Čovjek kao političko, ali i duhovno biće, pokušava udovoljiti svojim potrebama, čak i onda kada samo nema potrebe za njima nađe se neko da ga podsjeti „da potraži ravnotežu“. Od koga očekivati artikulaciju već od učene uleme i intelektualne elite. Ono što se na kraju traži jesu rezultati djelovanja. Ovdje je vrijedno napomenuti pravilo da svako u oblasti vlastitih interesa treba da potraži vrt iz kojeg će se hraniti ili ako mu je volja i postiti. Sve vjerske zajednice svijeta imaju nekoliko zajedničkih značajki. Nijedna vjera ne trpi kritiku, a ima vjera koje izbjegavaju svaku vrstu zdravog razgovora i argumentacije. Upravo stoga, svaka kritika je dogma i kao takva neprihvatljiva, pri čemu religija pokušava ostati nedohvatljiva, time i nešto što je van društva i društvenih tokova. Općepoznate religije svijeta, čvrsto izgrađene na sistemu hijerarhije, ma ko negirao, uređene su po piramidi staleža. S jedne strane stoje „pastiri“, sa druge strane stoji „stado“. Pri čemu treba naglasiti da svaki stalež unutar okvira svog djelovanja ima dužnosti i obaveze. Poziv na vjeru i vjerovanje leži u interesu onih koji pozivaju na vjeru. Kada se stvori religijska ovisnost, opijum vjere počinje da djeluje poslije čega ovisnik o vjeri ili „vjernik“ sam dolazi na mjesto koje ukazuje na svijet u kojem je svaki segment življenja strogo određen i propisan. Ovisnost vjere s godinama „vjerovanja i službovanja“ raste, a završava se smrću. Ova ogoljena i pojednostavljena shema prevazilazi očekivanja vjere i vjernika, ali svojim uprošćenim prikazom najbolje oslikava stanja i odnose koje naravno idu do odbijanja i negiranja, jer odudaraju od vjere i tradicije. Mada nema čovjeka na svijetu koji u nešto ne vjeruje, uobučajeno je nepisano pravilo, da se samo sljedbenici vjere nazivaju vjernicima. Svi ostali koji iz bilo kojih razloga ne konzumiraju vjeru, po uzusima religije i tumačenja religijskih Knjiga, za njih su nevjernici. Ta određenost i odrješitost u bogatom vjerskom rječniku ima svoje skrivene ciljeve. Mada se jedna te ista pojava može nazvati više prihvatljivijim glasom, recimo ljudi bez vjere, oni koji ne praktikuju vjeru, termin „nevjernik“ se upotrebljava s namjerom. Mada se sve religije zaklinju da u religiji nema primjene sile i privole, iz povijesti širenja religija znamo da to nije tako. Sila se uveliko koristila u širenju religija, to je nepobitna činjenica. Iza korištenje termina „nevjernik“ stoji zapravo skrivena poruka „krivnje pa čak i bijesa“ koja na drugoj strani, na strani onih koji ne upražnjavaju vjeru, treba da izazove osjećaj krivice „što zapostavljaju vjeru, što se ne bave vjerom, što nisu vjernici, što nisu članovi i dio interesne (vjerske) zajednice“. Ovdje je izbjegnuta direktna i neposredna primjena sirove sile, od koje se u konačnici nije odustalo posve, već se na magičan način pretvara u primjenu sile posredno za to brižno izabranim rječnima i rječnikom. Ugonjenje u vjeru, taj vjekovni proces širenja religije, zapravo nikada nije završen. Nekoć sistematski, javno i pod okriljeme pljačke širen ognjem i mačem, današnje religije koriste se drugim sredstvima, načinima i metodama u kojima ni ratovi širih razmjera (u borbi protiv terorizma) nisu ono za što se predstavljaju.
Religijama i vjerskim zajednicama se zamjera nesposobnost bržeg prilagođavanja ‘uznapredovalim oblicima’ kulture demokracije. Naravno, skoro su i nevidljivi porivi za zahtjevima uslovne promjene jednih religija, često tuđih, dok se vlastite ostavljaju na miru kao sveto slovo užitka vječnosti i nepromjenjivosti. Skrivanje problema masovne pedofilije i masovnog iskorištavanja djece čini se manje demokratičnim od prisile zahtijeva da se mijenja tradicija oblačenja ili šerijatskog prava. Nafta, zlato i novac od prodaje naoružanja može, ljudi i njihovi običaji u svijetu globalizacije su nepoželjni. Pa ipak, zaključimo ovaj dio važnom napomenom, sve zajednice, društva, udruženja, asocijacije, ustanove i institucije koje su uređene na principu hijerarhije i staleške ovisnosti – sve i da žele i hoće – ne mogu funkcionirati na principima demokratičnosti, ne u onim oblicima i principima kako se to obično misli. Ovdje su po prirodi stvari nešto komplikovanije. To ne može niti jedna Crkva, niti jedna religija, pa tako niti islam za koji Zapadna civilizacija nalazi daleko više nerazumijevanja nego za vlastite religije koje funkcioniraju na istim, ako ne i težim oblicima i principima. Dovoljno je sjetiti se vojnih jedinica koja prije ili tokom napada, uključujući sistem komandovanja, treba da odlučuje na demokratskim načelima? Sve naizgled moguće najednom pada u vodu i postaje nemoguće iz razumljivih razloga, upravo iz razloga i principa na kojma počiva i djeluje Crkva, islam i Šerijat.
U Bosni i Hercegovini zakoni, običaji i tradicija su takvi da čovjek može a i ne mora da vjeruje. Kao što smo rekli, ipak s dozom veće tolerantnosti, u kojoj nema otvorene prisile hoće li neko biti religiozan ili neće, što nije slučaj sa drugim zemljama svijeta, ostajući u svom dvorištu, posebno zemljama u kojima je u većini ili zacijelo zastupljena religija islam. Međutim, u većini tih zemalja događaju se velike promjene i procesi koji upućuju na demokratizaciju i otvaranje prema svijetu do jučer zatvorenih društava. U svijetu borbe u kojoj mnoge zemlje svijeta u ravni vanjske globalne politike potežu za protekcionizmom, u borbi za monopolom nerijetko posežu za oruđem propagande i ostavrenju svojih ciljeva zazivajući idejne i ideološke sukobe.
Ovom prilikom neće biti govora o Crkvi i kršćanstvu, već ću ostati u dvorištu islama. Mada sam po rođenju musliman, po ubjeđenju sam agnostik, po građi Čovjek. U prevodu za sve religije svijeta nečovjek, nevjernik i okorjeli sumnjivac. Neodlučan tip koji je u potrazi za istinom; onaj koji želi da misli svojom glavom, koji ne priznaje nikakve okvire, ograde i prisile, najmanje vjerske; koji pokušava ostati svoj; zadrti apstinent najgore vrste koji ne želi podleći brzim odlukama, već koji želi shvatiti i udovoljiti svijetu koji je duboko zagazio u mutne vode onoga što se naziva opijumom naroda. Dok jedni vide manu i nedostatak i ne znaju s koliko slobode, opuštenosti i neopterećenosti čovjek može posmatrati religije svijeta iz svog ugla koji je mnogim vjernicima skriven, teško dostupan i vidljiv. Osjetiti miris a pluća i mozak ne izlagati opijumu, meni je danas, više nego ikada, posebno jer uživam slobodu izbora mješovitog braka, što je također privatna stvar, (ovisi ko i iz kojeg ugla gleda), te je daleko privlačnije i poštenije prema sebi i drugima. Iskustva drugih govore kako čovjek sa starošću postaje religiozan i to mu dođe prirodno, kao što sa godinama kosa prirodno postaje sijeda. A bog sve razumije i prašta. Ako bih mogao da biram vjeru, to bi bila vjera u Čovjeka. Na žalost, takva religija ne postoji.
Mada mi je politika struka i omiljena hrana, kako za veganski, vegetarijanski, ali i svekoliki drugi svijet, nadam se, neminovnost svakodnevnice ne prolazi – bilo u ratu ili miru – a da se religija svojim neumornim prisutstvom ne miješa u privatne živote i onih kojima religija na ranglisti interesa leži negdje na dnu tablice. Interes participiranja vjerskih zajednica svijeta u vlasti, vođenja politike i učešća u društvenim tokovima neprevidiva je i više nego uočljiva. Sjetim se primjera Holivuda. Holivud (Hollywood) je recimo čvrsto u rukama ugovora sa Crkvom da ne može biti snimljen film a da nema scene ili sjene vezane za Crkvu, krćanstvo i kršćansku kulturu, pri čemu druge religije i kulture na ljestvici ravnopravnosti „u vječnoj zemlji ljudskih prava i demokratije“ nemaju šanse. Tek zadnjih godina, u zemlji demokratije, gdje pripadnici druge boje kože nisu smjeli pohađati škole i koledže bijelaca, gdje se afroamerikanci nisu smjeli voziti sredstvima javnog prevoza strogo rezervisanim za bijelace, tako je bilo sa bisokopima, radnjama, restoranima, tako da glumci druge boje kože tek počinju dobivati oskara. Da stvar bude grđa, islamske zemlje nisu baš neka sirotinja da nisu imale novca sebi priuštiti i izgraditi „Holivud sa pet zvjezdica“ te iz Zaljeva pokrenuti ugašene strasti Zapada o čarolijama i mudrostima čarobnog islama, haremima i sto i jednim noćima koja su koliko jučer privlačile i budile maštu svijeta romanom na papiru i filmom na platnu. Nafta, koja je zemlje Bliskog Istoka od svijeta beduina pretvorila u najbogatije zemlje svijeta, u rukama Zapada i Zapadne civilizacije postaje njihovo moćno oružje. Arapske zemlje u kojima naširoko vlada kultura islama propustila je ne samo reforme, već i moć koju je imala u rukama, te se danas muči uhvatiti korak sa osnovama demokratije. Nekoć najjače zemlje u oblasti razvoja kulture, umjetnosti, medicine, nauke, filozofije, matematike, astrologije, astronomije, arhitekture, trgovine…koje su preuzeli prvi trgovci, Grci, postaće kulturom Zapada. Ono što tim zemljama ostaje biće što je i rezervisano od strane najvećih mislilaca Zapada – prazna ljuštura zemlje bez nafte koja će uskoro presahnuti i poput zvijezda na nebu vremena koje potom mogu posvetiti učenju islama. Pa ni to. U pozadini događaja koji su uslijedili tokom nekoliko zadnjih stoljeća da se Arapske zemlje pretvori u sluge kolonijalnih sila, u pokušajima hvatanja koraka sa naprednim vremenom, umješnom politikom Zapada, miješanjem i uplitanjem u vođenje unutrašnje politike u ionako komplikovanim međuplemenskim odnosima koje Zapad nikada nije do kraja proučio, došlo je do međusobnih unutrašnjih previranja, sukoba pa i ratova. Sukobi su sa jedne strane prouzrokovali gibanja i pometnju religijskih prava, prvenstava i naslijeđa prvog utemeljitelja islama i proroka, a zadnjeg Božjeg poslanika Muhameda, punog imena Ebu al-Kasim Muhammed Ibn Abdullah Ibn Abdul-Muttalib Ibn Hašim (Meka, 12. aprila 570. – Medina, 8. juni 632.).
Religijska karta svijeta je većini ljudi na planeti poznata. Riječ je o kartografskom prikazu kako se koja religija, i unutar njih različitih sekti i pravaca, pojavljivala i tokom razvoja društva mnogih civilizacija širila, tako je zauzimala određene dijelove teritorija na nekom od sedam kontinenata svijeta. Čak su i mora, kasnije neba sa zvijezdama, trgovački brodovi, njihova jedra, roba i predmeti trgovine, hurme, biber, robovi i t.d. dobijali religijski predznak. Neke religije kako su nastajale tako su i nestajale, druge su se sa novim civilizacijama rađale i gasile, da bi današnje civilizacije u kontinuitetu razvoja imale prilično jasnu kartu u kojoj pojedini naučnici, umjesto veličine sazdane u raznorodnosti kultura kojom planeta obiluje, na žalost vide nedostatak i manu, težeći unifikaciji i općoj podjeli, uključujući i religijsku podjelu svijeta. Stratezi i političari, polazeći od maksime „ako nema problema sam ga stvori i napravi“, svako malo, skoro u ravnomjernim ciklusima oživljavaju savršenstvo kulture i civilizacije svojih maksima.
Mada je Zapadni svijet upoznat sa islamom, više nego želi i priznati, a dužnost je svakog čovjeka da se upozna sa drugim kulturama čime unapređuje znanje i spoznaje o svijetu i okolini u kojoj živi, Zapadna civiliacija teško se miri sa čvrsto utkanim propisima i zakonima islama (Šerijat) o kojima osim Kur’ana kao glavnog izvora islama govore i druge Knjige. Od 6236 izreka Kur’ana njih 500 odnosi se na pravo. U kontekstu toga, Šerijat kao ključan dio islama naprosto je neodvojiv od njega. Kako postoje učevni ljudi, oni po tradicionalnim ali i naučnim uzusima raspolažu pravom tumačenja Kur’ana i Šerijata, mada ta tumačenja – koja ovise od žive riječi čovjeka, a čovjek je podložan greškama – nisu uvijek pravilno protumačena. Da bi se izbjegla kriva tumačenja, oni koji se bave i koji će se baviti pitanjima vjere odlaze u škole i na univrzitete da bi usavršili svoja znanja. Većina univerziteta svijeta je poznata i priznata. Među njima ima i onih koji imaju prestižna obilježja, jer školovanje u njima, obzirom na stručnost, kvalitetu i garancije nije jeftino. Sve ima izgled idilične slike dok ona ne postane horor i u režiji velikih sila ne počne da dobiva drugačije konotacije.
„Mudraci“ bez vode i soli kao i bez pameti
Nemali broj religija i vjernika je koji smatraju kritiku sramotnom kao i da samo njihovo mišljenje vrijedi, smatrajući da će „čuvanjem, aštitom i zbijanjem redova“, javnim pozivom (hutba ef. Kavazovića 20.03.2018 održana u Begovoj džamiji) na šutnju. U toj hutbi ef. Kavazović, koj je na službu reisa IZ BiH došao sa Šerijatskog fakulteta i Univerziteta Al-Azhar u Kairu, na kojem je studirao u periodu od 1985. do 1990. godine. Ništa manje važan podatak da je na istom Univerzitetu arapski jezik i književnost diplomirao njegov prethodnik, bivši reis Muhamed ef. Cerić. Podatka radi Univerzitet Al-Azhar je poznat kao idejno sjedište djelovanja Muslimanske braće. Je li riječ o slučajnosti? Djelovanje stranke SDA i njena neodvojivost od baze Islamske Zajednice BiH odakle se crpe međusobne ideje, snage i sredstva tokom ratnih i dobrog dijela poratnih godina su činjenica koju gotovo niko i ne pobija. Sa promjenama na političkoj sceni, kako u društvi rapidno opada omiljenost i člantsvo stranke SDA, Islamska Zajednica neprimjetno pokušava sa odvajanjem baza na ravnini ideološko-političkog mentorstva i saučesništva. Hasan Čengić, pored drugih upravnih funkcija i danas sjedi kao predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH (http://www.islamskazajednica.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=22047:sjednica-sabora-iz-hasan-cengic-novi-predsjednik-sabora&catid=201&Itemid=457), tajnim glasanjem Sabora izabran još 2015. godine. Ono što ne piše u biografiji Hasana Čengića, koji je tokom agresije na R BiH neosporno izrastao u najmoćniji bošnjačku figuru koja djeluje “iz sjene”, da se zbog nedozvoljene trgovine oružjem, novčanim transakcijama preko kontakta banaka koje idu do Irana nalazi na američkoj crnoj listi, „po osnovu čega mu je blokirana sva imovina u SAD, te mu je po tom osnovu zabranjen ulazak u SAD“. Naravno, ovdje je manje bitna imovina, još manje ulazak u SAD, koliko je bitna činjenica da osoba toga ranga, ako je vjerovati sve učestalijim javnim glasinama pronevjere donacija koje su dolazile za otpor i borbu agresiji, sjedi na čelu ustanove i institucije koja predstavlja u načelu i osnovi najviši mogući društveni nivo moralnosti i etičnosti, uključujući i vjersku. Naravno da nije na pojedincima da sude, jer oni manje znaju, čak nisu ni pozvani da se bave tim pitanjima koje šira vjerska ali i građanska zajednica jednostavno sakriva i mete pod tepih. Upravo tu i leži dobar dio onoga što se može nazvati silnicom neuravnoteženosti, nesuglasicom mimoilaženja teorije i prakse, a ne samo u osnovama načela moralnosti i etičnosti, već i uveliko u fundamentu i temelju društva i vjere koji postavljaju sebi kao bazu daljeg rada, života, djelovanja i vjerovanja. Poštovani i uvaženi reis-ul-ulema Kavazović nadasve biranim riječima svjesno i ciljano navodi razlike između religije i propagande, koje same po sebi u kontekstu religije i religijske misli pozivaju i zahtijevaju dublju analizu.
U svom govoru, nadasve poruci, reis Kavazović jasno postavlja redoslijed stvari na svoje mjesto: „Vjera, za razliku od propagande, uvijek je svoje lice ogledala u iskrenosti prema Bogu i samilosti prema ljudima, govori reis Kavazović. Propaganda, na drugoj strani, ne računa na Boga, već na kratkotrajnu korist i ljudsku pohlepu. Istinska vjera je u odnosu na nju kao istina u odnosu na laž… najvažnije je sačuvati vjeru u Boga i ljude…posvetimo se višim ciljevima života, radu i međusobnom povjerenju, a da se odmaknemo od podmetanja, površnosti i zlobe.. svjedočimo bespoštednoj propagandi koja se vodi protiv nas bosanskih muslimana, na koje se gleda kao na potencijalnu opasnost za Evropu. Da bi se postigli zacrtani ciljevi ne preže se ni od moralno upitnih sredstava, laži i obmana. Čine to, nažalost, ljudi iz našeg susjedstva, skoro neprestano ali i oni među nama kratke pameti. Ta laž ugrožava sigurnost i nas i naše zemlje, ali i svih njenih građana. Da je političke korektnosti, državničke odgovornosti i ljudske moralnosti, jedina prava i suvisla borba bila bi: borba za vrijednost života, ljudska prava i vladavinu zakona. Ali, “neka te ne žaloste njihova pričanja, reče Allah. I nastavi: Sva moć uistinu pripada Bogu. On sve čuje i sve zna”. (10:65)…Svjedoci smo da je ova naša zemlja sve praznija; mladi ljudi odlaze…Ako smo mi nemoćni da to spriječimo…A na Sudnjem danu svako će svoju knjigu čitati. sve biti zapisano, svačije djelo i nedjelo i niko svojoj odgovornosti neće moći umaći… “Ko učini i trun dobra vidjet će ga, a ko učini i trun zla vidjet će ga”. (99:7-8)..Danas želim navijestiti za idući petak veliku akciju prikupljanja sredstava s ciljem da u ovom času materijalno pomognemo braću i sestre u džematima gdje je počinjen genocid u našoj zemlji…Musliman je muslimanu brat (učio nas je Vjerovjesnik, a.s.). On mu ne čini nepravdu niti ga napušta. Ko se nađe pri ruci svome bratu kad mu bude potrebno, Allah će se naći njemu u pomoći. Ko od brata otkloni nevolju na ovom svijetu, Allah će njemu otkloniti na Sudnjem danu..Ko pokrije mahanu svoga brata Allah će pokriti njegove mahane na Dan suda. (Ebu Davud)..Molim Allaha (dž.š.) da učvrsti vjeru u našim srcima!“
„Šta radi jedan agnostik sa temama naučne misli islama, kao druge najveće religije svijeta?“ Nagon za spoznajom, nagon za istinom? Prije će biti da je pogled na djelovanje stranke SDA i Islamske Zajednice od 1990tih do danas, bez želje da vršim uporedbu ili da gledam u dvorište drugih religija. Svojim radom su stvorili jednu sliku kako u zemlji tako i u svijetu i ta slika nije neko svjetlo koje bi čovjek očekivao od moralnih perjanica društva, a ona se odražva na sve pripadnike svijeta iz kojeg dolaze, bez obzira na vjeru i vjerosko ubjeđenje. Vezivanje političkog tj. stranačkog rada i vjerskih zajednica u svijetu nisu popularne i događaju se u prikrivenim oblicima. O svojevrsnoj sakralizaciji politike i politizaciji vjere, kao što je to slučaj između SDA i Islamske Zajednice, pisano je u sredsvima javnog informisanja više nego dovoljno. I ako je poziv „na pokrivanje mahana svoje braće“, onda je to vo mjesto, uključujući sve ratne i poratne godine. To ne znači da je prikrivanje svih aktivnosti, pa i onih koji nisu u skladu sa zakonom i moralnošću, obaveza svakog člana društva. Pozivi da ne treba baš sve govoriti i da neke stvari treba prećutati, dolaze upravo iz stranačkog i vjeskog miljea, te generalno vrijede i u kontekstu sprege drugih religija i politika koje su u istom ako ne i gorem odnosu.
„Za krizu u modernom muslimanskom svijetu, općenito, u najvećoj mjeri krivi su sami muslimani, a ta krivnja proizilazi iz njihovog pogrešnog tumačenja Kur’ana, odnosno vjere, zbog čega dolazi do fragmentacije i do konfrontacije među različitim muslimanskim sektama“, napisaće jedan je od vodećih bosanskih intelektualaca, orijentalista i akademik Esad Duraković.
Poziv ‘na prikrivanje mahana svoga brata’, poziv je na ćutanje, poziv je na skrivanje. Da li to označava skrivanje radnji koje su u sukobu sa zakonom? Ako se misli na skrivanje običnih mana koje bi mogle naškoditi onome ko ih nosi liki ima, onda bi trebalo jasno ukazati na što se misli. Zato što svi koji čitaju nisu vjernici, a htjeli bi da razumiju, neophodna i nužna je jasnoća koja ne ostavlja mjesta sumnji. Nije li to samo dio onoga što se naziva potreba i neophodnost reforme koje odavno nedostaje a tiče se prilagodbe tumačenja tekstova Kur’ana novom vremenu? Da se tim mislima ne bave samo agnostici odrasli u vrtovima društva u kojem su Božije kuće korak udaljenosti jedna od druge skoro svih religija i gdje nijedna i danas ne smeta jedna drugoj. Agnostici čiji roditelji su muslimani, zahvalni su na ukazanim putevima i slobodi vlastitog izbora da se kreću kroz svijet širom otvorenih očiju. Oni nisu loši, kako ih vide religije ili oči drugih, za svoju djecu oni su dobri roditelji jer su djeci ukazali puteve, a potom im dali slobodu izbora.
Poziv „na prikrivanje mahana“ može se shvatiti i kao poziv na zaštitu „najviših društvenih dometa“, moguće, iza kojih se nerijetko kriju ledeni vrhovi, nemili Bogu i ljudima. Jesu li posrijedi aktivnosti građana u službi zaštite korumpiranih sistema u kojima i sami postaju nužni i neodvojivi dio? Zašto ovo napominjem? Zato jer me se tiče. Sve što se događa i radi u domovini, odražava se na nam koji smo vani i na nama se kola lome. Zato ovo napominjem. Slika politike i vjere u domovini i te kako se osjeti na našim leđima koji živimo u inostranstvu. Mi nosimo teret onih koji, radili kako treba ili ne, kumulativno djeluje na sve nas koji dolazimo sa prostora u kojima sve zveči od ljubavi, posebno one među religijama, temi o kojoj se mogu napisati tomovi knjiga a da se sve ne izgovori i ne prikaže do kraja. Problem je taj što isti u domovini razmišljaju naglas a naopako rade, pa im se misli sukobe sa naglas izrečenim mišljenjima onih koji bez straha kažu ono šta misle. U svijetu vrijedi pravilo da samo pošten i uspješan čovjek može biti primjer drugima, ali ne i na Balkanu gdje mehanizam sata tika drugačije, gdje je „uzor mito“ postao normalnost i gdje „korupcija uzima svoj danak“. Naravno da se to događa i među onima koji se predstavljaju najmoralnijima. Među takvima pošteni postaju nepoželjni, a mudro skrivano poštenje postaje izopćena nužnost u kojoj pojedinac nema nikakve šanse osim da prihvati ili odbije, psolije čega može tiho da napusti zemlju pod izgovorom ekonomske potrebe, potrebe izazvane stanjem nezaposlenosti. Statistika takve vrste političke emogracije, građana ugroženih od sebi ipak malo „ravnijih“,ogrezlih u manje moralnim i nedozvoljenim aktivnostima koji su mito i korupciju prihvatili kao način života, neće nikada ugledati svjetlo dana i biti prikazati pred očima šire javnosti.
Nažalost, mediji u domovini za javnost urede tako, da jedna riječ građana u domovini vrijedi više od riječi svih pripadnika Matice iseljenika u inozemstvu. Shvaćajući nivoe socijalne umreženosti i potrebe stanovništva, kako onog u inozemstvu tako i u domovovini, rezultati onih u domovini nisu na zavidnoj visini, što zakonom spojenih posuda sjeluje i na stanovništvo koje živi i radi vani. Nesrazmjer njihovih rijeli i djela je dovoljan razlog poziva da svoj dio kao građani obavljaju. Na to ne upućuju samo njihove riječi već i (njihovi) zakoni koje podržava većina građana, koji kada budu pritjerani argumentima – od podržavanja otvorenog aparthejda čak i ustavnim zakonom ozvaničenog „konstitucijom naroda“, naroda podijeljenih na etničkoj i nacionalnoj osnovi; podržavanja sistema obrazovanja nazvanog „tri škole pod jednim krovom“; jedinstvenog na svijetu ustavnog kršenja i zanemarivanja prava i sloboda građana u shemi „ostali“ po kojoj kao građani drugog reda nemaju pravo biti birani u najviša državna tijela i institucije – da bi potom takozvani građani nevoljko okrenuli ćurak optužujući (svoje) korumpirane političare, sistem i stanje u zemlji kojem su svojom ne/aktivnošću ujedno i sami uveliko doprinijeli; na kraju slika sveukupnog djelovanja subjekata društva, od djelovanja političkih stranaka do slike djelovanja vjerskih zajednica, koji su u participaciji vlasti državu doveli na rub propasti, djeluje i ostavlja ružnu sliku i baca sjenu na onih nekoliko miliona pripadnika društva Matice iseljenika. Građani Bosne i Hercegovine su zaslužili bolje rezultate, a svi učesnici koji oslikavaju društvo i koji ga vode mogu pokazati da mogu građanima i biračima dati bolje rezuzltate.
Piše: Hamdo Čamo
