Zvornička familija Kadrić, nastanjena u državi Vermont, gradu Burlingtonu, u nekoliko posljednjih sretnih dana kupila i uselila u novu kuću, proslavila 13-ti rođendan starijeg sina Samira, šezdeset i neki Damirovog oca Fikreta, a Damirova supruga Almina tek stečenu fakultetsku diplomu unijela u porodični dom kao miraz.
Rijedak je slučaj da neka familija ima priliku da samo u jednom danu sažme, objedini i obilježi nekoliko važnih životnih događaja. Zvornička porodica Kadrić, koja živi američkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu, upravo ovih dana našla se u takvim okolnostima. Damir i njegova supruga Almina imali su više razloga da slave, pa su odlučili da uz “jagnje na ražnju“ i obilnu gozbu okupe širu porodicu, rođake, komšije, dobre prijatelje i znance, kako bi sa njima zajedno po bosanskom adetu i običaju obilježili više značajnih porodičnih događaja, koji jasno pokazuju šta sve prognani Bosanci aktivnim angažovanjem u radu i obrazovanju mogu ostvariti u kratkom roku.
Put Kadrića od Zvornika, preko Srbije i Mađarske u SAD
A životni put ove familije, kako mnogih bošnjačkih, nije bilo nimalo lak. Do agresije na BiH Kadrići su živjeli u Zvorniku. Imali su sve što čini ugodan i bezbrižan život. Kad je počeo rat prebjegli su u Srbiju, gdje su se kratko zadržali. Uz pomoć prijatelja iz Srbije prešli su u Mađarsku i smješteni u prihvatni izbjeglički kamp u kom su pod vrlo teškim uslovima proveli pune dvije godine. Iz Mađarske su dva puta pokušali prebjeći u Austriju, ali su ih pogranične službe onemogućile i vratile u kamp. Krajem 1995.godine uspjeli su naći sponzora i dobiti garantne papire za put u Ameriku. Nastanili su se u američkoj državi Vermont, gradu Waterbury, gdje im je odmah po dolasku obezbjeđen smještaj i zaposlenje. Nije bilo jednostavno potisnuti friško stečeno znanje mađarskog jezika i zamjeniti ga engleskim, ali išlo je. I kad su povjerovali da je njihovim mukama kraj, doživjeli su saobraćajnu nesreću u kojoj je Damir izgubio brata, a njegov otac Fikret pretrpio trajna tjelesna oštećenja, zbog kojih je izgubio radnu sposobnost.To je prisililo Damirovu majku Džehvu da preuzme na sebe teret porodice, pa je pokrenula vlastiti mali obrt. Odlučila se na pripremu i prodaju bosanske hrane, koju je spremala u kući i plasirala preko lokalnih tržnih centara. Bosanski burek, sarma i druga bosanska jela brzo su našla svoje mušterije.I kad je biznis malo krenuo, kad su ponovno obnovili i uspostavili domaćinstvo, zahvatila ih je poplava ponovno im uništila sve. Moralo se opet početi od temelja, ali se nisu predali.
Damirova ženidba
Nedugo po tom stanje se normalizovalo. I Damir je stekao samopouzdanje i osnov za samostalan život, pa se 2004. godine uputio u Bosnu, gdje je upoznao mladu šarmantnu djevojku Alminu Šrndić. Almina je do tada živjela s ocem u Malom Zvorniku. Majku je izgubila kad je imala 11 godina, a u 21-godini je ostala i bez oca. Između Almine i Damira rodila se ljubav, kao neraskidiva životna veza, iz koje je nastao brak, u kome je rođeno dvoje djece – sin Samir kome je sad 13 godina i Admir- Ado, koji je nedavno napunio 10.
Almina svoju kreativnost prepoznala u obrazovanju
Po dolasku u SAD Almina se posvetila obrazovanju. Shvatila ga je kao proces promjene ličnosti u željenom pravcu prenošenjem akumuliranog znanja sa čovjeka na čovjeka, sa generacije na generaciju. Poželjela je da bude aktivni učesnik obrazovne misije i osjetila da to može. Prvi posao dobila je u Waterburiju, iz kojeg a su nakon dvije godine preselili u najveći Vermontski grad Burlington. Već u startu njenu pažnju su privukli “učenici s posebnim potrebama”. Svaki takav slučaj činio ju je odlučnijom da se uhvati u koštac sa takvim iskušenjima. Ranije stečeno obrazovanje omogućilo joj je da brzo savlada engleski jezik i kao asistent – nastavnik uključi se u obrazovni proces u Burlington Schooll Districtu, sa usmjerenjem na “early education“ – rano obrazovanje. Paralelno s tim upisala je fakultet i nastavila studirati i upravo ovih dana je stekla fakultetsku diplomu i verifikovala status nastavnika, u kojem se uspješno potvrđuje i dokazuje već punih 8 godina. Njene ocjene, od prve do posljednje, kako u procesu rada tako i u procesu obrazovanja, bile su za uzor i respekt.
Upornost se uvijek isplati
Nije bilo lako brinuti o mužu i dvoje djece, dati im sve što im treba, i uz to marljivo raditi i učiti. Ali se upornost isplatila. Almina je posebno posvećena svojoj djeci. Pored redovnog obrazovanja, učlanjeni su u brojne organizacije i sekcije. Obojica vježbaju taekwondu i nižu pojaseve, zimi treniraju skijati a ljeti plivati, a stariji Samir je član izviđača, sa kojima često vježba i kampuje. Uz sve to su primjerni učenici.
U svemu što preduzima i čini Almina ima punu podršku svog supruga Damira, koji već nekoliko godina radi u transportnoj službi na distribuciji ljekova zdravstvenim ustanovama, a u slobodno vrijeme pomaže majci u porodičnom biznisu.
Značajni porodični događaji
Damir i Almina s razlogom su odlučili da najnovije značajne događaje svoga života obilježe u krugu rodbine, komšija i prijatelja. Nekako u vrijeme Alminine promocije, stariji sin Samir obilježio je svoj 13-ti rođendan, a mlađi Admir (kojeg svi zovu Ado) napunio je 10 godina. Porodično veselje uvećala je i Alminina sestra Zekija, koja je za tu prigodu na kraće vrijeme doputovala iIz Malog Zvornika (Srbija). I starije generacije familije Kadrić, imale su dovoljno razloga da se uključe i aktivno participiraju u ovom velikom porodičnom jubileju. Damirov otac Fikret, i pored velikih nedaća koje je doživio tokom rata, a potom po dolasku u SAD, dobio je priliku da na najljepši način u širem krugu porodice i prijatelja proslavi svoj 6o i neki- rođendan. Kao šlag na tortu, kao kruna svega, je to da je Almina diplomirala i svojom diplomom obogatila svoju porodicu upravo u vrijeme kada sa svojim Damirom broji 15 godina sretnog braka i slavi uselenje u vlastitu porodičnu kuću, tek kupljenu u pitomom burlingtonskom naselju, u kojem živi nekoliko bošnjačkih porodica. Time su ispunili svoj životni san i ublažili žal za napuštenom kućom u Zvorniku, koja je obnovljena i sada zjapi prazna i čeka neke sretne ljude, u neke nove sretne dane. Kadrići su sa oduševljenjem prihvaćeni od svojim američkih i bosanskih susjeda, što su svojim prisustvom njihovom velikom jubileju potvrdili Zvorničlani, Srebrenčani, Fočaci, Prijedorčani, Dubičani… Omanovići, Šemići, Šljivo, Sinanovići, Omerovići, Bećirevići, Jukići…Istina, njihov novi dom u amerčkoj državi Vermont, gradu Burlingtonu, neće moći u svemu nadomjestiti onaj raniji zavičajni, koji zjapi prazan, za njima čezne i na njih nostalgično čeka, ali će im biti nadomjestak i osnova na kojoj će oni i njihova djeca praviti nove uspješne korake i graditi svoju svjetliju budućnost.
Svojim primjerm Almina i Damir pokazuju svima da ne treba čekati ni na kog i ni na što, potvrđujući svojim primjerom uvjerenje da “za mlade nije sutrašnjica, već današnjica, jer u sutrašnjici će već i oni biti stari.“
Svi mi koji čitamo ove redove i radujemo se sreći drugih, poželimo porodici Kadrić, ali i svim porodicama iz BiH i svijeta, koje su morale napustiti svoje domove i kreniti u neizvjesnu tuđinu, ispunjenje svih njihovih životnih želja, u kojima će obrazovanje biti poseban izazov i imperativ.
Želimo vjerovati da neće proći mnogo vremena kada će slijedom Almine i Damira Kadrić njihovi sinovi Samir i Admir u porodični dom Kadrića donijeti svoje fakultetske diplome i potvrditi uvjerenje da se marljivim opredeljenim radom može praviti korak naprijed i postići sve.
Ko stoji – nestaje, ko se kreće – nastaje (postaje)!
Burlington, 26.juna 2018 Zijad Bećirević
