Danijela Majstorović je završila studije engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, a 2003. magistrirala medijske studije i dokumentarnu produkciju na Ohio University u SAD-u. 2006. godine doktorirala je na temu “Analiza diskursa kancelarije Visokog Predstavnika (OHRa) u Bosni i Hercegovini-engleski tekst i lokalni kontekst”.Bavi se istraživanjem masovnog komuniciranja, kulturološkim i ženskim studijima, kritičkom analizom diskursa i socijalnim dokumentarnim filmom. Radi na Filozofskom fakultetu u Banjaluci na Odsjeku za engleski jezik i književnost .Objavila je brojne članke u naučnim časopisima i autorica je dva dokumentarca o položaju žena u BiH.
Koja je osnovna razlika u pristupu predavanjima, odnosu prema visokom školstvu i na kraju u radu sa studentima između uslovno rečeno ,,stare škole“ profesora i mlađih kolega?
-Svi smo mi formalno zaposleni na Univerzitetu, imamo iste titule, ali se situacija bitno mijenja uvođenjem Bolonjske deklaracije. Ona nosi sa sobom jednu stvar, a to je da će svi profesori i profesorke koji se misle baviti nastavnim radom morati imati minimum od nekoliko članaka koji su objavljeni u akademskim časopisima sa tzv. faktorom uticaja. Ovo je posebno bitno za doktorske studije, jer, kad se pređe na taj režim, biće jako, jako bolno.
Koliko su, zapravo, profesori po tom pitanju aktivni kod nas? Prije svega mislim na Banjalučki univerzitet.
-Naši profesori gotovo da ni malo ili minimalno objavljuju u regionu, a kamoli u respektabilnim časopisima na engleskom jeziku. A, u budućnosti, oni neće moći da rade bez tako publikovanih radova. Dakle, kako kažu – Objavi ili nestani! U Engleskoj ili SAD-u, primjera radi, vrlo je važno kako, kad i gdje objavljujete i vi godišnje morate objaviti minimalno 2-3 rada, knjige ili publikacije.
Kako vi stojite sa publikovanjem radova? Šta je poslednje što ste objavili?
-Ja sam prošle godine uspjela objaviti jednu knjigu. Ona je nastajala tri godine i u pitanju je monografija, koju smo uredile Inge Larsen, profesorica iz Danske, i ja. Tu se našlo 11 radova od Latinske Amerika, preko Danske, Kenije, Bosne itd. Ta knjiga košta 95 eura i čak ni ja nemam finansija da je kupim (smijeh), ali je ona objavljena za uglednog američko-holandskog izadavača. Pored toga, prošle godine sam završila knjigu ,,U okrilju nacije“. Prevod je urađen i ta knjiga će biti objavljena pod okriljem jednog velikog izdavača.
Na koji način doživljavate svoj posao, kao profesora?
-Ja svoj akademski posao shvatam jako ozbiljno i mislim da se mi kao profesori i profesorke trebamo započeti konačno kulturološki upisivati u tu, dominantno hegemonijski, zapadnu akademsku scenu. To je puno teže napraviti jer mi nemamo pristupa bazama podataka, naši profesori ne idu po konferencijama, nemamo novaca… Mi smo pioniri u tom poslu i zato ponavljam da ga trebamo shvatiti jako ozbiljno. Prosto, to su pravila igre koja važe u svijetu.
To je činjenica, ali mi živimo tu gdje živimo, konkretno mislim na Banjaluku, okruženi smo profesorima ,,starog kova“, koji čak nisu ni sive eminencije, nego su prosto nevidljivi. I u prenesenom značenju i bukvalno. Šta sa njima, pošto su oni dominantna profesorska većina ovdje?
-Trebamo pogledati malo u prošlost i vidjeti da je u Banjaluci ovo što danas nazivamo Filozofski i Filološki fakultet niklo iz nečega što je bilo Pedagoška akademija. Dakle, pedagoška akademija je jedno, a ovo što mi pokušavamo da budemo, dakle fakulteti, nešto sasvim drugo. Ti profesori pripadaju jednoj generaciji, koja je odrasla tu gdje je odrasla, koja se školovala tu gdje se školovala, koji jednostavno nisu morali da objavljuju bilo šta. Vi ste, primjera radi, u Banjaluci mogli da ne objavite ili objavite jedan rad za izbor u zvanje vanrednog univerzitetskog profesora, a to je najčešće doktorat, to se pojavi kao knjiga i mogli ste dobijati reizbore do besvijesti. Bilo je slučajeva da su ljudi birani u zvanje vanrednog profesora, a da nisu objavili niti jedan rad.
Da li ste nekada nešto poduzeli po tom pitanju?
-Kada sam radila u Savjetu za razvoj visokog obrazovanja u Vladi RS, postavila sam pitanje da se jednom revidiraju svi doktorati na Banjalučkom univerzitetu, jer smo rekli da moramo očistiti visoko obrazovanje. Moje kolege i koleginice koji su sa mnom bili u Savjetu rekli su mi da bi mi u tom slučaju mogli komotno pozatvarati sve fakultete.
Kakva je situacija po tom pitanju na Zapadu?
-Ima toga i na zapadu, nemojmo se zanositi da je sve tako bajno i krasno. Ali, primjera radi, profesorica koju poznajem i koja je plagirala svoj doktorski rad, a to se ustanovilo nakon 6 godina, ne može više ni da sanja da nađe posao. To je stvar i društvene, ali i komercijalne odgovornosti. Jer takvi profesori ruše rejting obrazovne institucije u kojoj rade, pa samim tim smanjuju zainteresovanost studenata za upis na istu.
Očigledno da dobrano ne štima bazični sistem visokog obrazovanja.
-Pazite, mi nemamo naše ljude koji će proizvoditi kritičko znanje. To je jedna od mojih najvećih motivacija, da ,,natjeram“ proizvodnju kritičkog znanja o nama samima.
E, sad, ako je takvo stanje među profesorima, kakvi su nam studenti? Šta da radimo sa njima? Preciznije, ko da radi sa njima? Da li su ti i takvi profesori u simbiozi sa indolentnim studentima?
-Naš student protestuje samo kada mu treba aprilski rok. Naš student ne protestvuje kada mu je onemogućen pristup radovima i žurnalima drugih kolega i koleginica. Sa druge strane, ja radim sa mladim ljudima i ima svakakvih studenata. Mogu da se pohvalim da na svakoj godini postoji grupa mladih ljudi sa kojima je divno raditi i sa kojima se radi. Pri tom ne govorim o nekoj masovnoj pojavi, nego o grupi studenata.
Kad smo kod pasivnosti studenata, nije li ona proizašla iz oponašanja starijih?
-Studenti gledaju kako se živi i uči po modelu. Iskreno, ja sam malo kome tu uzor. Zašto bi tamo neka Danijela koja objavljuje neke radove i knjige bila kome bitna? Klima je takva da su im, prosto, bitnije neke druge stvari. Vidimo i sami da se i u medijima i u običnom životu neke druge stvari stavljaju kao prioriteti Vidimo o čemu se priča, piše i razgovara. Da li je, u stvari, univerzitet neko univerzalno mjesto gdje se u prijateljskoj, neinvazivnoj sredini pabirče bitne i suštinske teme? Ne. Upravo suprotno. Prosto, Univerzitet je ogledalo opšteg javašluka i nerada prije svega.
Ali, ovdje se postavlja pitanje biološkog opstanka akademske zajednice. Mi ćemo doći u situaciju da za desetak godina ostanemo bez profesora i, prosto, neće biti čovjeka koji će povesti mlade ljude i založiti se za njih.
-To je najstrašnije. Jedino što možemo raditi je da kroz intenzivan rad sa studentima, kroz međunarodne projekte, pokušavamo mlade ljude edukovati i prosto ih ,,tjerati“ da sami rade na sebi. Ali, mi ne možemo sami. Mora postojati sluh i u rektoratu i u Ministarstvu. Potrebna je jedna doza i hrabrosti i znanja od strane vlasti.
Sa druge, strane postoje iznimno hrabri i edukovani mladi ljudi, čiji sam rad prepoznala, kojima sam preporukama, kontaktima, pozivima, pomogla i koji su dobili stipendije i nastavili školovanje u inostranstvu. Eto, to je neki moj skromni doprinos, da se nastavi rad i postojanje akademske zajednice
Šta je sa, uslovno rečeno, ,,običnim mladim čovjekom“, koji završi ovdašnji fakultet i uplovi u vode naše društvene realnosti? Kako da se suoči sa istinom koja ga okružuje?
-Pa, postoje društveni teoretičari, poput Fukoa, koji kažu da nema istine, već da postoji diskurs. Postoji jezik i moć. Mladi ljudi, prema tome, jako dobro vide gdje je moć i oni žele dio kolača te moći. Sa druge strane, imamo neomarksiste koji govore o ideologiji. Npr. jezik mržnje. Ako se opredijelite za prihvatanje ideologije, istina vam je zamagljena i vi apriori prihvatate nešto što vam je nametnuto. Za koji god put se mladi ljudi opredijele, jezik kojim govorimo i jezik kojim nam se govori je bitan za očuvanje moći.
Kad smo kod jezika, stvarnost je izobličila ili čak ukinula neke riječi.
-Evo, mi danas nemamo riječ solidarnost jer je ona izgubila svako značenje. Nemamo riječ radnik. Šta se desilo sa radnikom? Nestao je. Sa druge strane, nastao je novogovor. Vi imate rječnik za birokratiju, za džender senzitivnost, za NVO, za nacionalizam… Postoje čitavi registri riječi kojima se u svakoj životnoj oblasti obezbjeđuje moć.
Kako se snaći u svemu tome, kako odrediti životne prioritete?
-Meni je bitno biti pošten koliko se može. Imati obraza u svemu tome. I u akademskom i u naučno-istraživačkom radu. Ne očekujem da se može promijeniti svijet. Ali, može se biti primjer. Pa i 10 mladih ljudi je nekad dovoljno. Važno je da se ovaj prostor i ovi ljudi upišu u nekakvu širu akademsku zajednicu. Mi moramo iznaći novi jezik, nove trope, nove metafore da javno komuniciramo između sebe.
Razgovarao Dragan Bursać-BUKA
