Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Nijedno zlo ne ostaje nekažnjeno-Menander
Ove, 2026. godine, 18. aprila, navršava se 27 godina od zločina u Kaluđerskom lazu – Husaju, jednog od najmračnijih i najtežih poglavlja savremene istorije Crne Gore. Tog dana, ozloglašeni pripadnici Vojske Savezne Republike Jugoslavije, tačnije Druge armije – Podgoričkog korpusa, ubili su 21 civila: starce, žene, đecu i muškarce – kosovske Albance, koji su, bježeći iz ratom zahvaćenog Kosova, u zbjegu i izbjegličkim kolonama, tražili spas na putu prema Rožajama. To nijesu bili vojnici. Nijesu bili pripadnici nikakvih paravojnih formacija, kako se to tada, sramno i neistinito, predstavljalo u vojnim izvještajima i dijelu tadašnjih medija. To su bili ljudi-civili, kosovski Albanci, uplašeni, umorni od rata, sa jedinom (jedinom) željom da prežive.
Kako naglašavaju savremeni istraživači ratnih zločina, „utvrđivanje istine o stradanju civila i individualne odgovornosti predstavlja temelj svake pravde nakon sukoba.“ Dvadeset sedam godina kasnije, istina o Kaluđerskom lazu u Crnoj Gori kao da je po ko zna koji put umrla. Ostala je zarobljena na mračnim stranicama vojnih i sudskih arhiva, pod debelim slojem zaborava, relativizacije i političkih kalkulacija. Promijenili su se režimi, ali ne i odnos prema pravdi. Nije bilo dovoljno hrabrosti, niti iskrene volje, da se stvarni vinovnici privedu pravdi i da porodice nevino stradalih, porodice kosovskih Albanaca, dobiju makar dio dugo čekane satisfakcije. Izbjegavanje odgovornosti za ratne zločine ne zatvara rane ono ih produžava i prenosi u budućnost društva. A pravda nije apstraktna riječ. Pravda je temelj svake države koja želi da bude dostojna svog imena. Bez nje, svaka vlast je prolazna, a svaka institucija prazna forma. Zato danas, nakon skoro tri decenije, moramo postaviti pitanja koja bole: Đe je istina? Đe je pravda? Đe su riječi kajanja i izvinjenja? Bez istine nema pravde, a bez pravde nema trajnog mira“ – zaključak je brojnih studija o tranzicionoj pravdi na prostoru Balkana. Odgovor je poražavajući nema ih. Postoje samo komemoracije, mirne i više nego bolne, pred sjenama nevinih žrtava. Postoji sjećanje porodica koje nikada nije utihnulo. I postoji naša kolektivna odgovornost koju predugo odlažemo. Jer zločin u Kaluđerskom lazu-Husaju je i trajni ispit društva koje još uvijek nije smoglo snage da se suoči sa sobom. Suočavanje s prošlošću nije pitanje kolektivne krivice, već moralne odgovornosti društva da ne ćuti pred zločinom. Svako prećutkivanje, svaka relativizacija, svako odlaganje pravde produžava taj zločin u vremenu. Relativizacija zločina predstavlja drugi čin nasilja ovaj put nad istinom i nad žrtvama. U posljednje dvije godine svjedočimo povremenim pokušajima da se ova tema ponovo otvori, ali često bez suštine, bez jasnog imenovanja odgovornosti i bez istinske namjere da se dođe do kraja. Takav pristup ne liječi rane on ih produbljuje.
Kako pokazuju savremena istraživanja, „žrtve ratnih zločina i njihove porodice ne traže osvetu, već priznanje istine i pravdu kao minimum ljudskog dostojanstva“, zato je danas važnije nego ikada govoriti jasno, bez straha i bez kompromisa. Ne pišem ovo samo kao svjedok vremena, već kao čovjek koji odbija da pristane na zaborav, jer zaborav nije slabost on je izbor, a svaki izbor da se ćuti pred zločinom, makar i poslije toliko godina, jeste izbor protiv istine. Zločin u Kaluđerskom lazu-Husaju nije samo rana porodica koje su izgubile svoje najmilije to je rana (SVIH NAS), rana društva koje još uvijek traži hrabrost da se pogleda u ogledalo sopstvene prošlosti. Ne tražim osvetu, ne tražim ni riječi koje dolaze iz političke potrebe, tražim ono što je najmanje, a ujedno i najteže (TRAŽIM) istinu, lišenu svakog oportunizma, i pravdu, ostvarenu bez odlaganja, jer dok god izostaje pravda, ovaj zločin ne pripada samo prošlosti on traje u ćutanju koja ima adresu, u presudama koje zatvaraju slučaj, ali ne i istinu, u sporom i upornom pretvaranju odgovornosti u nešto bezlično i nepostojeće.
,,Naša generacija neće toliko žaliti zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog zastrašujućeg ćutanja dobrih ljudi.“ zapisao je Martin Luter King, kao intelektualac i književnik, kažem moja Crna Gora ne smije ćutati ne pred istinom, ne pred žrtvama, ne pred sopstvenom savješću. Jer ćutanje nije mir, već produžetak nepravde nije dostojanstvo, već odricanje od istine. Crna Gora koju nosim u sebi mora imati snage da govori onda kada je najteže, da prizna onda kada drugi okreću glavu, i da pravdu postavi iznad svakog interesa. U suprotnom, nećemo izgubiti samo prošlost izgubićemo i posljednje pravo da govorimo o pravdi.
