Nakon Daytona bilo je (i) neke fajde od čestog „ukazivanja“ u Bosni. S početka „akceptirao“ riječ IMT (ima li mene tu), potom „komotan“- neko kome se „može“, a ovih dana „ostvaren“- pojednostavljeno: ko je uspio.
Naumpada anegdota za vrijeme susreta s Alfredom Nobelom (glumcem) u Karskogi. Ušlo u novine i knjigu kada je iznenada „oživio“ i planuo na kustosa muzeja: „Ja ću pričati o sebi..!“
Obično je to ivica da ne ode u hvalisanje. Pa tako i sve moje. U prvom redu, važne su reference i ko ima danas pravo stati pred ljude i pričati o boljem životu, miru, integracijama i mostovima među ljudima i narodima?
Poduže je nabrojati koliko „ostvaren“ u nekadašnjem Zvorniku. Haman dostignut zenit nakon pokretanja privatnog dječijeg lista i otvaranja Dječije galerije „Haustor“, prve u ex Jugoslaviji, a rat omeo osnivanje TV u ovom graničnom gradu…
Već u „novom životu“, kao dar od nebesa i još zbog koječega nakon pogroma rodnog grada- „prirodno“ nastavljeno gdje se stalo. Prilično nanizalo – od norveškog Leirvika na otoku Stord i Bergena, EU grada kulture i turizma, do Örebra u Švedskoj. Najnovije dođe kao ekstra i nije pod moranje, jedino ako se dobro posloži. I pride nemal „ekspert“ za pitanja dijaspore. Kako naši iz svijeta „prolaze“ u Bosni išlo je nedavno. A šta i koliko se (ne)može u tuđini sasvim „izučio“.
CRTA DO KOJE (NE)MOŽE DOSELJENIK
U Skandinaviji, gdje se kultura po svim linijama podrazumijeva-iskusio (in)direktno. Dosta je ideja prihvaćeno, ali dva puta haman „pretjerao“. Našao se Bosanac da „ukaže“ kako nije u redu što su kante za smeće često tik uz klupe pored pješačke staze. Primljeno „onako“, a pretpostavljam iza leđa. Jer, malo malo iz BiH i regiona stignu mnogo grdnije slike.
Onda zaokupio gorući problem oko navale migranata koji su donijeli nove običaje i- probleme. Dobra namjera da se „uključim“ i u ponečemu pomognem „razvodnila“ nakon par sastanaka. I baš u vrijeme zaokruživanja oko najnovijeg (DaBudeBolje) kada sam odlučio „testirati“ problem s novim komšijom. Ispred vrata natakario poveći crni brisač, što nije dozvoljeno. I svako jutro ta crnina „bode oči“ kada izlazim u novi dan ili vraćam se. To se diskretno rješava „blagim“ pismom, ali novi čistac zgrade bio je stranog porijekla i nije signalizirao gdje treba. Prođoše tri mjeseca, a cinkaroš nikad nisam bio. Hoću-neću pozvoniti jer to je nezahvalna rabota i kod nas, a kamoli u svijetu.
BRISAĆI I SMEĆE
Ima ona: „nije važno šta ćeš reći, već kako ćeš reći“. Uz osmjeh pozvonio i uz zgodnu rečenicu riješeno za pola minute (fotos 1). Već kod nas je složenije. Predsjednik kućnog savjeta u jednoj starijoj zgradi veli „da tu ništa ne može (?!)“. Najgora „slika“ su kese sa smećem koje se uvečer često ostavljaju ispred vrata. Nekoliko dana ujutro silazeći snosio nadajući se da će se vlasnici stana ponešto „zapitati“. Zadžabe je bilo, pa obustavio „misiju“.
Brisači raznih formata i boja (kao i vrata) poseban su problem. Vjerovatno i čistačica ima svoju računicu: zašto da svaki put sklanja/ vraća kada briše. I diskutabilno je je li u „opisu posla“ da ih (i) istresa. Sitnica po sitnica daje krupnicu. Ono još grdnije svuda oko nas bolje je ne spominjati.
P.S.
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira su nastavak serijala Pod uzgred budi rečeno koji je završen kolumnom 205. Paralelno prenose Fb. grupa BIH DIJASPORA INFODESK i portal BHDINFODESK.
Piše: Sead Hambiralović
