Ono je Sarajevo imalo dva velika izdavača. Zvali su se, u duhu komunističkog optimizma i poleta, Svjetlost i Veselin Masleša. Prvi je ponio ime po istom semantičnom slijedu kao i znameniti bosanski franjevački mjesečnik Svjetlo riječi. Samo što riječ više nije bila Božja, ali je kao i riječ Božja bila zapisana, i sva njena snaga i veličina izbijala je iz te činjenice. Čovjek ni po vjeri kršćanskoj, ni po vjeri komunističkoj ne može biti pamtitelj, čuvar i nositelj te važne, upamćenja vrijedne riječi. Riječ je za jedne svjetlo, dok je za druge prosvjeta i prosvjetiteljstvo. Jedni u Sarajevu su tako došli do Svjetla riječi, drugi do Svjetlosti.
Izdavačko preduzeće Veselin Masleša osnovano je početkom pedesetih, a nazvano je po književniku, novinaru, uredniku i lijevom aktivistu, rodom Banjalučaninu, jednom od najperspektivnijih mladih intelektualaca jugoslavneskog komunističkog pokreta između dva svjetska rata. Pravo je započeo studirati u Zagrebu, ekonomiju je studirao u Frankfurtu, sociologiju u Parizu. Svašta je znao, i ta su ga znanja vukla na različite strane, ali je, ipak, ponajprije bio novinar, od one plemenite sveznajuće vrste. Radio je u Zagrebu i Beogradu, bio jedan od prvih autora u Krležinom Danasu, s Otokarom Keršovanijem osnivao Novu literaturu. Policija ga je svako malo hapsila i protjerivala u Banju Luku. Između 1927. i 1940. nakupio je dvije i pol godine zatvorskog staža. U rano ljeto 1941. sudjelovao je u pokretanju ustanka u Crnoj Gori, već godinu dana kasnije s Mošom Pijadom osnivao je Borbu, a na prvom zasjedanju AVNOJ-a 1942. u Bihaću održao je glavni referat, pod naslovom Narodnooslobodilačka borba i stvaranje Antifašističkog vijeća. Sudjelovao je u bitkama na Neretvi i Sutjesci. Utopio se u Sutjesci, pri partizanskom proboju iz neprijateljskog obruča. Narodnim herojem proglašen je 20. prosinca 1951.
Ispred nove poslovne zgrade Svjetlosti, u parku među bistama bosanskohercegovačkih pisaca, osamdesetih godina postavljena je i brončana glava Veselina Masleše. Poslovna zgrada preduzeća koje je nosilo njegovo ime nalazila se na Obali, više Pete gimnazije. U onim djetinjstvima, a o njima je, o djetinjstvima, ovdje riječ, Veselin Masleša je, zacijelo, bio važniji izdavač od Svjetlosti. Zato što je Veselin Masleša izdavao Lastavicu. Bilo je to jedno od onih tipiziranih grafičkih rješenja knjiga, koja tek u dugom vremenskom protoku i u velikom knjiškom nizu stječu i svoj smisao i ljepotu. Grafičko rješenje Lastavice je, na kraju svih krajeva, bilo genijalno.
Korice od tvrdog kartona su preko hrbata bile povezane uskom, dobro lijepljenom sivom platnenom trakom. Na prednjoj korici bio je tipski okvir, koji je od knjige do knjige mijenjao boju, i u taj bi okvir bila montirana ilustracija, djelo nekog od onodobnih ilustratora, crtača i slikara. Na koricama je bila i grafički stilizirana ptica lastavica. Ovaj znak jedan je od upečatljivijih i frekventnijih znakova u našoj knjiškoj povijesti.
Prva knjiga koja me je u životu istinski potresala i mijenjala, “Bijeli očnjak”, Jacka Londona, koju mi je Nona, petogodišnjaku, čitala u nastavcima, svake večeri pred spavanje, bila je izdanje Lastavice. Do rata sam ju još imao sačuvanu, ne znam što je zatim bilo s njom. Poslije su se, s opismenjavanjem, nizali naslovi dobrih i loših, stranih i domaćih knjiga, uglavnom romana i zbirki priča, a kola biblioteke Lastavica kupovana su i unošena u kuću kao po nekom neporecivom običaju i moranju, onako kako su se plaćali računu za struju i vodu, i nije se razmišljalo o tome koliko to košta, a još je manje nekom na um padalo da se knjige mogu posuditi u biblioteci. Nove su knjige imale miris olovne štampe, knjižni blok bio je malo neuredno sječen, pa su se pod prstima osipali sitni fragmenti grubo izrađenog papira, u čijoj se strukturi još naziralo njegovo šumsko podrijetlo i počelo. Papir Lastavice nije bio težak. Bio je voluminozan i grub, takvog papira danas više nema, a slova su u njega bila duboko utisnuta, tako da si mogao zatvoriti oči i napipavati redove utisnutih slova. Olovna štampa utiskivala se u papir kao prva i posljednja čovjekova riječ. Ali naravno da nisam ništa znao o olovnoj štampi dok sam njuškao nova izdanja i naslijepo jagodicama prelazio preko papira punog slova.
A onda su, pred kraj tih djetinjstava, krajem sedamdesetih, redizajnirali Lastavicu. Iz nekog je razloga svaki ili skoro svaki redizajn u ovim krajevima završavao nesretno te je značio uvod u brži ili postupniji kraj dugo pamćenog predmeta, knjige, kutije keksa, boce bezalkoholnog pića, komada namještaja… Lastavici je promijenjen format, moderniziran je, a ustvari nepopravljivo upropašten izgled knjižnoga bloka i prijelom teksta, papir je, umjesto onoga privlačno ružnog, postao neprivlačno lijep, bijel, tanak i neelastičan, dok su korice tipizirane u nekoj odbojnoj, dječački svijetloplavoj boji, te su još, u duhu vremena, i plastificirane, tako da su se nadaleko presijavale poput kugli na božićnom drvcu. Od starog je dizajna sačuvan samo grafički znak lastavice, ali i on je sad bio prevelik, neprikladno smješten uvrh i po sredini prednje korice. Takva, do Boga ružna Lastavica pripala je nečijim tuđim djetinjstvima, i potrajala je sve do nestanka ili do obesmišljenja i zaborava same biblioteke i njezine izdavačke kuće.
Nikad neće biti ustanovljeno nastupa li propast lošim redizajnom ili je loš redizajn posljedica propasti, tek Lastavici se izmijenio i uređivački koncept. Umjesto domaćih i prevedenih romana jugoslavenskih i svjetskih klasika dječje književnosti, kao i neafirmiranih i nepoznatih, ali svakako dobrih pisaca, zaredale su knjižice pjesama, proza ne baš uvjerljivih novih bosanskohercegovačkih pisaca za djecu, te niz ponovljenih i kompilacijskih izdanja. Kao da se nekad sjajno uređivana edicija počela uređivati sama od sebe i po inerciji. Jedina vjerojatna fizička posljedica inercije je pad.
Iz tog vremena redizajnirane Lastavice, koje sam ispraćao kao adolescent i kao odrastao čovjek, pamtim jedan naslov. Književnica je bila Ljerka Anić, knjiga “Bajke zaboravljenog jezera”. Pisane u tradicionalističkom maniru, onako kako se već i pišu prave bajke, kojima je u prirodi žanra da budu drevne i mnogo starije od onoga tko ih pripovijeda, izazvale su po svojoj objavi, godine 1985, priličnu reakciju tada još veoma žive književno-kritičke javnosti. Kao vrlo mladi pisac objavio sam o njima tekst u sarajevskim dnevnim novinama, koje su se nekim slučajem zvale isto kao i ove današnje – Oslobođenje. Skoro trideset i pet godina kasnije spominjem ovu knjigu iz više razloga. Prvi je što mi je bila dobra. Drugi, što je ta knjiga bila sjajan početak jedne književne karijere, koja, međutim, nije imala nastavka. Ljerka Anić jedan je u nizu pisaca koji su u godinama pred rat objavljivali svoje prve radove, pisaca sarajevskih, bosanskohercegovačkih, pa i onih iz susjednih republika, koje će zatim ratne okolnosti, život i sudbina odnijeti daleko od književne matice, a često i od bilo kakvog pisanje, te im imena neće pamtiti ni najprilježniji njihovi čitatelji i pamtitelji. Lijep bi i bogat bio leksikon s antologijom književnih tekstova ovakvih autora, kada bi ga bilo moguće sastaviti. Mislim da Ljerka Anić živi u Kanadi.
Ali vratimo se onoj prethodnoj, pravoj Lastavici. U njoj su knjige koje bi, da ih i danas imam, a ne znam kako je došlo do toga da ih nemam, bile u prvom redu svih redova moje biblioteke. Nabrajam kako mi na um padaju.
Šalom Alejhem: “Dječak Motl”. On bi, zapravo, trebao biti Šolem Alejhem, ali u Lastavici su ga pisali kao Šaloma, pa neka bude tako. Najpopularniji jidiš pisac svoga vremena, učitelj i rabin, rođen 1859. u Ukrajini. Iz Rusije je umakao 1906, nakon velikih pogroma, te se preko Švicarske iselio u Ameriku. Tamo je u jevrejskim krugovima postao silno popularan pisac za djecu i odrasle, neusporediv pripovjedač, u kojem su se sabrali velika i luda usmena tradicija tradicija jevrejske priče te silni individualni književni talent i energija. Pritom, Alejhem je bio vrlo angažiran čovjek, bio je i narodni tribun, i političar, i svojevrsni prorok i propovjednik jednoga autsajderskog, lutalačkog i progonjenog svijeta. Naravno da je bio cionist, jer što je drugo i mogao biti, ali jedan od onih koji su se žestoko borili za jidiš, uvjeren da taj živi i dovršeni jezik, koji ima neprekinutu povijest i u sebi sabire iskustva naraštaja, treba biti jezik svih Jevreja svijeta.
Ništa od toga ja nisam znao, niti me još uvijek moglo zanimati, dok sam kao osmogodišnjak čitao o doživljajima dječaka Motla, te se preko njih upoznavao s jevrejstvom i s bajkovitim i krvavim svijetom istočnih Jevreja. Iako mi razum govori da Jevreji nisu Šalom Alejhem, kao što nisu ni Marc Chagall i njegovi leteći i uskovitlani ljudi i gradovi, prva misao na njihov svijet uvijek će mi biti vezana za Poljsku, Bjelorusiju, Ukrajinu, za Alejhema i za “Dječaka Motla”. To je taj utjecaj knjiga na njihovog čitatelja… (Uz ovu knjigu nekad sam imao još jednoga – ovaj put Šolema – Alejhema. Bio je to roman za odrasle, dobar, duhovit, blesav, “Sedam kćeri bez miraza”, koji je s jidiša preveo Eugen Verber. Okolo sam ga nuđao na posudbu, sve dok ga nisam posudio nekome tko mi ga nikad nije vratio. Bilo je to krajem osamdesetih. Kasnije sam naučio da posuđujem samo one knjige do kojih mi nije stalo, a da na posudbu ne nudim ništa. Nikome nije dano da prolazi tuđa iskustva i da se bogati njima, kako u životu, tako ni u knjigama…)
Sljedeća besmrtna knjiga iz Biblioteke Lastavica su “Mazge” Toneta Seliškara. O nizu konceptualnih priča o ulogama mazgi u partizanskoj borbi, te o načinima na koje sam ove priče čitao kao dječak, više puta sam započinjao pisati ili bih nešto na tu temu dometnuo i umetnuo. Teško je čitatelju uvijek objasniti zašto mu je neka knjiga važna. Između ostaloga i zato što se važnost knjiga ne određuje prema onom što će se kasnije o njima reći.
Seliškar je bio i autor mnogo poznatijega i utjecajnijeg romana “Družina Sinjeg galeba”, koji sam, istina, čitao u izdanju zagrebačke Mladosti (Biblioteka Vjeverica), ali je postojalo i starije izdanje Lastavice. Za taj roman, jedan od apsolutnih klasika onih djetinjstava, uz Lovrakov “Vlak u snijegu”, te uz naramak knjiga Branka Ćopića, vezan je jedan neobičan detalj. Naime, već je 1953. snimljen film “Sinji galeb”. Odličan dječji triler, u režiji Branka Bauera, možda i najvećeg jugoslavenskog redatelja u povijesti, prikazivao se relativno često na televiziji, ali je trajno doživljavan drugorazrednim u odnosu na knjigu. Ne bi se moglo reći da film nismo voljeli, no knjiga nam je bila neusporedivo važnija. I nije se događalo da netko prepričavanjem filma nastoji sakriti to da nije čitao knjigu. Naravno, i u ono doba radilo se o čitajućoj manjini. Većina, pak, mislim, nije pamtila ni film.
Stevan Bulajić jedan je od najvećih pisaca epohe djetinjstva. Dva njegova romana pamte se iz Lastavice. Manje dobar bio je “Krilati karavan”, a apsolutno briljantan “Izviđači Vidrinog jezera”. Ovu sam knjigu čitao i u zrelim godinama, jednoga od sarajevskih filmskih ljeta početkom dvijetisućitih, i mjesto joj je u svakom ozbiljnom izboru nacionalnih klasika. Istina, teško bismo u ovom bosanskohercegovačkom kulturnom i književnom rasulu, gdje se progone i istiskuju i pisci poput Ive Andrića, Branka Ćopića i Meše Selimovića, našli mjesta za jednog Stevana Bulajića, ali srećom, ima on svoju crnogorsku nacionalnu književnost, kojoj ga ovaj čitatelj svesrdno preporučuje. Ako Stevo ni za posljednjeg rata živ nije napustio Sarajevo, mrtav će ga zacijelo napustiti. “Izviđače Vidrinog jezera” na Sepetarevcu sam imao u izdanju Biblioteke Lastavica, iz godine 1965.
Ahmet Hromadžić jedan je od najvećih bosanskih pisaca, premda je, koliko mi se čini, pisao samo za djecu. Ustvari, pisao je i za odrasle, ali kao novinar. Glavni je suosnivač Biblioteke Lastavica, autor njezina povijesnog koncepta. Imao sam tri njegove knjige iz Lastavice, sve bolja od bolje: “Patuljak iz zaboravljene zemlje”, “Patuljak vam priča” i “Okamenjeni vukovi”. Pisao je, uglavnom, bajke, pa se često dogodi da ga nazovu bosanskim Andersenom. Što je krivo, jer ako je bilo pisca bajki koji bi se totalno razlikovao ne samo od Andersena, nego i od Charlesa Perraulta, i od cjelokupne europske tradicije autorske bajke, onda je to bio Hromadžić. Da je u njegovo vrijeme postojao fantasy žanr, da je imao vremena ili volje, pa da svoje eliptične prozne cjeline razvija ili ulančava u šire forme, a zapravo da je bio samo pisac i da se nije morao baviti drugim poslovima, Ahmet Hromadžić ne bi bio bosanski bajkopisac, nego svjetski pisac neke vrlo čudne, animalističke književnosti, pisac na granici šume i svijeta čudesa, možda i Philip Pullman prije Philipa Pullmana.
Imao je jedan neobjašnjiv i vrlo rijedak kvalitet: nije djetinjio dok bi pisao, niti bi stvarao svjetove s mišlju o njihovoj dječjoj pristupačnosti, nego je bio krajnje ozbiljan i odrastao, pomalo i mrk i mrzovoljan. Ni danas kad čitam Ahmeta Hromadžića ne čini mi se da je on pisao za djecu. To je, vjerojatno, bio razlog što sam mu kao dječak vjerovao, premda više nisam bio sklon pričama o patuljcima i o životinjama koje govore.
Po naravi stvari, Hromadžić je bio autsajder. Dječji pisci su u ona vremena i u onim književnostima bili ili plemeniti autsajderi ili nedarovite hulje i policijski doušnici. Istina, hulja i doušnika bilo je – pa ih i danas obilato ima – i među piscima za odrasle, ali dječje hulje u sebi su nosile i taj zlosretni kompleks nedoraslosti. Iz njihove je perspektive dječji pisac netko tko je trajno nedorastao da bude pisac za odrasle. Morao si biti prirodni autsajder, pa da s tom predrasudom nemaš problema. Hromadžić, izgleda, problema nije imao.
Bio je partizan, pohađao je tehničku, pa višu pedagošku školu, bio je od Bosanskog Petrovca. U tom gradiću postoji osnovna škola s njegovim imenom. Možda takvih škola ima i drugdje po Bosni, naravno u skladu s većinsko-manjinskim nacionalnim rasporedima i aktualnim zvučanjem Hromadžićeva imena i prezimena. Grdna grehota ako je tako, a tako jest. Jer time mnogo i bez ikakvog razloga gube oni čija se imena i prezimena ne rimuju s njegovim. Ali tako ide s bosanskim sakaćenjem identiteta. Jedni si odsijeku Ćopića i Andrića, drugi si odsijeku Ahmeta Hromadžića. I čini im se da ih ništa ne boli.
Miljenko Jergović/Radiosarajevo
