Ubrzano pogoršanje opšteg stanja u SFRJ 90-tih godina prošlog vijeka uticalo je na mnoge građane Jugoslavije, koji su iznad svega voljeli svoju zemlju i svoj narod, i nisu pitali nikad ko je koje vjere, da učine više na stišavanju ratnih tenzija i očuvanju mira. Jedna od tih, koja se među prvima stavila u odbranu mira, bila je Dubičanka Vasvija Dautović Oraščanin.
Historija svijeta je od njegova postanka obilježena ratovima. Svaki put kada se počne zveckati oružjem, podignu ratne tenzije i kada se zarati, javljaju se ljudi i pokreti koji se suprostavljaju ratu i pokušavaju ga zaustaviti. Borba za mir počinje okupljanjem građana, mirnim protestima, upućivanjem peticija, demonstracijama, mitinzima, koji poprimaju različite forme i oblike. Organizuju ih pojedinci i skupine građana, u nastojanju da zaustave ratne pripreme, onemoguće i zaustave ratna dejstva. Te antiratne pokrete zovemo mirotvornim, a njihove protagoniste i nosioce mirotvorci. Jedan od takvih mirotvoraca na karju 20-og i početku 21. vijeka je Dubičanka Vasvija Dautović Oraščanin. Kada se u Bosanskoj Dubici, gdje su Vasvija i njen suprug Hazim živjeli, s proljeća 1991. godine, počelo s mobilizacijom vojnih obveznika i nagovještajima o izbijanju ratnih sukoba, među prvima su se stavili u odbranu mira.
Dubički mirovni pokret
Ideja za mirovni pokret kod bračnog para Oraščanin javila se u junu 1991. godine, kada su kuriri – vojnici JNA, pripadnici XI Kozarske brigade sa sjedištem u Prijedoru, u kasno doba noći lupali na vrata kuća i stanova dubičkih pripadnika brigade, noseći pozive za mobilizaciju. Bilo je to ponovno okupljanje rezervista XI Kozarske brigade nakon vojne vježbe održane u martu , na kojoj je samo srpskim rezervistima ostavljeno oružje, uz poruku budućeg ratnog vođe Ratka Mladića: “Danas ćete biti raspušteni, ali ćete se uskoro opet sastati da odbranimo Jugoslaviju!” “Naravno, ponovno su lupali samo na vrata Bošnjaka, jer Srbi Bosanske i Hrvatske Dubice već su bili naoružani. Bila je to vojna mobilizacija za rat u Hrvatskoj.“
Možda se neko od Dubičana i danas sjeća kada su neke srpske kuće iznijele na prozore bijele ćaršafe, kao znak prepoznavanja, a kamioni JNA u dvorišta tih kuća ubacivali sanduke oružja i municije. U Hrvatskoj Dubici taj znak prepoznavanja bile su upaljene svijeće uz ulični prozor kuća u kojima su živjeli Srbi. Već tih dana u narodu je zavladao strah. Sve više je bilo onih koji su se pitali šta će im se desiti i kuda to vodi?
“Naravno, taj put ni mi, kao neki drugi, nismo otvorili vrata vojnoj policiji“, kaže Vasvija Oreščanin, supruga dubičkog ljekara Hazima „što su oni shvatili kao odbijanje vojnog poziva“. “To je bio razlog što je prvi metak bio namjenjen mom Hazimu.“ Vasvija se zabrinula, ali se nije predala panici.
“Skupila sam na brzinu nekoliko prijateljica, da se dogovorimo šta uraditi ” – priča Vasvija. “Uključili smo u to i neke od nama bliskih porodičnih prijatelja i znanaca, koji su imali potpunije informacije o tim događajima i bili spremni da nam pruže podršku. Tako je krenulo sa Inicijativnim odborom mirovnog pokreta, kojem smo kasnije dali ime “Jugoslovenski mirovni pokret”, jer su mu se tokom vremena pridružili mirovnjaci iz Zagreba, Beograda, Novog Sada”…
Stavljajući se na čelo mirovnog pokreta Vasvija Oraščanin je ozbiljno ugrozila svoj život i život svoje porodice. Po mišljenju nekih, izvukla se “ispod noža“. Jer ne dugo po tom u Bosanskoj Dubici počele su detonacije i paljevine, a 8.6.1991. pripadnici četničkih terorističkih pristrojbi, među kojima su bili Milenko Janjetović i Jovan Jerinić, napali su naselja Hrvatske Dubice Baćin, Cerovljane, Predore i pobili više desetina civila.
Protestni marš građana Bosanske i Hrvatske Dubice
Kada su paravojne srpske snage počele harati po Bosanskoj i Hrvatskoj Dubici i širiti teror nad nesrpskim stanovništvom, porušile Katoličku crkvu u centru Hrvatske Dubice, dubički mirovnjaci su organizovali mirovna okupljanja građana i pokrenuli protestnu povorku.
U nedelju 4.8.1991. godine mirovna povorka sa preko 3.000 građana Bosanske i Hrvatske Dubice i okolnih gradova krenula je iz Bosanske u Hrvatsku Dubicu, prešla most “Bratstvo- Jedinstvo“ na rijeci Uni, koji povezuje dvije Dubice i zaustavila se u centru Hrvatske Dubice pred ruševinama katoličke crkve, gdje je održan miting podrške miru. Protestnu povorku su pratile 4 TV ekipe, 12 domaćih i stranih novinara, a obezbjeđivali milicioneri obe Dubice. Učesnici povorke su cijevi njihovog oružja okitili ružama. Bila je to simbolika nade i svojevrsna poruka zagovaračima rata da zastanu, stanu i razmisle. Ali vojni vrh JNA i srpski lideri oko njega, bil su toliko zasljepljeni nacionalizmom i teretorijalnim pretenzijama, da nisu slušali, čuli ni vidjeli očajničke pokušaje da ih urazume.
A već u nedelju, 11.8.1991.godine, između hrvatskih i srpskih institucija zakazano je potpisivanje “Povelje mira“. Predstavnici Hrvatskih institucija su došli, a od srpskih niko.
U ponedeljak 12.8.1991. organizovan je prelazak mosta u Kostajnici, a prelazak je snimao samo CCN.
Dana 14.8.1991. mirovnjaci su otišli tražiti obustavu ratnih dejstava u Beograd kod Branka Kostića, potpresjednika SFRJ, koji je kasnije pred Haškim sudom bio svjedok odbrane u procesu Slobodanu Miloševiću. Posjeta nije dala rezultate.
Pokrenute mirovne inicijative izazvale su reakcije i prijetnje vlasti, ali se Vasvija Oraščanin i dubički mirotvorci nisu dali zaustaviti. U subotu,17.8. 1991. godine organizovan je “Marš mira” Zagreb – Beograd, koji je krenuo u dva smjera: jedno krilo pokreta s njom na čelu krenulo je u Zagreb- Tuđmanu, a drugo u Beograd – Miloševiću. Drugo krilo usmjereno u Beograd predvodio je do Tuzle komandir dubičke milicije Lađarević, svjestan da se time izlaže velikom riziku, ali u snažnom uvjerenju da čini pravu stvar.
U noći pred održavanje mitinga Lađarević se susreo sa oponentima Miloševićeva režima, Ivanom Đurićem, novinarom B92, Vesnom Pusić, predsjednicom Građanskog saveza, liberalom Čedomirom Jovanovićem, koji su ga pokušali ohrabriti i pripremiti za susret sa Miloševićem, do kojeg (naravno) nije došlo.
Protestnom mitingu ispred ureda Slobodana Miloševića prisustvovalo je 15.000 mirotvoraca, ali se time Miloševićeva ratna mašinerija nije mogla zaustaviti. Poruke sa mitinga,koje su upućivali pr. Miodrag Živanović, Duško Tomić… i sa drugih mitinga Gertruda Munetić i drugi bili su prigušeni ratnom histrijom. Miloševićevi mediji su vrlo brzo i uspješno marginizirali zahtjeve i težnje mirotvoraca. Rezultat ovih mirotvornih nastojanja bio je samo Tuđmanov potpis na “Povelji mira”. Milošević nije potpisao.
Ovim mirovnim aktivnostima Vasvija i Hazim Oreščanin Bosansku Dubicu stavljaju u žižu interesovanja i centar svjetskih zbivanja, što su se kasnije mogli uvjeriti prognani Bošnjaci i Hrvati, pri traženju azila u Njemačkoj, Švedskoj i drugim zemljama Evrope.
Nakon ovih usljedilo je više mirovnih inicijativa, akcija, protesta, marševa, u kojima su učestvovali mirovnjaci desetine gradova, koji su se priključili i proširili akciju Dubičkih mirovnjaka. Stalni saradnici Dubičkog pokreta bili su: “Antiratna kampanja”, Zelena akcija Zagreb”, “Centar za antiratnu kampanju Beograd”, “Centar za mir Sarajevo”, “Dječija ambasada Međaci”, istupi Udruženja žena: Sarajevo, Banja Luka, Sanski Most, Tuzla, Olovo, Prijedor, Kostajnica…
Potjernica za Vasvijom Dautović Oraščanin
U noći između 11 i 12. Septembra miniran je most “Bratstvo-Jedinstvo”, koji je povezivao Bosansku i Hrvatsku Dubicu. Odmah sutradan, Inspektor SUP-a Bosanska Dubica Karan Vlado izdao je tajnu potjernicu SDS-e da se uhvati Vasvija Oraščanin živa ili mrtva. Sa njenom slikom ( kopirana je zadnja stranica zagrebačkog Vijesnika na kojoj se Vasvija rukuje s Tuđmanom) poslani su vojnici da pregledaju autobuse koji dolaze iz pravca Prijedora, odakle se očekivao njen dolazak. Vasvija je bila u jednom od tih autobusa. Vraćala se iz Sarajeva , gdje je dala jedan intervju i javila mužu da dolazi. Naravno, telefon je bio prisluškivan.
“Pukim slučajem – priča Vasvija- nazvala sam sa odmorišta jednog saradnika , koji mi je rekao “ Živa nećeš doći u Dubicu!” Svjesna toga šta joj se sprema, Vasvija se nije vratila u autobus niti u Dubicu, ni tada ni narednih 7 godina.
“Nastavila sam raditi u mirovnim pokretima, a sa Austrijancem g. Martinom Fisherom inicirala sam akciju “Preživjeti zimu”, sa kojom se is srpskog okruženja izvuklo oko 3.500 ljudi.”
“Danas pomažem nevladinim organizacijama u pružanju otpora korumpiranoj i otuđenoj vlasti u BiH i Hrvatskoj”, kaže Vasvija.
U kasnijem periodu, kada je sigurnost mnogih dubičkih Bošnjaka dovedena u pitanje, kada su osjetili da im je život ugrožen, jedini oslonac i podrška u bijegu bili su im Vasvija i Hazim Oraščanin. Preko njih se na dubičko područje uključio i veliki humanista Martin Fišer sa njemačkom humanitarnom organizacijom prvobitno nazvanom “Preživjeti zimu” a kasnije preimenovanu u “Krig uberleben“, sa kojom je iz okupirane Bosanske Dubice od 1992. do 1995.g. izbjeglo preko 3.500 Bošnjaka i Hrvata. Prognane Dubičane Fisher je smještao u prihvatni kamp Ivanić Grad kod Zagreba, nalazio im njemačkog sponzora, a potom ih prevozio svojim konvojima u Njemačku, gdje su imali siguran smještaj i druge pogodnosti sve do završetka rata. Ta humanitarna akcija obuhvatila je ubrzo većinu mjesta pod okupacijom srpske vojske. Nakon Dubice svoju humanu djelatnost Fisher nastavlja u Prijedoru, Bosanskoj Gradišci i Banja Luci. Po zaključenju Dejtonskog mirovnog sporazuma Fisherova organizacija i on lično vraćali su vlastitim vozilima , bez ikakve nadoknade, povratnike koji su uz sve rizike izrazili želju da se vrate. Dubica i Dubičani duguju mu vječnu zahvalnmost i adekvatno spomen obilježje.
Paralelno uz “Preživjeti rat” Vasvija je, kao novinar pisala za zapadne medije istinu o ratu u BiH i svaki put zahtijevala vojnu pomoć BiH armije. Uz to, kao mirovna aktivistica, inicirala je Evropsku konferenciju mirovnih organizacija (Salzburg, 1994.) s nevjerojatnim uspjehom: mirovne organizacije zapadnih zemalja i sedam balkanskih država potpisale su zahtjev UN-a da se “država BiH mora braniti svim
sredstvima, pa i vojnim”! To je šokiralo zapadnu javnost, jer su mirovnjaci apriori protiv vojnih akcija.
Ruku spasa, u najtežim trenutcima, prognanim Dubičanima pružala je i Dubičanka Enisa Ogorinac i obezbjeđivala im smještaj u Sjedinjenim državama, pretržno na području Chicaga. Kao rezultat njenih nastojanja nastalo je Udruženje Dubičana Chicaga, koje je i danas jedno od najbrojnijih i najaktivnijih diubičkih udruženja u dijaspori.
Vasvija i njena porodica platili su visoku cijenu svoje humanosti. Krajem avgusta 1992.godine u dubičkom kafiću “Kalipso”, nedaleko od zelene pijace, pred desetinom gostiju, bez ikakva povoda i razloga, ubijen je njen brat Hazim Dautović. Živio je u mješovitom braku i imao dvoje djece. Ubio ga je pripanik JNA Stojan Zgonjanin, koji je u namještenom procesu oslobođen, uz obrazloženje da je bio pijan.
Jugoslovenski mirovni pokreti
Kada se nebo smračilo nad Jugoslavijom, počelo pucati vezivno tkivo koje je spajalo jugoslovenske narode i republike, opasnost od izbijanja rata postala izvjesnija, protiv rata i prijetnji ratom ustaju pojedinci, javljaju se i jačaju narodni pokreti, koji poprimaju različite forme i oblike.
Antiratni pokreti javljaju se u svim republikama bivše Jugoslavije, kojima mirotvorci pokušavaju zaustaviti rat i spriječiti raspad Jugoslavije. Skupine ljudi organizuju javne proteste, demonstriraju i nastoje zaustaviti ratne pripreme, onemogućiti i zaustaviti ratna dejstva. Među prvima su to bili pokreti zbog opsade Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva…Najznačajniji od njih su: Helsinški “Karavan mira”, Antiratni pokreti Beograda, Centar za antiratnu akciju, Beogradski krug, Beogradski rok koncert “Ne računajte na nas”, Koncert Yutella za mir u sarajevskoj Zetri, “Mirovni aktivizam…Najveći domet su postigli u BiH. Neki od pokreta su se institucionalizirali kao “Žene u crnom”, Fond za humanitarno pravo – Nataše Kandić, Građanski savez- Vesne Pešić…Vladajuće strukture su ih onemogućavale, režimski mediji osporavali, a nezavisni potcjenjivali. Nisu postigli glavni cilj i zaustavili rat, jer je ratna mašinerija krenula svom svojom silom, ali su imali veliki značaj ne samo za narode bivše Jugoslavije, već za cijeli svijet.
Mirovni pokreti žena i majki
U mirovnim pokretima protiv rata preovlađivale su žene. U nastojanju da zaštite svoje golobrade sinove i odbrane njihovo i naše pravo na miran i dostojanstven život, posebno su aktivne i angažovane bile majke. Ohrabreni time pojedinci odbijaju boriti se i raditi na poslovima povezanim sa ratom, a neki odbijaju sudjelovati u svemu što direktno ili indirektno ugrožava ljudske živote.
Jednan od prvih masovnih antiratnih protesta ispred Skupštine Srbije organizirale su tri ženske organizacije: “Ženski parlament”, “Ženski lobi” i “Ženska stranka”, a u Beogradskom kazalištu “Duško Radović” redovno je održavan “Beogradski antiratni maraton” (BAM).
Jak otpor ratu pružila su udruženja žena: “Pokret majki“, koji je postojao u svim republikama, a nastao je izbijanjem rata u Sloveniji, “Pokret žena Jugoslavije“, „Pokret majki BiH“ – sa zahtjevom da im sinovi budu pušteni iz JNA, „Ženski parlament“, osnovan 8.3.1991. godine u Begradu, „Nezavisni savez žena Jugoslavije“, osnovan 1. aprila 1991. u Zagrebu, “Centar za antiratne akcije” osnovan 15.7.1991. g…
Telefoni SOS, koji su uvedeni u martu 1990. za žene i djecu kao žrtve nasilja, korišteni su u mirotvorne svrhe. A u djelovanje protiv rata stupile su mnoge nevladine organizacije..
Od 18.10. 1991. do 8.2.1992. stotine učesnika protestiralo je protiv rata i palilo svijeće mrtvima ispred Skuštine Srbije.
Jedan od najzapaženijih i najuticajnijih mirovnih pokreta bile su „Žene u crnom“. Demonstrirale su protiv rata svake srijede u centru Beograda i prerasle u pokret koji traje i aktivno djeluje od kraja 1991. do danas.
Korak daje od svih mirotvoraca i mirovnih pokreta načinile su majke Srebrenice. Njihove organizacije i udruženja i one kao jedinke postale su simbol borbe za odbranu prava na slobodu i mir, prepoznatljiv u svakoj zemlji svijeta.
Mirovni pokreti u BiH
Mirovni pokret u BiH bio je najjači i najmasovniji. Protiv rata je demonstriralo stotine hiljada građana Mostara, Banja Luke, Sarajeva…Ljudi su protestirali protiv rata zajedno, bez obzira na etničke razlike, svjesni tragedije koja bi ih mogla zahvatiti. Iako je rat u Hrvatskoj već uveliko bjesnio, BiH mirovnjaci su prelazili i u Hrvatsku preko još postojećih mostova na Uni i Savi, zalažući se za mir.
Posebno zapažena mirovna inicijativa u BiH bio je Yutelov koncert za mir održan 28.7.1991. godine u sarajevskoj Zetri . Okupio je 30.000 građana u dvorani, 50.000 ispred dvorane, a stotine hiljada građana Jugoslavije pratilo je koncert preko TV ekrana. Na koncertu su nastupili: Ekaterina Velika, “Crvena jabuka”, Merlin, Goran Bregović, Bajaga…Desetina hiljada ljudi zajedno je igralo i pjevalo u uvjerenju da rata neće biti. Bila je to kulminacija mirovnih pokreta Jugoslavije. Koncert je završen s porukom “Živio mir”. U znak solidarnosti sa građanima Sarajeva u aprilu 92. u Beogradu je održan rok koncert “Ne računajte na nas“.
U septembru 1991. godine Helsinška skupina građana je uz pomoć italijanske nevladine mirovne organizacije ARCI-a organizovala “Karavan mira” sa 500 učesnika iz 13 država , koji je krenuo iz Trsta, a obišao Ljubljanu, Zagreb, Suboticu, Novi sad i Beograd, Sarajevo, gdje je najduže ostao. Cilj karavana nije bio zaustaviti rat već pokazati da je Evropa zabrinuta za stanje u Jugoslaviji.
Kada je počelo bombardovanje Sarajeva beogradski “Pokret građanskog otpora“ od maja 1992. organizuje masovne demonstracije sa zahtjevom “da bosanski Srbi obustave bombardovanje.“
Značaj mirovnih pokreta
Bilo da su nastale sponatano u lokalnoj sredini, kao što je s proljeća 1991. bila Bosanska Dubica, ili kao ogranci međunrodnih mirovnih agencija, djelatnost i uticaj lokalnih mirovnih organizacija u mnogome su ovisili od domaćeg okruženja i podrške iz vana.
Glavni cilj je bio odbrana mira, a po završetku rata njegova obnova i izgradnja. Teško je reći koja etapa je teža. Mirovni aktivizam je svojim otporom ispleo mrežu otopora kao zaštitu i ohrabrenje žrtvama rata, a upozorenje njegovim protagonistima i akterima. Mirotvorci nisu zaustavili rat u Jugoslaviji, koji je divljao skoro četiri godine, ali su nesumljivo dali i daju ogroman doprinos kroz: apele, mitinge, peticije, publikacije, javne proteste, zaštitu manjina i posredovanje, prihvat i zbrinjvanje izbjeglih, prognanih i raseljenih, izgradnjom povjerenja, prikupljanjem i distribucijom donacija i raznih vidova pomoći, edukacijom, saniranjem posljedica, programskom obnovom i izgradnjom…Njihovo delovanje u najtežim uslovima vraćalo je vjeru, razvijalo osjećaj pripadnosti i zajedništva, bilo ohrabrenje i potsticaj…Nema nikakve sumnje da je dobrobit od mirotvoraca i njihovih projekata u ratu i miru ogromna i nezamjenjiva.
Vasvija i Hazim Oraščanin, dubičanka Enisa Ogorinac, austrijanac Martin Fisher i njegova organizacija postali su stub odbrane mira, prve kockice u mozaiku zaštite, zračak svjetlosti u tunelu , koji se dolinom Une, Vrbasa, Sane i Save, zaštitničkli širio nad obespravljenim manjinskim narodima Jugoslavije, koje je ratna mašinerija pokušala da eliminiše i zatre. Postali su nosači mreže koja se na prostorima Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, C.Gore, Kosova, Makedonije proširila i ojačala sa preko 200 mirotvornih organizacija i pokreta, bezbroj individualnih donatora i sponzora iz više od 20 zemalja svjeta, koji su se umrežili i zaštitnički suprostavili sili i hegemoniji rata. I onda i sada mnogo toga je zavisilo i zavisi od inostranih mirotvoraca i donatora.
Ostaje pitanje s kojom koncepcijom, kakvim oblicima aktivnosti dalje djelovati i šta učiniti da se iz doživljenog izvuku pouke i spriječi zlo na bilo kojoj tački zemaljine kugle. Sigurni smo da su proces pomirenja kroz suočavanje s aprošlošću, porodični i školski odgoj i rad sa mladima nezaobilazni putevi odbranbene strategije svakom etničkom sukobu i potencijalnom ratu.
I danas, nakon 27 godina služenja miru, Vasvija i Hazim Oraščanin nisu se umorili. Žive i rade u Austriji. Vasvija i dalje aktivno sudjeluje u radu nevladinih organizacija, a Hazim kroz postojeće i nove zdravstvene programe, od kojih je jedan i “Fokus“, pomaže zdravstveno ugroženim i socijalno nezbrinutim.
Najzaslužnijim borcima za mir, ljudima koji svojim nesebičnim radom i zalaganjem potstiču mirovne procese i brane mir među narodima, od 1901. godine svake godine dodjeljuje se Nobelova nagrada za mir (švedskog izumitelja dinamita Alfreda Nobela). Očekivati je da je dobije neko zaslužan i sa naših prostora.
Zašto da to ne bude austrijanac Martin Fisher?
Burlington, 17. Marta 2018 Zijad Bećirević
