana, kada smo sa dubičkog mosta gledali ljudske leševe kako plutaju Unom. Gledali smo ih krišom sa mosta i riječnih obala kako zapinju za stubove mosta i oko pješčanih sprudova. I sam sam bio svjedok jezivog prizora, kada sam na kupalištu, nedaleko od moje kuće, uz samu obalu ugledao ljudsko tijelo. Dok sam živ neću zaboraviti oči praznih bijelih zjenica, koje su zjapile, kao da su ih izjele ribe. Kao u Goranovoj “Jami“.
Postajali smo sve više zabrinuti, ali se naivno mislilo da se to još uvijek događa nekim drugima. Kasnije se ispostavilo da su pobunjeni Srbi i JNA u Hrvatskoj Kostajnici opkolili hrvatske bojovnike,od kojih se njih oko 300 nakon neuspješne odbrane 21. avgusta 1991. predalo Srbima. U Bosanskoj Kostajnici tada su ubijena 23 građana, a u Hrvatskoj Kostajnici 230 branilaca. Hrvatska Kostajnica je Srbima pala u ruke 14. Septembra 1991.g.
Bosanska Dubica postaje grad logor
Pogoršana situacija u Hrvatskoj se ubrzano prenosi u BiH, u narod unosi strah i nevjericu. Širom Hrvatske pobunjeni Srbi drže mitinge, napadaju policijske postaje u Kninu, Obrovcu, Korenici, Dvoru, H.Kostajnici, a Srpsko nacionalno vijeće usvaja Rezoluciju o razdruživanju od Hrvatske i ostanku u Jugoslviji.
Oružje iz ranijih ratova, koje su naši susjedi Srbi skrivali u podrumima, i novo koje su dobili, počelo je da “govori“. Pucnji i rafali su sve češće i zlokobnije parali nebo, u prvo vrijeme noćima, a potom i preko dana. Svi ulazi u grad i izlazi iz grad zatvorerni su i na njima postavljeni kontrolni punktovi. Noćni sat je postao mora za Bošnjake i Hrvate.
Već u to vrijeme u Dubici su se viđali nepoznati ljudi u civilu i vojnoj uniformi. Jedna grupa je za moju firmu radila Distributivni centar, koji je bio u mom domenu. U isto vrijeme radili su kamenolom u selu Maglajci. Već tada se govorilo o otvorenim prijetnjama iz Hrvatske, od hrvatskog MUP-a, i potrebi da se moramo braniti. Uskoro je pred mostom u gradu, koji je do tada spajao dvije Dubice, Bosansku i Hrvatsku, iskopan bunker, oko njega postavljene vreće s pijeskom, a njegovju posadu su sačinjavali neki nepoznati čupavci. A dubički građani, koji su tada preko mosta u Gradini i Jasenovcu putovali u Gradišku, ili išli prema Zagrebu, pričali su da tamo sve “vrvi“ od vojske.
Svi putevi koji su do tada punih sto godina vodili preme Hrvatrskoj i Zagrebu, udaljenom od Dubice 100 km, preusmjereni su na Srbiju. Teretni kamioni mog preduzeća DRM svakodnevno su vozili teret ili dovozili različite terete. Vozači su u to vrijeme imali mjesečni paušal, koji im je postao nedovoljan, pa su uz paušal zatjevali i dnevnice, što je bilo suprotno pozitivnim zakonskim propisima i normativnim aktima preduzeća. Ja, kao čelnik administracije u DRM, dvostruke isplate po istom osnovu nisam mogao dozvoliti dok se ne izmjene normatiovna akta preduzeća, što me izložilo napadima, iako nisam bio jedini koji stoji iza regulative. Jedan od trgovačkih poslovođa, iako se nije radilo o njemu, jer on nije bio vozač, počeo je da mi otvoreno prijeti. U njegovoj prijetnji nije bilo ličnog antagonizma, već bijes i otvorena mržnja prema nama muslimanima, koju on nije ni krio. I nje bio jedini.
Avgusta 1991. vojna kolona JNA iz Hrvatske preko Dvora i Kostajnice ulazi u BiH, a na ulazu u Dvor dočekuje je postavljena tabla SAO Krajine. Tenkovi JNA su ulaze u Baranju i Istočnu Slavoniju, a sredinom avgusta Banjalučki korpus JNA prelazi Savu, ulazi u Okučane, Staru i Novu Gradišku, napada Pakrac, Borovo selo, Otočac, Plitvice… U to vrijeme mnogi Bošnjaci na to gledaju kao na sukob Srba i Hrvata, koji ih se previše ne tiče.
Prvih dana septembra Prijedorska brigada pod komandom Vladimira Arsića i Radmila Zeljaje napada Lipik i Pakrac, a jedinice JNA i četnici napadaju Bos. Brod, 12/9 zauzimaju Hrv. Kostajnicu, a 14/9 Topusko i Hrvatsku Dubicu. Užički i Titogradski korpus popunjeni rezervistima Srbije i C.Gore 20.9. ulaze u Hercegovinu. Jugoslavenska narodna armija, ponos Titove Jugoslavije, 22. oktobra odbacuje petokraku i mijenja ime u ime Vojska Jugoslavije (VJ).
Dvadesetog septembra gromoglasna eksplozija proparala je dubičko nebo. Kuće su drhtale, rušili se zidovi starijih kuća, pucala stakla na prozorima. Srušen je most između Bosanske i Hrvatske Dubice, srušenio Bratstvo- Jedinstvo jugoslovenskih naroda. Na svim objektima užeg dijela grada, svim trgovinama i radnjama, polupana su stakla, a ul. Maršala Tita bila je u ruševinama. Prizor strave i užasa.
Desetog oktobra opet je potmula eksplozija iz daljine, zaparala nebom i širila se koritom Une. Srušen je i drugi dubički most, velelepno zdanje sa dva kraka, koje je povezivalo Dubicu sa Jasenovcom i Novskom. Taj most su 1974. godine otvorili i pustili u promet Mudžibur Rahman i Džemal Bijedić. Prema novinarskim izvještajima, u momentu rušenja mosta u bunkerima i grudobranima na bosanskoj obali u uniformama JNA bili su i vojnici iz Niša i Pančeva. Taj put neki od njih su dali intervju dopisniku TV Sarajevo Nusretu Sivcu. A već sutradan, sa bosanske obale Une, iz Donje Gradine, vidio se visok plamen na hrvatskoj strani. Gorjele su kuće u Jasenovcu. U plamenu je nestajao i Jasenovački Hotel “Sava“ .
Zbog silovitih napada Srba već tada su se hrvatski branitelji morali povući iz Hrvatske Dubice i Jasenovca, sve do Savskog kanala u Bročicama, samo nekoliko kilometara od Novske. Hrvatska Dubica i Jasenovac bili su u plamenu. A nakon dubičkih mostova, kao snoplje klasja, počeli su padati mostovi na Uni i Savi – u Orašju, Šamcu, Kostajnici, Strugi…
Progon dubičkih Muslimana i Hrvata počeo je 1991. i trajao do jesenskih dana 1995.godine. Prvi konvoj sa većim brojem prognanika krenuo je 15.8. 1992. a stigao u Hrvatsku dvadeset jedan dan kasnije. Zadržan je silom u Okučanima, više dana bez hrane i vode. Konvojima njemačke Humanitarne organizacije “Krig erleben“ ili na drugi način od proljeća 1992. do ljeta 1993. iz Bosanske Dubice je iselilo 7.000 Muslimana i skoro svi Hrvati. Sa konvojem nade 15.8. 1992. izašlo je 420 prognanih, u novembru 92.g. 330., 1.12.92. 400 itd. U Bosanskoj Dubici, kojoj su okupatori promjenili ime u Kozarska Dubica, ostalo je svega pedesetak muslimanskih porodica, od kojih je dio njih u ljeto 95. utrpan u kamione i protjeran prema Travniku.
Smjena Bošnjaka sa rukovodećih položaja
U Bosanskoj Dubici situacija se naglo pogoršala, posebno kada su smjenjeni svi muslimani sa direktorskih položaja. Nekim čudom ja sam, možda jedini, ostao na svom radnom mjestu, iako su oko mene, kao gladni vukovi, počeli kolati. Moja radna fotelja postala je privlačna posebno za neke iz moje radne zajednice, kao što je bio sekretar firme Pero Kovačević, pravnik Slobodan Bijelić, koji do tada nije imao nikakvih ambicija, a odjednom je dobio krila, koja će ga odnijeti ravno u Glavni štab Vojske Rs na jednu od ključnih pozicija – Ministar za informisanje Rs, ali i neki drugi. Svjestan stanja u kome se nalazim, a u nemogućnosti da se već tada ubacim u neki prognanički konvoj i sve napustim, zatražio sam od direktora RO da me razriješi dužnosti i premjesti na bilo koje niže radno mjesto. Tako sam već narednog dana postao Šef plana i analize. U tom odsjeku radile su dvije žene, od kojih je jedna bila Borka. Do tada sam je poznavao kao ljubaznu i prijaznu, a od tada se uzgoropadila. Morao sam se naviknuti kad dolazi ujutro na posao da umjesto pozdrava prvo opsuje Aliju i Titu. Dakako da sam reagovo na takav jutarnji pozdrav i govorio “ako već ne voliš Aliju, pa ga psuješ, kako možeš psovati Titu koji nam je sve dao“. Naravno nije se na to obazirala, kao i mnoge druge žene u firmi i van nje, koje su postale izvor mržnje i prijetnja veća od muške.
Svaki okupirani grad na području Rs postao je logor
Otimanje bošnjačke zemlje, kuća, stanova i automobila uzelo je pun zamah. Prvo su otimani atraktivniji poslovni objekti, automobili, transportna vlozila i poljoprivredna oruđa. Iz društvenih stanova i kuća izbačeni su Muslimani i Hrvati, a u njihove kuće i stanove uselili su Srbi. Među otimačima je zavladalo rivalstvo, ko će se dočepati boljeg auta, bolje kuće. Tako se dogodilo da neki dođu u posejed nekoliko kuća… A sa pljačkom i otimačinom učestala su i ubistva.
U kratkom vremenu svaki okupirani grad na području Rs postao je logor za Bošnjake i Hrvate. To su već s proljeća 1991. osjetili Dubičani. Ukinuli su nam telefone, formirali trojke i petorke sa našm uhljebima, prisluškivali i pratili svaki naš korak. A onda su nam zaustavili dotok struje, ostavili nas u mraku. Uveden je policijski čas od 9 naveče do pet ujutro. Zabranili su nam ulaz u trgovine i kupovinu hrane. Svi muslimani su smjenjeni sa direktorskih i šefovskih radnih mjesta. Učestale su mobilizacije vojih obveznika. Ko se nije odazvao pozivu na mobiolizaciju i ostao u srpskoj vojsci gubio je zaposlenje i u firmi gdje je do tada radio već narednog dana čekao ga je otkaz. A ostati u srpskoj vojsci značilo je srušiti ideale i petokraku zamjeniti kokardom, postati agresor na svoju zemlju i svoj narod. I da nije bilo drugih razloga, zbog prijetnji od poznanika Srba, koji su usmjeravani da u “balijama“ gledaju i vide glavnog neprijatelja. Na vojnim vježbama takvi ekstremisti, a bilo ih je na svakom koraku, otvoreno su prijetil svojim muslimanskim saborcima.
Oružje iz Srbije dolazi u mrtvačkim sanducima
U to vrijeme bio sam direktor Radne zajednice Dubički robni magazin – DRM. Cijenili su me i poštovali. U poslu sam bio marljiv i uspješan. Imao sam i vojni pedigre, čin starijeg vodnika prve klase. Više godina obavljao sam značajne poslove u Komandi XI Kozarske brigade. Svoje vrijednosti sam potvrdio i afirmisao ne samo volonterskim radom u Komandi, već i na mobilizacijskim i štabnim vježbama, na koje smo pozivani svake godine u zadnjih desetak godina, a trajale su 7 do 15 dana, nekad i duže. Sve to mi je davalo neku vrstu autoritativne zaštite. Uz to, imao sam i punu podršku direktora RO DRM Marka Zgonjanina, koji me je uvažavao i cijenio.
Nakon velike zajedničke regionalne vojne vježbe održane u jesen 89-te u dubičkom selu Ušivac u jesen 89-te, u martu 1991.g. u Milića Gaju a potom u Knežici, kod Bosanske Dubice, održana je pripremna vojna vježba XI Kozarske brigade. Već na tim vježbama otvoreno se vidjelo da su muslimani nepoželjni u JNA, koja se još tako zvala. Kako sam bio pri komandi, dolazili su mi naši vojnici, od kojih Alaga i drugi, žaleći se na neke srpske rezerviste, kako u šatorima, koje zajedno dijele, piju, pjevaju četničke pjesme, oštre bajonete i otvoreno prijete. Boraviti i spavati u šatoru bilo je rizično i neizdrživo. Tražili su od mene zaštitu, koju im, naravno, nisam mogao pružiti. Upoznao sam s tim komandanta majora Mladenovića a zatim i zastavnika Banjca, koji je u Komandi XI Kozarske vedrio i oblačio, sa kojim sam imao prisne prijateljske odnose, ali mi je otvoreno dato do znanja da tu nema pomoći. Nakon tih vježbi muslimani su kao uvijek do tada vratili naoružanje i opremu, a srpsklim vojnicima je dozvoljenio da svoje oružje i opremu nose sa sobom kući. Ispraćaju u Milića gaju, 10 km od Dubice u pravcu Prijedora, lično je prisustvovao budući srpski general i ratni komadant Rs Ratko Mladić. U nadahnutom govoru poručio je tada srpskim vojnicima da će uskoro oni, i njima dato naoružanje, zatrebati Jugoslaviji. Mislim da je već tada pod Jugoslavijom smatrao Veliku Srbiju.
Granični prelaz kod Rače
Novembra 1991. godine u srpske ruke pao je Vukovar. Napadi su počeli krajem avgusta 1991. i trajali punih 87 dana. Vukovar se branio sa 1.800 ljudi, a napadan je od 36.000 vojnika JNA i paravojnih srpskih formacija. Jedan od meni bliskih rođaka u to vrijeme nalazio se na odsluženju vojnog roka u JNA i bio je poslan na Vukovar. Nije želio ratovati protiv svog naroda, pa je sam sebi pucao u ruku i završio u Beogradskoj vojnoj bolnici. Kada smo saznali da je ranjen, ja i njegova majka otišli smo ga posjetiti u Beograd . Vozili smo se u teretnom kamionu dubičke Konfekcije papira. Bio sam zapanjen onim što sam vidio putem, a posebno na graničnom prelazu u Rači. Mimoilazili smo bezbroj vozila punih naoružanja, transportera i tenkova. Sve je bilo užurbano. Tek tada mi je postalo jasno zašto kamioni mog preduzeća svaki dan idu za Srbiju, a ja kao direktor Radne zajednice ne znam za to. Moj rođak je još jedno vrijeme proveo u bolnici i kada je trebalo da ga ponovno pošalju na ratište, pomogli smo mu da dezertira i prebjegne u inostranstvo.
Posjeta ranjenom rođaku u Beogradu pomogla mi je da bolje vidim i shvatim šta se događa. Kad mi je ranije jedan od vozača hvalisavo govorio da vozi mrtvačke sanduke i u njima oružje, predstavljajući sebe kao posebno odgovornog i sposobnog, nisam tome pridavao veći značaj. Shvatio sam to kao zezu. Kamioni mog preduzeća dovozili su vojnu opremu i oružje, koje će biti upotrebljeno protiv mog naroda. I baš to oružje, njegov određeni dio, iskorišteno je kao “ribiji“ mamac, zbog kojeg su neki od 54 Dubičana odvedena u banjalučki logor Manjača, gdje su robijali mjesecima, a po zatvaranju logora rastureni na više destinacija u svijetu, kako se ne bi mogli uključiti u odbranu BiH. Do sada niko nije utvrdio koliko je i koje vrste naoružanja iz Srbije preko Rače stiglo u BiH, niti gdje se to oružje sada nalazi.
Prodaja ruskih kalešnjikova
Jednoga dana, moglo je to biti polovinom juna 92, otišao sam u Vulkanizersku radnju Mujagić Salkana da promjenim gume na svom “Stojadinu“. Radnja je bila u uskom sokaku, u koji se dolazi iz ulice Nikole Luketića. U njegovu radnju uvijek su svraćale komšije da se zabave i malo popričaju, a tih dana svi su ostali bez posla, pa su tako ubijali vrijeme. Dok mi je Salkan balansirao točkove, u radnju je došao jedan mladić, mislim da je bio musliman. Bio mi je poznat iz viđenja. Vjerujem da je poznavao većinu nas, pa se brzo se uključio o razgovor. Pričalo se o situaciji u gradu. Svako je bio zabrinut za sebe i svoju familiju. Neki od prisutnih su smatrali da se na neki način svako treba zaštiiti, jer su prijetnje bile svakodnevne. U kuće su upadali, naročito za policijskog časa, koji je zato i uveden, batinali i pljačkali sve do čega su došli. Došljak je uzeo glavnu riječ u razgovoru. Rekao nam je da je pametno pribaviti sebi neko oružje za zaštitu i da zna čovjeka koji po cijeni 1.000 KM prodaje ruske kalešnjikove. Pitao je i mene da li sam kupac. Po prirodi ne volim oružje. U zadnjih deset godina svake godine sam najmanje dvije sedmice provodio na vojnim vježbama, ali sam pušku samo dužio, a bježao od nje “kao đavo od krsta“. Rekao sam da nemam para, a i da imam ne bi mi palo na pamet da ih trošim na oružje. Neki od prisutnih su bili zaintersirani i pitali su za više detalja. Pošto mi je Salkan promjenio gume, požurio sam kući.
Nije prošlo nekoliko dana od ovog događaja u Dubici je izvršerna racija. Uhapšen je veliki broj dubičkih Muslimana i nekoliko Hrvata. Razlozi o kojima se nagađalio bili su banalni. Tako je električar Hare uhapšen pod optužbom da je zoljom sam gađao svoju kuću. Uhapšeni su i svi kod kojih je nađenio oružje. Među njima su bili svi oni koji su kupili kalešnjikov. Jedan od njih bio je i vulkanizer Salkan. Tek tada sam shvatio da su kalešnjikovi bili mamac. Oružje su prodavale srpske službe sigurnosti. Jednim potezom ubijali su dvije muhe. Prodavali su oružje koje je u mrtvačkim sanducima preko prelaza u Rači stizalo iz Srbije, prevoženo vozilima mog i drugih preduzeća. Tako su dolazili do para i otkrivali potencijalne protivnike. Svaki prodati kalešnjikov registriran je po broju i svako ko ga je kupio postao je meta. Pri tom je važno znati da ni jedan dubički musliman za svih mjeseci i godina rata nije ispalio ni jedan metak. Svi koji su ranije posjedovali oružje, na apel tadašnjeg predsjednika opštine Uzeira Alijagića i grupe građana, predali su oružje. Niko od Bošnjaka nije imao ni poštenog noža. To je srpskim okupatorima bilo dobro poznato, pa su mogli bez imalo straha i rizika upadati u bošnjačke kuće, torerisati, pljajačati i ubijati.
Dubičani u banjalučkom logoru Manjača
U sunčano popodne 25. Juna 1992. bio sam sa suprugom u posjeti njenoj ujni Zuhri Ćehajić, koja je imala kuću u centru grada, nedaleko od dubičkih platana na kojima su za opomenu pokretu otpora tokom II Svjetskog rata obješene po tri skojevke iz sva tri naroda, Muslimana, Srba i Hrvata. Dok smo kafendisali u dvorištu, pored naše ograde se zaustavio crveni kombi. Iz njega su izašla trojica naoružanih srpskih vojnika i krenuli prema kući Ibre Babića. Samo par minuta kasnije gurali su pred sobom i kundakali po tijelu i glavi Ibrinog sina Fehima, kojeg sam dobro poznavao. Zaplašeni tim događajem, pokupili smo se i požurili kući. Išli smo pješice. Dok smo skretali u svoj sokak sa glavne ceste koja vodi ka Tekstilnoj fabrici i Bosanskoj Kostajnici, ono isto vozilo zaustavilo se na trotoaru, pred kućom Mehe Ćejvana, poznatijeg pod nadimkom Meho Ljockar. Nije prošlo ni minut gurali su pred sobom i udarali nogama Mehinog zeta, mislim da se zvao Ahmet. Ugurali su ga u auto i nestali. Te noći i danima kasnije, čuvao sam spremljen ranac sa džemperom i nekoliko konzervi, očekujući da dođu po mene. Kasnije smo saznali da je tog dana uhapšeno 47 dubičlkih civila, od kojih su 42 poslana u logor Manjača kod Banja Luke, a 7 na prisilini rad u srpske kuće. Uz vriske i vapaje ukućana tada su odvedeni: Čaušević Sead, Babić Fehim, Litrić Ibrahim i Zlatko, Latić Mirsad, Jahić Hašim, Idrizović Husein, Veladžić Omer, Veladžić Halid, Jakupović Gamal (isprebijan,u ćebetu), Brkić Senad, Lađarević Erol,Čaušević Orhan, Terzić Ferid, Tomić Draško, Mujagić Salkan, Hatić Amir zvani “Zub“, Haskić Hase zvani „Grb“, Hodžić Asim zvani „Poglavica“, Lelić Hare, Lojić Mujo, Keranović Šerif, Ogorinac Rasim, Vezirović Nuredin-Nurko, Krivdić Hase i Mirsad, Dido Kerim zvani „Džepar”… Bili su to mladići koje je poznavao, volio i cijenio cijeli grad.
Banjalučki zloglasni logor Manjača otvorila je JNA 12. septembra 1991. godine, a postao je najveći logor Rs za Bošnjake, iz kojega mnogi nisu izašli. Kroz njega je prošlo preko 5.000 zatvorenika. Zatvoren je u decembru 1992. i ponovno privremeno otvoren u oktobru 1995.g.
**************
Agresija na BiH nije počela 1. aprila 1992, već s proljeća u ljeto 1991. godine, kada su u Bosanskoj Dubici (i ne samo u Bosanskoj Dubici) počeli progoni, kada su u Unskoj smaragdnoj dolini počinjena prva ubijstva i niz Unu počeli plutati leševi. Dubičani su na to bili upozoreni već 23.8.1989. kada su četvorica dubičkih četnika, potstaknuta Miloševićevim govorom na Gazi Mestanu ubili dubičkog mesara Sulejmana Nezirevića, oca troje djece, samo zato što je bio musliman. Bilo je to prvo ubijstvo u BiH a vjerovatno i u Jugoslaviji, koje je označilo početak agresije na BiH. Upozoreni smo, ali nismo shvatili.
Sarajevo mora shvatiti i prihvatiti činjenicu da ono jeste jezgro i srce Bosne i Hercegovine, ali nije samo ono Bosna i Hercegovina. Ono mora bilti arbirar i sponzor u ključnim projektima unutar BiH. U onoj mjeri koliko se Sarajevo otvori prema Bosni i Hercegovini, toliko će Bosna i Hercegovina biti cjelovita i zajednička.
Burlington, 15. Decermbra 2017.
Zijad Bećirević