Prije nepun mjesec dana napustio nas je još jedan veliki Dubičanac. Edhem Obrvašić – Profeta. Svojoj i našoj Bosanskoj Dubici dao je toliko mnogo, a umro je kao prognanik u Chicagu. U mozaiku Bosanske Dubice, njenoj bazi i nadgradnji, ugrađeno je više kocaka njegova mozaika, u svim sferama društvenog života. Imao sam sreću i zadovoljsvo od njega učiti, više godina raditi s njim i biti realizator ideja koje je on kreirao.
I danas se sjećam davne 1957. godine. Bio sam u završnom razredu osmogodišnje škole, koja je upravo te godine prerasla iz niže realne u osmogodišnju, pa je moja generacija morala dva puta iz nekoliko predmeta polagati maturu, malu maturu u nižoj realnoj i maturu u osmogodišnjoj. A te godine su u Bosansku Dubicu došla tri nastavnika, rođena Dubičanca, dočekana i prihvaćena od građana s velikim oduševljenjem i očekivanjima, jer su to bili prvi visoko obrazovani domaći prosvjetni kadrovi. Bili su to Edhem Obrvašić, Hasan Ćoralić i Mićo Gojić. Prvi je predavao hemiju, drugi istoriju a treći njemački jezik. Ali ovdje ne govorim o r. Hasanu Ćoraliću i pok. Mići Gojiću, koji takođe imaju svoj zapažen domet i velike rezultate, već o Edhemu Obrvašiću, koji nije slučajno dobio tautološki atribut Profeta.
Edhem Obrvašić mi je predavao hemiju. Izlagao je tako angažovano, govorio tako tečno i živopisno, sa dikcijom, da je prosto ulivao znanje u naše glave. U moju sigurno jeste, jer što sam tada naučio iz hemije znam i danas i više mi nije nikad trebalo. Bilo ga je milina slušati. Simboli i formule hemijskih elemenata izgledale su tako jednostavne i shvatljive. Sa punim uvjerenjem mogu konstatirati da ni jedan prosvjetni radnik u mom obrazovnom procesu nije ostavio tako snažan dojam i u meni svoj trag kao Profeta.
Ali ovo podsjecanje na velikog čovjeka ne želim vraćati toliko unazad. Želim podsjetiti na vrijeme od 60-tih do 90-tih prošlog vijeka, u kojima je bio kreator, akter i nosilac različitih programskih rješenja, ali i jedan od najsigurnijih stubova društvenog i privrednog života Bosanske Dubice. Svojom izvanrednom intelektualnom snagom i organizacionim sposobnostima podigao je unaprijedio brojne djelatnosti dubičkog društvenog i privrednog života, u kojima je radio i sa kojima je aktivno sarađivao: školstvo, zdravstvo, kulturu, poljoprivredu, građevinarstvo, a u društveno-političkom i upravnom sistemu ugradio je trajan prepoznatljiv funkcionalni model upravljanja i komuniciranja.
Njegov aktivizam nije ostao samo u okvirima dubičke opštine, već se širio i bio prepoznatljiv na regionalnom, republičkom i međurepubličkom nivou. U njegovo vrijeme proširena je i obogaćena saradnja sa susjednim opštinama, uključujući i opštine sa druge strane Une i Save. S njim sam radio na reformi dubičke uprave, kada je on bio sekretar opštine; s njim sam sarađivao na političkom i društvenom planu, kada je bio predsjednik SSRN-a, a vjerujem i mnogi drugi aktivni građani tog vremena, u kojem je njegovo djelo dobivalo jasnu i opiljivu viziju, naročito u obrazovanju, kulturi, zdravstvu, sportu, ali različitim sektorima privrede…od građevinarstva do kooperativnih odnosa u poljoprivredi. Skoro da je nemoguće nabrojati mjesta gdje je sve radio i pobrojati njegove radne učinke, u razvoju grada i sela, formiranju sistema informisanja, izgradnji privrednih i društvenih objekata… Nemjerljiv je njegov doprinos u obrazovanju mladih i doškolovavanju starijih, kroz institucije školstva i Radnički univerzitet. Svoju radnu karijeru završio je 1993. godine, tokom agresije na BiH, kao direktor Banje Mlječanica.
U sretnom braku sa sarajkom Hidajetom, koja je i sama bila prosvjetni radnik, sa značajnim političkim angažmanom, stekao je kćerku Ninu, koja je od roditelja naslijedila i dobila sve što je potrebno za život, koristan sebi i učinkovit za druge. Postala je ljekar. Nažalost, 1998. godine, kada je idiličan život porodice Obrvašić dosegao zenit, naprasno je umrla Ninina majka Hidajeta. Nekoliko godina prije rata, Hidajeta je imala jedan od najznačajnijih angažmana koje je neki Dubičanac imao u saveznim institucijama u Beogradu, profesionalno je vršila funkciju saveznog poslanika i aktivno se borila da očuva jedinstvo Jugoslavije, koje se već tada osjetno počelo narušavati.
Ipak, nakon svega, Profeta se nije prepustio stihiji vremena. Sa kćerkom Ninom, zetom Mirzetom i unukom Iman je živio u Chicagu, i nastavio aktivan život u onoj mjeri, u kojoj su mu dopuštale godine. Njegova kreativnost nastavljena je u Udruženju Dubičana Chicaga, u kojem je bio poštovan, uvažavan i rado slušan.Svojim optimizmom je mobilizirao i stimulisao druge, pa su raspoloženo prihvatali njegove ideje i realizirali njegove projekte. I dalje je bio vedra duha, optimističan, kreativan. I takav je ostao do kraja života.
Bio je bistra uma. Sjećanje ga je uvijek dobro služilo. Do najsitnijih detalja je pamtio važne događaje i uvijek bio spreman da ih objasni i da im pravo značenje. Njegov prilog istini o ljudima i događajima u mojoj knjizi “Historija Bosanske Dubice” je dragocjen i nezamjenjiv.
Njegove pozne godine nisu mu bile prepreka ni u čemu sve do dana njegove smrti. Umro je iznenada samo jedan dan prije svog 90-tog rođendana.
Do zadnjeg dana svoga života za porodicu, rodbinu i prijatelje bio je oslonac, podrška i uzor. Sigurno je da najveći broj Dubičana onog i ovog vremena nikad neće zaboraviti g. Edhema Obrvašića Profetu, a tugu za njim što su ga izgubili u svojim srcima će uvijek osjećati i nositi njegova kćerka Nina, 20-godišnja unuka Iman i zet Mirzet, članovi porodica Jahić, Kalabić, Filipović, Šećerkadić…I to s razlogom, jer bio je njihov idol i njihova zvijezda vodilja. I ne samo njihov.
Takvi ljudi, kakav je bio Edhem Obrvašić Profeta, rađaju se s razlogom i ne rađaju često. Njemu ne treba spomenik. Njegov spomenik su njegova prepoznatljiva djela. U svoje ime i ime sviju nas koji smo ga poznavali, poštovali i cijenili poželimo mu džennetski mir i blagostanje.
Samo sam jedan od brojnih Dubičana koji će ga uvijek imati u dragom sjećanju i nositi u vedroj uspomeni.
Burlington, 5. Marta 2019 Zijad Bećirević
