Zvali su me još prije par dana i opet sinoć, moji dobri prijatelji da zajedno slavimo N.G. negdje u kafani… Vješto sam to izbjegavao, pravdajući se ma ko neću nigdje, možda da malo sletim do grada, ko eto da vidim šatro kako grad diše. I bi baš tako… Na Vrbanji prve “barikade” moraću okolo preko malog mosta na Vilsu u nepreglednoj koloni koja nije imala ni početka ni kraja.
Nije trebalo puno da shvatim da sam okružen ljudima gdje je ekavica, ikavica, ijekavica pomješana sa stranim jezicima sinhronizovana u jednu lijepu pjesmu zbog koje su svi tu ko jedno, nasmijani i veseli. Gužvu u kojoj niko nije bio nervozan, nije mogla prekriti ni magla, ni razbiti crkvena zvona, niti zapaliti vatromet sa Holiday Inn-a. I nije mi trebalo puno da krenem nazad, onako zadovoljan, koliko mi je trebalo da dodjem na čistac. Krenem do Vojne bolnice pa preko Skenderije… I ponovo svi ti jezici i opet rijeka ljudi, samo ovaj put uzvodno prema gradu, kontra Miljacki.
Sa suzama u očima bojim se hoće li moći svi stati, ima li grad toliku dušu sve te ljude primiti… Dok Čola u pozadini pjeva, nastavljam jer znam da hoće, ponosan na svoj grad, baš onakav za kakvog sam se borio…
Ake Čerkez
