Prvi i osnovni zahtjev pripadnika rukovodnih struktura druga dva konstitutivna naroda BiH, Srba i Hrvata, kada se govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH, sa institucijama i pojedincima rukovodnih struktura Bošnjaka je – okrenite se od prošlosti i usmjerite ka budućnosti, što direktno i indirektno znači zaboravite ubijene, prognane, porobljene…opljačkano, uništeno, razoreno … u agresiji Srbije i Hrvatske i počinjenom genocidu nad Bošnjacima. Pri tome se posebno naglašava da je žrtava bilo na svim stranama, ali se izbjegava reći da je iz Srbije i Hrvatske napadnuta naša jedina domovina Bosna i Hercegovina i da nije isto bilo ginuti braneći domovinu i kućni prag – i napadati je i ruštiti izvana i iznutra. Na BiH se sručila 7. najjača vojna sila na svijetu, sa dobro opremljenim i obučenim paravojnim formacijama, instaliranim u ključnim područijama BiH, redovno snabdjevanim oružjem i opremom. Kolona vojnih trnasportera i tenkova se, već od 1991, danonoćno kretala preko graničnog prelaza Rača prema Bosni, a njeno razorno djelovanje osjećalo se do kraja 1995.g.
Dejton je podijelio R BiH. Sa Dejtonom je izgubljena polovina zemlje i trećina bošnjačkih građana. Svi pregovori, koji polaze od Dejtona bez njegove izmjene i popravke, za Bošnjake su dalji hod preko prekoračene crvene linije, koji zemlju vodi u propast, a Bošnjake u beznađe.
Šta za koga u BiH znači okretanje od prošlosti ka budućnosti ?
Šta u Bosni i Hercegovini znači OKRETANJE OD PROŠLOSTI KA BUDUĆNOSTI, koje od nas uporno traže agresori, a podržava i zahtijeva Međunarodna zajednica? Šta to znači za Bošnjake, šta za Srbe i Hrvate, a šta za okupatore BiH – Srbiju i Hrvatsku, koje i dalje traže načina da provedu zamišljeno.
Za Bošnjake koji čine 50, 11% bh stanovništva (bez velikog dijela dijaspore) to znači zadržati kontrolu samo na 28% bh teritorija, a Srbima, koji čine 30,78% i Hrvatima koji čine 15,43% prepustiti kontrolu nad 72%. Time 30,78% Srba drži u entitetu Rs 49% bh teritorija i uz to zadržava politički uticaj i aspiracije na 3 opštine sa srpskom većinom u FBiH. U drugom BiH entitetu – FBiH Hrvati čine 15,43% stanovništva, a kontrolišu preko 28% bh prostora. I jedni i drugi na ove prostore su se proširili i njima ovladali agresijom.
Okrenuti se budućnosti, znači pomiriti se sa takvim stanjem i složiti se sa tim da se agresijom i genocidom može otimati, plačkati, progoniti, ubijati, prisvajati i legalizovati oteto, i to uz saglasnost, pa čak i podršku MZ i njenih upravnih i pravnih institucija. A pomiriti se s tim za Bošnjake znači kroz dalje dogovore sa otmačima davati im nove ustupke.
To znači: Da srpskom agresoru za počinjene zločine, ubistva i progone, za priznati i još nepriznate genocide poklonimo puno pravo na 49% bih teritorija i na njemu sve materijalne i druge vrijednosti koje smo sami ili zajedno stvorili. A njih čine:
- gradovi koje smo iz ratnog pepela dizali i gradili
- putevi, mostovi, aerodromi, stanice, parkovi
- fabrike, dječiji vrtići, škole, bolnice, pozorišta, domovi,
- naše napuštene kuće i naselja… ,
To znači: Da hrvatskom agresoru prepustimo punu dominaciju, suverenitet i sva prava na području tzv. Herceg – Bosne.
Podržavanjem genocidnog entiteta Rs i tolerisanjem Čovićevih postupaka i poruka o trećem entitetu, Međunarodna zajednica drži Bošnjake pod crvenom linijom, jer u takvoj teritorijalno-političkoj konstrukciji za njih nikakav dalji dogovor nije prihvatljiv. Svaki dogovor sa tih pozicija znači znači davanje novih većih ustupaka onima koji ih već uveliko uživaju.
Dok svi glasovi iz Rs polaze sa zahtjevom da se Bošnjaci okrenu od prošlosti, Srbi se ne libe ponavljano i naglašenije manifestirati i obilježavati svaki historijski događaj iz svoje prošlosti.
Do sada je svaki međunarodni predstavnik pritiskao Bošnjake i silio ih na dogovor i kompromise, iako su znali da zahtjevi pogoduju agresoru, a ne žrtvi. U istom pravcu nastavila je administracija EU. Umjesto da se iskupe za počinjene greške, da otklone ranije pričinjenu štetu, čak su i UN su nastavile praviti štetu i ugrožavati suverena prava BiH.
Pod takvim okolnostima u postDejtonskoj BiH se nastavlja borba između otvorenog i zatvorenog društva, što već prepoznaju i mnogi u svijetu. Dok jedni hoće da se otvore, drugi, kao Rs, drže se čvrsto u Dejtonskoj ljušturi, svjesni da im samo ona obezbjeđuje punu kontrolu nad otetim i pruža šansu za dalju otimačinu. Oni ne razmišljaju o putu pomirenja, već uporno teže daljim podjelama.
Ko u BiH traži pomirenje?
O pomirenju, multietničkoj BiH i zajedničkom životu Bošnjaka , Srba, Hrvata i Ostalih skoro isključivo govore Bošnjaci. Govore ponekad i drugi pa i političari, ali prvenstveno radi ubiranja dodatnih poena van svoga etničkog kruga. Bošnjaci žele multietničku BiH kao zajednicu triju bh naroda i svih ostalih. Takvo raspoloženje Bošnjka, i pored toga što su doživjeli od svojih komšija, proizilazi iz njihova pomirljiva odnosa i njihove spremnosti na praštanje pa i zaborav. Za razliku od Bošnjaka, koji u BiH vide i prepoznaju svoju jedinu domovinu, veliki broj Srba priželjkuje Srbiju, kao što i mnogi Hrvati priželjkuju Hrvatsku. Pri tome se Bošnjacima pripisuje opredelenje za Tursku, iako se zna da samo manji broj Bošnjaka misli na zaštitničku ulogu Turske, a većina u njoj vidi jednog od ranijih porobljivača i dobrog ekonomskog partnera, spremnog da radi historijskih veza pruži podršku i pomoć za obnovu vjerskih, društvenih i privrednih objekara i nove ekonomske projekte .
Pomirenje jeste preduslov za normalan život, ali to nije stvar jednostrane odluke ili čin izjašnjenja hoću li ili ne , već proces koji je počeo onog dana kada je rat prestao, a traje i trajt će, sa toliko uspješnosti koliko se budemo susretali, razgovarali, prožimali. Interesantno je da o pomirenju i potrebi da se mirimo govore skoro isključivo Bošnjaci, iako bi kao najveći stradalnici i žrtve kojima je naneseno teško zlo od komšija i susjeda , za takvo nešto imali manje razloga i opravdanja. Najveća prepreka uspješnijem procesu pomirenja je to što ni jedna od dvije strane koje su bile agresor ili uz njega i ne pomišljaju da odustanu od bilo čega što su u agresiji proklamovali, porobili, orobili i nezakonito prisvojili… Negiranje i poricanje genocida se nastavlja, a u Rs se zaustavlja i želi ugušiti čak i zov ezana sa obnovljenih bošnjačkih džamija, koji Predsjednik Rs naziva “torlakanjem“.
Agresori nagrađeni za agresiju i zločine
Nakon agresije na BiH od 1991- 1995.g. Bosna i Hercegovina u Dejtonu ne samo što je podijeljena, oduzeto joj 49% teritorija i dato srpskom agresoru kao nagrada za ubistva i progone Bošnjaka, već je formiranjem eniteta stvorenog na genocidu ozvaničeno:
1) da je srpski entitet stvoren agresijom, okupacijom i na genocidu – Republika, a ne Bosna i Hercegovina (status Republike ukinut državi BiH, koja je po Ustavu R BiH bila Republika, a dat entitetu stvorenom na genocidu ), 2) Genocidnom entitu priznata svojina- katastarsko i gruntovno vlasništvo (srpsko), kao da osim Srba na tom prostoru niko drugi nema i nije imao ništa svoje, 3) Oduzimanjem statusa Republika od države – RBiH i davenjem tog statusa entitetu, država BiH je ne samo ponižena već i podređena entitetu – i to entitetu stvorenom genocidom nad Bošnjacima, jer Rs je Republika, a status države BiH je faličan- nedorečen i kao takav podesan za osporavanje i negiranje. A tu mogućnost da se nadrede državi BiH i izdignu iznad nje vlasti genocidnog entiteta na čelu s Dodikom i Ivanićem, kao i one ranije, obilato su koristili u svakoj prilici.
Po dogovoru “dva loša ubiiše…..“ tim sljedom uspješno ide i hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović oživljavanjem i promocijom Herceg Bosne ( koja ima katastarske, samo još nema kao Rs gruntovne granice) i institucionalizacijom – otvaranjem kantonalnih predstavništva u inozemstvu, koje će kasnije preimenovati u enitetske. I sve se to događa pred očima MZ i Visokog predstavnika Inzka. Može li to biti samo po onoj “ne talasaj” ili je to dugoročniji taktički plan?
Posebno je zabrinjavajuće to što nas okupatori BiH već 25 godina uspješno navikavaju da sve što je nekad bilo i što se zvalo bosansko sada je srpsko ili hrvatsko, a sve manje bosansko – hercegovačko. Bosanski gradovi, sela, ulice, ustanove, koji su do okupacije bili bosanski sada nose druga imena. I to imena onih koji su bili nosioci i izvršioci ubijanja, progona, genocida.
Odgovornost Međunarodne zajednice
Zbog grešaka počinjenih u nedavnoj prošlosti, ali i grešaka i propusta koje i danas pravi , Međunarodna zajednica ( koja u BiH statira kao gemišt dobrog i lošeg, dobronamjernog, tendencioznog i zlobnog, ispravnog i naopakog) ne može se amnestirati od odgovornosti za ono što se u BiH desilo od 1990 do 1995. niti za stanje koje danas u BiH vlada.
Savjest MZ nije proradila ni nakon četvrt stoljeća, ali će kad tad morati proraditi i vratiti sebi dostojanstvo i vjeru u sebe, a oštećenim, poniženim, uvrijeđenim, pozlijeđenim vratiti vjeru u pravdu.
Svi u MZ, svi u svijetu, treba da znaju, da se ni agresija Srbije i Hrvatske, ni žrtve, ni genocidi, ne mogu nikad ostaviti po strani niti zaboraviti. Kako zaboraviti Srebrenicu, kad nam svake godine sa neutješnim vriskom srebreničkih majki dođe 12. Juli, dan novih dženaza?!…Kako zaboraviti neshvatljive, neoprostive i nekažnjene greške UN, holandskog bataljona, međunarodnih prestavnika i stranih posmatrača?… i onada i danas!
Mogu li, kako i kada Prijedorčani, Sanjani, Srebrenčani, Fočaci, Zvorničani…., bez obzira kojem narodu pripadaju, iz sebe odagnati duh prošlosti. Ne mogu jer on bdije nad svim tim gradovima, nad BiH, osjeća se i svuda je oko nas, na zemlji, u zraku i ljudima. Bošnjake pokriva kao kao mora, kao krik za koji se nikad ne zna kada će se i kako istrgnuti iz grudi, a Srbe i Hrvte kao hrđa, koju bi rado skinuli, ali nema takvog sredstva osim priznanja i traženja oprosta.
Može li i s kojim pravom bilo ko tražiti od bošnjačkih majki da se okrenu od prošlosti prije nego se otkopaju sve primarne, sekundarne i tercijalne grobnice, koje su izvršioci genocida posijali širom BiH, pronađu nestali, a ubijeni dostojno sahrane?
Niti možemo niti hoćemo zariti glavu u pijesak, kako od nas uporno traže. Politika žrtve nije naše centralno pitanje, ali BiH je žrtva i to teške zavjere agresora sa MZ, uz odobrenje UN.
Uslovljenost budućnsti sa prošlošću
Koliko je važna prošlost? Prošlost je od životne važnosti za svaku sredinu, svakog od nas i sviju nas. Posbno u BiH. Važna je za našu sadašnjost i budućnost. Pokušavaju nam reći da je prošlost prošla, ali nam je s teretom prošlosti ostavila i nasljeđe za budućnost, u kojem je za mudre putokaz, za neodlučne raskrsnica, a za lakomislene i sklone zaboravu nerijetko stramputica.
Više je nego izvjesno da propada svaki onaj ko pridaje suviše važnosti prošlosti. Ali isto tako, propada i onaj ko nije ništa naučio od prošlosti i zabravio prošlost.
Ali napustiti prošlost i okrenuti se budućnosti je samo zahtjev onih koji ne žele promijeniti stav prema vlastitim pogreškama i ne žele se susresti s posljedicama, pa bježe od odgovornosti za počinjeno u prošlosti. A onaj ko ne prihvata vlastitu odgovornost, ne kaje se i ne izvinjava za počinjeno zlo, ne može se osloboditi tereta prošlosti niti napredovati ka budućnosti. Iako se Srbija, a u nekom smislu i Hrvatska, s tim već duže vrijeme suočavaju, još uvijek nema iskrenog i nedvosmislenog priznanja i spremnosti da se prihvati puna odgovornost za počinjeno.
Oko prošlosti se mora razgovarati, posebno o onoj uspostavljenoj nametnutim Dejtonskim sporazumom. Naravno ne pod okolnostima da je ignorišemo, minimaliziramo ili da od nje ne vidimo budućnost, koju gradimo je preko našeg naraštaja ne samo u BiH, već širom svijeta, u stotinu zemalja svijeta. Tražimo i očekujemo da se prošlost promatra, proučava i priznaje onakva kakava je bila i otvoreno i objektivno prenosi generacijama koje dolaze, kako im se ne bi ono negativno u njoj ponovilo i razbilo o glavu kao većini nas. Svi smo svjedoci da agresori na BiH sve čine da prošlost prilagode svojim sadašnjim i budućim potrebama; da joj daju kvalifikacije kakve njima odgovaraju.
Zahtjevi za dogovaranje i kooperativnost
Svi kažu, mora se razgovarati! Treba razgovarati, ali s onim ko hoće da vas sluša, ko hoće da vas čuje, ko vas prihvata kao prihvatljiva sagovornika; s onim ko je moralno dostojan vas i onog koga predstavljate. Ne može se kooperativnost očekivati od totalitarno suprostavljenih, od neodgovornih, agresivnih i neprijateljski raspoloženih. Od bošnjačkih predstavnika se tarži da se pomire s činjenicom da se mnogo izgubilo, da se ne traži obeštećenje sa državu i narod i da priristanu na nove ustupke.
Šta dogovarati s onim koji mi je uz pomoć sa strane oteo pola kuće i sada hoće da pregovara o korištenju dijela u kojem sam ja ostao, a oduzeti dio koristi i smatra neprikosnoveno svojim. I to mu niko od arbitara ne osporava. Iako ničim ne može opravdati pravo na 49% bh teritorija, otetog agresijom i genocidom, Rs sili na dalje pregovore sa nezakonito stečenih pozicija, u težnji da kroz njih ostvari ekstra dobit u 51% onih koje su po Dejtonskom sporazumu pripali FBiH i Brčko Distriktu.
Kako BiH može imati ravnopravnu poziciju za pregovore, kad umjesto oružanih snaga koje bi joj garantovale sigurnost i branile državni suverenitet, ima samo simbolične združene oružane snage, dok u isto vrijeme Rs ima stalni i rezervni sastav policije ravan armiji, a Srbija i Hrvatska posjeduju značajne zalihe oružja i opreme iz rata, a uz to se ubrzano naoružavaju, što za BiH predstavlja ozbiljnu prijetnu. A pregovori pod prijetnjom nisu kompromis već diktat.
Jedini pravedan dogovor između tri BiH naroda može se postići samo ako se kao polazište uzme stanje prije agresije na BiH. Dejtonski ugovor je nametnuti “kompromis“, ali ne zaraćenih strana kako se nameće, već branilaca BiH i agresora, koji je u cjelosti akceptirao i srpskom agresoru priznao sve što je agresijom okupirao i oteo, prije svega teritoriju i sve na njoj. I u svim daljim pregovorima između BiH i agresorskih strana kao polazišna tačka koristi se Dejton, što znači da se dvojici od tri učesnika trke (na 100 m) priznaje desetina unapred osvojenih metara .
Ključ svakog kompromisa trebalo bi biti ostvarivanje masksimuma koristi uz minimalnu štetu. Kompromis je opravdan samo onda kada omogućuje ostvarivanje neke koristi ili umanjenje već nastale štete od interesa sa sviju, a to Bošnjacima nije bilo moguće. Bošnjaci su u startu bili onemogućeni da dođu do takvog ključa u sporazumu. Bošnjačka strana je stalno prisiljavana na prihvatanje kompromisa po tuđim zahtjevima, na vlastitu štetu.
Za postizanje dogovora putem kompromisa potrebna je doza ravnoteže i tolerancije, kojih nije bilo za Bošnjake. BiH je bila i sada je ratni zarobljenik Srbije i Hrvatske. Svaki dogovor do sada pravljen u BiH, uz posredstvo ili pod paskom MZ, bio je na štetu oštećenih – Bošnjaka. Kako pri sporazumu može biti zadovoljna sa kompromisom ona strana koja pri startu prihvata stanje u kojem je neizmjerno mnogo izgubila, a druga strana na račun toga profitirala, pa kroz dalji tok dogovora očekuje ekstra profit. Zato mnogi od nas predstavnike Bošnjaka koji su takve dogovore prihvatali, od Dejtona do danas, smatraju izdajnicima, jer su srpskom okupatoru dali 49% bh teritorija, hrvatskom okupatoru dali zagrljaj i svjesno se odrekli trećine Bošnjaka, gurnutih od strane agresora iz njihovih toplih domova u hladni svijet.
Dogovori u Predsjedništvu BiH
U skrnavljanju i rušenju bošnjačkih prava za Bošnjake su do sada bili posebno štetni, a za srpske i hrvatske separatiste uspješni, dogovori u Predsjedništvu BiH između Čovića- Dodika i Ivanića na štetu Bošnjaka i multietničke BiH, zasnovani na strategiji srpskih i hrvatskih separatista, pokretanoj i vođenoj mučkim savezništvom Dodika i Čovića, preko političkih partija SNSD i HDZ BiH.
Preko Predsjedništva BiH će se nastaviti pritisak za izmjenu zakonskih rješenja, koja ne pogoduju separatistima, s kojima bi separatističke profašističe snage još više ojačale svoju poziciju i stekle značajnu prednost u ostvarivanju svojih ciljeva, od kojih je glavni rasturanje države BiH.
Pritisak na Bošnjake je dodatno intenziviran tokom i nakon izbora. Pokušava se diskreditovati SDA kao najveća bošnjačka politička partija i SDP u kojoj Bošnjaci nisu najuticajniji, ali čine većinu članstva. Anti- bosanski i anti – bošnjački dvojac Dodik – Čović sa brojnom posadom, snažno pomognut iz Srbije i Hrvatske, i uz podršku iz vana, preko EU i lobija, uz prećutnu suglasnost Međunarodnog predstavnika, nastavlja posebno angažovano diskreditovati Bošnjake, kako na unutarnjem tako i vanjskom planu, a državu BiH predstaviti kao neodrživu i dobiti podršku za otcjepljenje Rs i stvaranje trećeg entiteta za Hrvate. Već je izvjesno da će se preko EU i pritiskom na Predsjedništvo BiH, izdejstvovati izmjena Izbornog zakona BiH, ali ne u smjeru da se isprave greške i dovrše nedorečenosti, već da se na nivou FBiH uspostavi dominacija HDZ sukladno stanju Rs, u kojem neprikosnoveno dominiraju neprijatelji BiH predvođeni Dodikovim SNSD. Ali se u svemu tome ide i veliki korak dalje. Nakon što je bh bošnjačka dijaspora ranijim marifetlucima skoro potpuno eliminisana i odstranjena iz zemlje, taj proces se želi zabetonirati proglašavanjem Aneksa VII Dejtonskog sporazuma (koji govori o povratku prognanih) okončanim, zamjenom popisnog stanja iz 1991. g. popisnim stanjem iz 2013, čime bi Bošnjaci dijaspore bili i formalno izbačeni iz zemlje. Ovo se sada pokušava postići preko Centralne izborne komisije (CIK). Ukoliko se ne postigne preko CIK -e, na čemu se angažovano radi, nastaviće se pritiskom na Predsjedništvo BiH i drugim sredstvima. Mada sastav Predsjedništva BiH nije više isti, njegova moć, i pored pozitivnih opredelenja novoizabranih Komšića i Džaferovića, neće biti dovoljna da se ostvari prevaga, jer se već u startu Komšić i Džaferović raznim insinuacijama prisiljavaju da se više bave samim sobom nego strateškim pitanjima. Time je treći član Predsjedništva, dokazani najveći neprijatelj BiH, umjesto da trune u zatvoru, stekao dominantnu poziciju i najsigurniji zaklon u Predsjedništvu BiH.
Sve ovo pokazuje da se ni u narednom periodu ne može očekivati brza stabilizacija prilika u zemlji, naročito na političkom planu, jer su izbornom pobjedom srpski i hrvatski ekstremisti , posebno njihova proustaška i profašistička krila, dodatno osokoljeni i dobili krila da prijeteće nadlijeću, prelijeću i uspostave punu kontrolu na zemlji i nebu Bosne i Hercegovine.
Postizborne stranačke koalicije mogu promijeniti odnos snaga, ali neće promjeniti stranačke strateške ciljeve niti njihovo strateško usmjerenje. Ko će ojačati a ko oslabiti a možda i izgubiti svoj stranački identitet i opredelenja već se sada može pretpostaviti.
Crvena linija ravnoteže između Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH je davno premašena i svaki dogovor, sa kojim se ne revidira postojeće stanje, sa kojim se učvršćuje državni suverenitet i uspostavlja teritorijalni integritet, vodiće daljoj degradaciji, rastakanju i rušenju države BiH, na šetu svih njenih naroda i građana.
Burlington, 18. Novembra 2018.
Zijad Bećirević
BHDINFODESK
