Intelektualno naslijeđe Bosne pruža obilje dokaza da su Evropa i islam daleko od nespojivog – u stvari, oni su stoljećima isprepleteni.
Kada je francuski predsjednik Emmanuel Macron prošlog ljeta izjavio da će stvoriti novi “okvir i pravila” za islamske institucije u Francuskoj, on nije bio sam. Drugi političari i mislioci također su bili uključeni u šire napore kako bi pronašli artikulaciju religije koja se podudara s onim što oni vide kao evropske vrijednosti.
Premalo je primijećeno da je tolerantan europski islam već stoljećima postojao – na jugoistočnom dijelu kontinenta, gdje se bosanski muslimani, Albanci, Turci i drugi vide kao potpuno muslimanski i potpuno evropski, piše za Atlantic Raida Asimović Akyol, sa Galatasaray univerziteta u Istanbulu i kolumnistica mnogih američkih uglednih magazina.
Studija Pew Research Centra iz 2013. pokazuje da su oni među najliberalnijim muslimanima na svijetu. Na primjer, samo vrlo mali broj anketiranih bosanskih muslimana, poznatih kao Bošnjaci, smatraju da se preljubnici moraju kamenovati i otpadnici pogubiti, za razliku od većine među pakistanskim i egipatskim anketiranim muslimanima.
Kako piše Asimović Akyol, slučaj mojih ljudi, Bošnjaka, je posebno poučan. To pokazuje kako se stavovi prema islamu mogu razvijati tokom vremena i kako njegove pristaše – uz pomoć progresivnih teologa i intelektualaca – mogu prihvatiti modernost bez napuštanja svog vjerskog identiteta. Kroz 20. stoljeće bošnjački mislioci nudili su kreativna teološka tumačenja islama koji se podudaraju s evropskim životom. Ipak, njihovi doprinosi danas nisu poznati u zapadnoj Evropi. Kako antimuslimanska populistička propaganda potiče paranoju u nekoliko evropskih zemalja, to je još hitnije oporaviti zanemarene dokaze o kompatibilnosti islama i moderne Evrope.
Većina Bosanaca postupno je prihvatila islam nakon što su ga Turci donijeli u regiju u 15. stoljeću. Vladali su sve do 1878. godine, kada su izgubili Bosnu od dugogodišnjeg suparnika: Austro-Ugarske. Mnogi Bošnjaci su se u tom trenutku osjećali nelagodno zbog svojih novih vladara, ne samo zato što su klasični tekstovi muslimanske sudske prakse zabranili življenje na području kojim su vladali nemuslimani. Procjenjuje se da je od 1878. do 1918. godine u Tursku emigriralo 150.000 ljudi.
Ali istaknuti muslimanski intelektualci naveli su argumente koji su pomogli da se zaustavi plima bošnjačke emigracije. Među njima je bio i veliki muftija Mehmed Teufik Azabagić, koji je 1880-ih tvrdio da musliman može doista sretno živjeti pod tolerantnom neislamskom državom “gdje nije ni zlostavljan niti vrijeđan za svoja djela odanosti”. Islamska zajednica počela se organizirati pod sekularnom državom.
Godine 1882. osnovana je službena “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini”. Struktura organizacije nastavila se razvijati kao odgovor na promjenjive povijesne okolnosti, postupno postajući tijelo koje djeluje s određenim stupnjem neovisnosti od države dok je nastojalo upravljati islamskim poslovima kao što je duhovno obrazovanje. Na kraju je imala izabranog vođu i vlastita vjerska i zakonodavna tijela.
Samofinancirala se, s većim dijelom prihoda od članarina i dobrotvornih donacija, i bila je odgovorna za održavanje džamija, imenovanje i osposobljavanje imama, izdavanje fetve i usmjeravanje teoloških studija na raznim školama. Čak i danas je još uvijek tamo i odlično funkcionira.
Još jedan od aktualnih problema u to vrijeme bio je regrutiranje mladih Bošnjaka u nemuslimansku vojsku. Mogu li muslimani služiti u vojsci koju vode kršćani? Napetost je ublažena kada je Mustafa Hilmi Hadžiomerović, tadašnji sarajevski muftija, 1881. godine izdao fetvu pozivajući Bošnjake da se povinuju nacrtu.
Zatim je izdao još jednu fetvu u kojoj je izjavio da je imenovanje sudija od strane nemuslimanskog vladara bilo valjano, što je navelo bosansko vjersko vodstvo da prihvati modernizaciju šerijatskih sudova i njihovu postupnu integraciju u nadležnost državnog sudstva Habsburške monariije. To se prije svega temeljilo na uzajamnom ustupku, budući da su Habsburgovci bili dovoljno fleksibilni da omoguće šerijatu da djeluje u domeni građanskog prava pod njihovom vlašću. Šerijatski su sudovi ukinuti 1946. godine dolaskom socijalističke Jugoslavije.
Bošnjaci su također raspravljali o pitanjima muslimanskih žena, uključujući i korištenje pokrivala za lica. Jedna od najpoznatijih rasprava o toj temi datira iz 1928. godine. Počelo je kada je Mehmed Džemaludin Čaušević,veliki muftija bošnjačke zajednice i važan vjerski reformator, tvrdio da je lice pod velom proizvod povijesne tradicije, a ne religije, tako da je bilo moguće promijeniti praksu skrivanja lica bez kršenja islama. Vjerski konzervativci, koji su smatrali da je prekrivanje ženskog lica vjerska dužnost, oštro su reagirali. No, nakon mnogih debata, Čaušević je na kraju zaslužio podršku istaknutih intelektualaca i profesionalaca, od kojih su neki ubrzo postali vođe samodefiniranog progresivnog pokreta.
Nakon Drugog svjetskog rata, za vrijeme komunističke vladavine u Jugoslaviji, “emancipacija” muslimanskih žena provedena je autoritarnim sredstvima. Veo na licu smatran je zastarjelom preprekom potrebi da žene sudjeluju u socijalističkoj obnovi novoformirane zemlje. Ženska antifašistička fronta, organizacija pod pokroviteljstvom države, organizirala je kampanje za otkrivanje muslimanskih žena u Jugoslaviji od 1947. do 1950. godine. Na ceremonijama javnog skidanja velova žene bi se dovele na pozornicu i masovno skidale nikabe.
Nametnuto otkrivanje lica kulminiralo je zakonskom zabranom vela 1950. godine. Novi zakon predstavljen je javnosti kao odgovor države na masovne zahtjeve muslimanskih žena. Iako su neke žene pozdravile zabranu, mnoge su zbog toga postale izolirane – osjećale su da moraju ostati kod kuće jer ne mogu izaći van s otkrivenim glavama. Pisana i video svjedočanstva potvrđuju poteškoće koje su pretrpjele.
Zabrinuta za položaj muslimanskih žena u društvu, najviša bosanska islamska vjerski organizacija podržala je u to vrijeme otvaranje kampanje. On je 1947. godine dao nekoliko izjava, tvrdeći da vjerski kodeks ne zahtijeva pokrivanje lica i prekrivanje ruku do zapešća. Ibrahim Fejić, muftija koji je tada bio vođa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, rekao je da islam traži od žena skromno odijevanje, ali da to ne zahtijeva prikrivanje lica ili izolaciju od javnosti. Dodao je: “U islamu je grijeh dopustiti sebi ono što religija zabranjuje; jednako je grijeh zabraniti sebi ono što religija dopušta.”
Danas, povijest i praksa bosanskog islama donose niz značajnih lekcija za one koji nastoje kultivirati liberalni islam u Evropi.
Jedan je da institucionalizirani, centralizirani oblik islama može biti vrlo uspješan, kao što se vidi u slučaju islamske zajednice. To se vjerovatno ne može tačno replicirati u drugim evropskim zemljama – bosanska organizacija islamskih vjerskih poslova je različita po tome što je neovisna o državi i uključuje elemente predstavničke demokratije za zakonodavna i predstavnička tijela – ali još uvijek može poslužiti kao koristan primjer ostatku Evrope.
Islamska zajednica navodi “zahtjeve vremena”, prema riječima vrhunskog bosanskog islamskog pravnika, kao jedan od principa koji pokreću njegova religijska tumačenja: islamska misao može i treba ponuditi muslimanima odgovore o tome kako prakticirati islam ovdje i sada. Rezultat toga je da se “institucijama daje element fleksibilnosti, a istodobno zadržava bezvremenost islama.” Ista institucija danas potvrđuje svoju vjerodostojnost da “služi kao konstruktivan partner drugim muslimanskim zajednicama i institucijama EU-a.”
Drugo, prisilna sekularizacija – uključujući zabrane nošenja vela za lice – može biti kontraproduktivna. Kao što su otkrila svjedočenja muslimanskih žena iz Jugoslavije, takva ograničenja mogu proizvesti duboko negativne posljedice, uključujući uvrede i napade na one koje nose veo. Umjesto toga, vlastito propitivanje muslimana o vjerskim temeljima vela na licu može donijeti progresivne interpretacije koje se osjećaju autentično jer dolaze iz zajednice.
Na primjer, bošnjačko reformističko vodstvo je tvrdilo da islam daje muškarcima i ženama prava i odgovornosti, a otkrivanje je i istinito islamu i može olakšati pristup žena ispunjavanju njihovih danih prava. Umjesto zakonskih zabrana ili nametnutih pravila o odijevanju, demokratske zapadne vlade imaju i druge, mnogo bolje načine da promiču slobodu izbora muslimanskih žena.
Konačno, islamski modernizam, rođen u 19. stoljeću kao pokušaj reinterpretacije islama liberalnim duhom, nije tako neefikasan kao što neki pesimistički komentatori islama vjeruju. U današnjoj Bosni islam je interno raznolik: mnogi muslimani ga vide kao dio svoje kulturne baštine, dok drugi naglašavaju važnost svakodnevnih vjerskih obreda.
Naša modernistička islamska tradicija nije imuna na globalne trendove, uključujući salafističke struje. No, intelektualno naslijeđe Bosne pruža obilje dokaza da su Evropa i islam daleko od nespojivog – u stvari, oni su stoljećima isprepleteni.
BHDINFODESK
